Knjiga koja traži pozorna čitatelja

Knjiga Gentski oltar braće Van Eyck Daniela Miščina uzoran je primjer interdisciplinarnoga pristupa slavnoj umjetnini koja se čuva u katedrali svetoga Bave u Gentu u Belgiji. Mnogi su čuli za to djelo, nekima je vjerojatno poznat i njegov središnji prikaz, Mistični Jaganjac, ili neki njegov detalj, kao naprimjer, Adam i Eva, koji se smatraju jednim od prvih prikaza muškoga i ženskoga akta u zapadnoj umjetnosti nakon antičkoga razdoblja. No malo je onih kojima je poznat cjelokupni likovni program toga velebnog poliptiha, koji se sastoji od dvadeset i šest dijelova: dvanaest na vanjskoj strani i četrnaest na unutarnjoj. Još je manje onih koji su upoznati sa značenjem onoga što je prikazano.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Ostavljam ovdje po strani sve potankosti u vezi s pitanjima o autorstvu i procesu nastanka samoga djela, koja još nisu u potpunosti razjašnjena, no koja nimalo ne umanjuju njegovu kvalitetu i važnost. Obično se drži da je djelo započeo Hubert van Eyck (1370–1426), legendarni slikar o kojemu se danas pouzdano ne zna gotovo ništa, a kojega se smatra, uz njegova brata Jana (1390–1441) i Roberta Campina (1378–1444), začetnikom slikarske tradicije tzv. flamanskih primitivaca koja se proteže od dvadesetih godina 15. stoljeća do sedamdesetih godina 16. stoljeća. Nakon Hubertove smrti 1426. rad na poliptihu nastavio je njegov brat Jan, koji ga je i dovršio 1432.

Likovni popis od sedamdeset i pet biljnih vrsta

O Janu znamo nešto malo više. Osim što je bio izuzetan umjetnik, spomenut ću ovdje samo dva njegova istinska remek-djela – Portret ili autoportret čovjeka s crvenim turbanom i Dvostruki portret bračnoga para Arnolfini – Jan je bio visoki dvorski službenik burgundskoga vojvode Filipa III. Dobroga (1396–1467), te je zbog diplomatskih misija dosta putovao. U to je vrijeme Burgundsko Vojvodstvo bilo među najrazvijenijim europskim državama, a jedan od njegovih glavnih gradova, Bruges u Flandriji, najbogatiji europski grad, s kulturnim životom koji se mogao uspoređivati s onim u Firenci. Mnoge stvari koje su naslikane na Gentskome oltaru vjerojatno su plod Janovih neposrednih spoznaja s diplomatskih putovanja. Napomenut ću samo da je na poliptihu naslikao sedamdeset i pet biljnih vrsta, od kojih su neke tipične za mediteranska podneblja. Koliko su Hubert i Jan bili upućeni u teološka pitanja, nije nam poznato. Vjerojatno su prilikom nastanka Gentskoga oltara bili u kontaktu s priorom opatije svetoga Bave u Gentu Olivierom de Langheom (1401–1469).

U svojoj knjizi Daniel Miščin ne samo da detaljno analizira mnoge likovne aspekte Gentskoga oltara, već i teološko značenje onoga što vidimo. Radi se, naime, o oltaru, dakle o umjetnini, koja ima određenu svrhu u bogoslužju, a to je slavljenje euharistije. Svako pak slavljenje euharistije za vjernike je izvor i vrhunac cjelokupnoga kršćanskog života. Riječ je, dakle, o nečemu što zadire u samu srž kršćanske egzistencije. To je, također, eminentno filozofsko pitanje, pitanje koje si, prije ili poslije, postavlja svaki čovjek, pitanje o biti ili ne-biti, pitanje o bitku u svijetu.

Autor ide i korak dalje, pokušavajući djelo smjestiti u kontekst, kako bi ga mogao bolje razumjeti. Detaljno proučavajući povijest nastanka same umjetnine, njezinu smještenost unutar sakralnoga prostora nekoć i danas, pa čak i neke činjenice iz crne kronike koje su vezane uz ovo djelo, dolazi do gotovo zadivljujućih uvida. Stoga je i više nego opravdan podnaslov ove studije: Hermeneutika – Teologija – Ontologija.

Navještenje kao
hermeneutičko težište

Jedan od takvih originalnih uvida je, kako navodi sam autor u uvodnoj riječi, da se umjesto usredotočenja na žrtvenik Mističnoga Jaganjca, taj glavni prizor otvorenoga Gentskoga oltara, hermeneutičko težište u studiji premješta i postavlja drugdje – na središnje panele zatvorenoga Gentskoga oltara, to jest u prizor Navještenja.

