Knjiga solarovskog duha u rudniku priča

Priča prati hrabre nova je knjiga plodnoga znanstvenika i kritičara Ivice Matičevića, s podnaslovom Pogled u noviju hrvatsku prozu. Naslov je doista točan, u dvojakom smislu – ne samo da priča prati hrabre pisce (koji svojom pričom izlažu i sebe javnosti), nego i hrabri kritičari iznutra prate književnu priču. Zalaze u njezino estetsko tkivo, zavlače se u radnju, uranjaju u filozofiju života, razotkrivaju kako je pisac preobrazio zbilju, doživljavaju likove i njihove odnose i nastoje poput liječnika dijagnosticirati taj cijeli kompleksni prozni organizam. Nije stoga čudo što je Matičević ovu knjigu kritika naše suvremene proze (u pet poglavlja) posvetio čuvenom profesoru Milivoju Solaru koji mu je, kako kaže, pobudio interes za „moćnu pripovjednu strukturu“, za svestranu avanturu čitanja (uz pomoć i brojnih teoretičara), za ulazak u rudnik priče koja uvijek magično povezuje književnost i život.

Izd. Leykam International, Zagreb, 2024.

Matičevićeve književne analize doista su uzorne – ne samo zato što djelo secira (analizira temu, strukturu, kompoziciju, likove, motivaciju, jezik…), nego i stoga što isto djelo sintetizira u jednoj „općoj“ ekspresiji, a i vrijednosno ga ocjenjuje, što je rijetkost u današnjoj poplavi sterilnih novinskih recenzija. A sve te kritike ispisuje nizom skladnih narativnih rečenica, kao da i sam pripovijeda priču o priči koju je pročitao – bez znanstvene superiornosti ili nadmenoga ega koji bi se postavio iznad samoga pisca. Matičević nikada neće iz vida ispustiti autoritet i talent pisca, pa ćemo u svakoj kritici itekako osjetiti živo meso i krv djela (uglavnom romana) iz pera Željka Ivankovića, Pavla Pavličića, Josipa Mlakića, Jurice Pavičića, Ivice Prtenjače, Ivana Lovrenovića, Julijane Adamović, Marine Šur Puhlovski, Kristiana Novaka, Luke Bekavca, Ede Popovića i mnogih drugih.

Ozbiljna kritika umjesto PR članaka

Matičevićevi tekstovi, kako i sam kaže, govore dvama jezicima – jezikom struke i jezikom doživljaja (kako je to isticao i Antun Barac), odnosno znanstvenim jezikom i onim govornim, ljudskim, koji isijava posebnom toplinom i zbližava čitatelja i pisca u zajedničkom svijetu egzistencije. Književnost je ljudska djelatnost, pisao je Solar, „ona dopire dokle dopire i čovjek, a čovjek dopire dokle dopire svijet“. Književnost se, tumačio je nama studentima profesor emeritus, ne da zarobiti u sustavu, jer ona je „pokretljiva“ esencija – knjiga je tekst i osobni svijet, to je odnos autor – djelo – čitatelj, ali i estetski i društveni i kulturni fenomen. Otprilike tako piše i Matičević čije su kritike, osim racionalne analize teksta, i ona misteriozna potraga za smislom i značenjem priče, za njezinom unutarnjom zagonetkom koju je nemoguće „iščupati“ iz pripovjednog tkiva. I zato njegovi tekstovi nemaju samo analitičku, nego i umjetničku vrijednost.

Književni kaos (godišnje se u „maloj“ Lijepoj Našoj tiska preko dvije tisuće knjiga) teško prate i ozbiljni kritičari, a rado ga koriste plaćeni menadžeri koji će i promociju dobre knjige režirati kao sočan showbuzz, a i začeti neki novi književni lifestyle. Knjige su toliko natrpane u prostoru, pisao je Solar, da više ne možemo razabrati njihov slijed u vremenu. Zašto ne njegujemo bogatu tradiciju hrvatske književne kritike koja je u povijesti često izrastala u žučne polemike što su gasile neku staru i najavljivale novu poetiku i generaciju? Spomenimo knjigu Hrvatska književna kritika. Teorija i praksa (Matica hrvatska, 2005) i ediciju Hrvatska književna kritika koju je u šest svezaka objavio Ex Libris (priređivač je I. Matičević).

Donedavno je u dnevnim novinama bilo više autora koji su sustavno pratili domaću prozu, no sada su i mnogi obrazovani recenzenti primorani pisati o intrigantnoj temi (nasilje u obitelji, borba za ova i ona prava), odnosno moraju se više okrenuti provokativnoj zbilji negoli estetici teksta. Opsežnije kritike sklanjaju se mahom u časopise i listove za kulturu, gdje su objavljivane i kritike Ivice Matičevića, koje daju odličan tematski i stilski pregled domaće proze (uglavnom romana) u posljednjih desetak godina. A da je autor, unatoč sklonosti tradiciji (struci) itekako moderan, govore podnaslovi koji također najavljuju teme (dileme), odnosno društveni, intimni i žanrovski kontekst raznih romana koji se kotrljaju po blatu obiteljske ili društveno-političke zbilje.