Kako je već spomenuo, sama umjetnina ima svoju povijest, koja joj je donekle određivala svrhu i značenje. Prije nekoliko godina postavljena je u jednu pokrajnju kapelu velebne gotičke katedrale, koja nedvojbeno valorizira njezinu likovnu kvalitetu, osobito panele s Mističnim Jaganjcem, Adamom i Evom, te enigmatskom figurom koju Miščin naziva Crvenoruhi. Prema nekim tumačenjima bio bi to prikaz ili Boga Oca, ili Krista Pantokratora – Svedržitelja. U dnu toga središnjega dijela nalazi se panel sa časnim sucima, koji zapravo predstavlja ljude uprave i politike, a koji je ukraden 1934. godine. Danas je zamijenjen kopijom, koja ipak ne dostiže likovnu kvalitetu ostalih, originalnih panela. Tom se činjenicom bavio i francuski književnik Albert Camus (1913–1960) u svome romanu Pad iz 1956.

Daniel Miščin najveći dio rada posvećuje detaljnoj analizi onoga što se ponekad zanemaruje. To su paneli kojima se, poput vratnica na ormaru, zatvara oltar. Nekoć su ti paneli bili zapravo ono što su vjernici u crkvi redovito mogli vidjeti, jer je oltar bio zatvoren, te se otvarao samo na blagdane. Dok su unutarnji paneli prepuni svjetlosti i živih boja, na vanjskima prevladavaju zagasiti tonovi. Riječ je o dvanaest panela koji su podijeljeni u tri registra. Središnji nam donosi prizor anđelova navještenja Mariji, kojemu Miščin posvećuje puno pozornosti. Prema njegovoj interpretaciji, anđeo Gabrijel u trenutku navještenja nagovješćuje Mariji ono što će se dogoditi na kraju Isusova života. Naime, Van Eyckov anđeo Gabrijel na dijademi nosi maleni križ. To je tzv. kenotička interpretacija. Kenosis je grčka riječ koja doslovno znači praznina ili pražnjenje. U kršćanskoj teologiji kenoza izražava samoispražnjenje ili samoizvlaštenje božanske Riječi, Logosa, u utjelovljenju, u poslušnosti Bogu Ocu, u svjesnome prihvaćanju muke i smrti. U svjetlu tih uvida idejno se mogu povezati zatvoreni i otvoreni Gentski oltar, i dva njegova središnja prizora – Navještenje i Mistični Jaganjac.

Platonov prst

Drugi detalj koji otvara nova interpretativna obzorja jest onaj anđelova uzdignuta kažiprsta. Motiv je prisutan i na još jednome glasovitom djelu, Rafaelovoj Atenskoj školi u Vatikanu, gdje Platonov prst pokazuje prema nebu. Smisao je te geste izrazito ontološki, ukazuje na nadsvijet, na svijet ideja, koje su vječne i ontološki nadređene prolaznome svijetu, svijetu sjena u kojemu mi živimo. Kod Van Eycka anđeo ukazuje na otkupljeni svijet, koji je spašen Kristovom žrtvom, za razliku od neotkupljenoga svijeta, čiji su predstavnici Adam i Eva, postavljeni na krajnjim rubovima otvorenoga Gentskog oltara.

U gornjemu središtu otvorenoga oltara nalazi se prikaz već spomenutoga Crvenoruhoga vladara. On nije samo gospodar svega što jest, nego se njegovom pojavom želi naglasiti i ontološka struktura čitave stvarnosti naslikane na Gentskome oltaru. Anđeo Gabrijel glasnik je i jamac te logocentrične ontologije.

Knjiga Daniela Miščina traži vrlo pozorna čitatelja, no trud se svakako isplati. Ona je plod dubokih studija iz područja povijesti umjetnosti, filozofije i teologije, čemu je autor posvetio nekoliko godina, što potvrđuje i popis literature od četrdeset stranica. Knjiga je obogaćena dragocjenim likovnim materijalom vrlo visoke kvalitete koji olakšava pristup Van Eyckovu remek-djelu.

Ako vam se pruži prilika da se osobno susretnete s nekom od dvadesetak slika Jana van Eycka, koje su raspršene u galerijama diljem svijeta, ili ako posjetite katedralu svetoga Bave u Gentu, vjerojatno ćete osjetiti nešto posebno što zrači iz tih umjetnina. Knjiga Daniela Miščina, kojoj, koliko mi je poznato, nema slične na hrvatskome jeziku, u tome vam zasigurno može pomoći.