Nesklad duše i svijeta

Matičević od početka do kraja poštuje temeljnu Solarovu relaciju tekst-kontekst, jer „čovjek ne živi samo u jeziku, nego i u svijetu“, kako je rekao naš učitelj. Ni Solar nije volio artificijelan jezik, metajezik ili podređenost strukturi djela, kao što to ne voli ni Ivica Matičević. Obojica više vole tražiti „nesklad duše i svijeta“, kako je roman definirao György Lukács u svojoj knjizi Teorija romana. Nećemo reći da Matičević kopira Solara (jer to nije ni moguće), ali u njegovim majstorskim kritikama možemo prepoznati duh dobrih starih solarovskih analiza.

Prvo poglavlje Matičević je naslovio Priča kao iz(mjera) društvene i političke zbilje (tu su česte teme rata), drugo poglavlje zove se Priča prati hrabre ili odrastanje je bolan proces, treće je poglavlje Podloga priče: ljubav/igra spolova, četvrto poglavlje naslovljeno je Priča – mogućnost bez kraja: fantastično, groteskno, fragmentarno, a peti dio autor je naslovio Dodatak: novo čitanje starih priča ili četiri naknadna eseja o pripovjednom užitku (tu su uvrštene knjige Tita Bilopavlovića, Stjepana Čuića, Ivana Kušana i tekst o režiji Pinokija filmskoga majstora Guillerma del Tora). Sami podnaslovi govore da Matičević suvremenu prozu gleda kao raskošnu lepezu tema (rat, odrastanje, obitelj, ljubav), kao panoramu različitih suštinskih osjećaja (tuga, gnjev, pacifizam) i različitih stilova (detektivska priča, egzistencijalna, obiteljska itd.)

Matičević lucidno kreće od konteksta, a potom ulazi u labirint teksta. Tako će tekst o knjizi priča Josipa Mlakića Mrtve ribe plivaju na leđima započeti riječima: „Dolina suza, eto što je Mlakićev svijet. Krhotine umrtvljenog bosanskohercegovačkog grada nakon posljednjeg rata, razorene ljudske sudbine, ljudi koji se sjećaju nekih boljih vremena – ako je takvih uopće bilo – i samo još od sjećanja žive, protežu taj i takav život na sve strane jedva izdržljivog be/smisla.“ Dakle, odmah in medias res, da znamo o čemu je riječ. Kritiku Crvene vode Jurice Pavičića započet će: „Neka odmah bude jasno, bez kritičke orijentacijske smutnje i iščitavanja kojekakvih skrivenih značenja: posrijedi je izvrstan roman! Gdje god da se zagrebe, u samu priču ili oko nje, ovaj tekst posjeduje rijetku osobinu da je i estetički uzoran i fabularno intrigantan.“ Odmah nam je jasno kakva nas knjiga čeka. Potom slijedi analiza konstrukcije priče (sa svim narativnim dionicama), seciranje istražiteljske potrage, raznih likova i njihovih mentalnih stanja pod mračnim oblacima našega političkog establišmenta.

Mythos – temelj romana

Kritiku romana Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši započinje intrigantnom usporedbom Andrića i Krleže, odnosno pitanjem zašto je prvi dobio Nobela, a drugi nije. Dok je Andrić svoje teme bojio lokalnim koloritom, usadivši ih u zemlju i tlo, Krležina „draperija likova i povijesnih događaja“ sa svim neurotičnim intelektualcima bila je već poznati fantom zapadne književnosti. Nakon komparacije Andrića i Krleže Matičević odmah diže prst za Kristiana Novaka, za roman Ciganin, ali najljepši, jer je autor zavidnim pripovjedačkim umijećem prenio lokalnu boju egzotične priče (o odnosu Roma i Hrvata na prostoru između Drave i Mure). Potom opet klizi u tekst, ali uvijek tako da prolazi kroz sve hodnike autorove priče, u svim smjerovima.

Neće se Matičević libiti istaknuti svoje favorite u suvremenoj prozi, pa kada je o jeziku riječ, nenadmašni su mu Luka Bekavac sa svojom tankoćutnom literarnom, lirski ornamentiranom rečenicom kojom artikulira disanje mitskih prostora i Kristian Novak koji, s druge strane, pokazuje širok repertoar različitih funkcionalnih govora unutar rašomonski strukturirane priče. Kada je o temi riječ, originalan mu je Ranko Matasović koji je našoj suvremenoj književnosti ponudio neobičan poetsko-prozni koktel – uz svoje prijevode najdražih dvadeset pjesama iz svjetske književnosti, objavio je i fiktivne priče o njima na temelju istraživanja književne i kulturne povijesti.

Baš u skladu sa Solarovim antičkim mythosom i logosom (u čuvenoj knjizi Ideja i priča), i Matičević afirmira priču kao mitsko iskustvo književnosti (po Aristotelu je ­mythos, tj. priča duša tragedije), ali stvara i krošnju logosa (tj. alegoreze, što je tumačenje napisane priče). Solar će se pozvati na misao Claudea Levi-Straussa te istaknuti: „Bez obzira što je logos zavladao stvarnim svijetom prirode i organiziranoga društvenog života, mythos, kao lijepa divlja misao raste još uvijek na individualnom, subjektivnom, iracionalnom tlu umjetnosti.“ A taj mythos ova je knjiga pokazala stručno i spisateljski, da bolje doista ne može.