Jedan rezidencijalni skladatelj, jedan mladi virtuoz i jedan koncert za orkestar

Uloga izvođača za život neke glazbe u mnogome je ključna (što baca drukčije svjetlo i na koncertne osvrte). Kada su u pitanju praizvedbe, valja imati na umu specifikum prvog čitanja, izvedbe bez prethodnih uzora; kod poznatih koncertantnih i solističkih djela interpretacija postaje nekom vrstom identifikacije solista (ali i dirigenta), dok se u slučaju antologijskih djela prokazuju i dokazuju snage i omjeri orkestralnog aparata.

Cijeli taj spektar izazova bio je prisutan u programu Simfonijskog orkestra HRT-a, na 6. koncertu Majstorskog ciklusa, kojim je ravnao njihov šef dirigent Pascal Rophé.

Govoreći o suradnji sa skladateljima u sklopu programa skladateljskih rezidencija HRT-a, na predstavljanju diskografskih izdanja edicije Ligatura koje je prethodilo koncertu, Rophé je napomenuo kako su komunikacija i prisutnost skladatelja u procesu rada na novoj partituri dragocjen privilegij. Publika, s druge strane, imajući na umu slojevite odnose u pozadini oblikovanja premijerne izvedbe neke skladbe, možda drukčije doživljava ulogu prvih slušatelja i priliku donošenja prosudbe o netom predstavljenoj glazbi.

Pristup sviranju nagrađivanog pijanista Jana Nikovića korespondira s poimanjem pijanizma Rahmanjinova / Snimio Jasenko Rasol

Praizvedba novoga djela rezidencijalnog skladatelja HRT-a Vjekoslava Nježića, Divisi temporali, podcrtava skladateljevu recentnu duhom i dojmom mnogo mirniju, gotovo filozofski spokojnu umjetničku fazu. Ona ipak odražava i njegovu poetiku, prisutnu u stalnome zanimanju za temu vremena i u oslanjanju „zaglavnog“ koralnog materijala na prethodnu skladbu, Hänschen klein. Kako bi zaživjela kao repertoarno djelo, a ne tek kao tapšanje po ramenu suvremene produkcije, ova pristupačna, a latentno kompleksna partitura traži i zaslužuje još izvedbi.

Druga suradnja s orkestrom, a prva s njihovim šefom dirigentom, za nagrađivanog pijanista Jana Nikovića bila je uzbudljivo poglavlje, što se dalo vidjeti i osjetiti na sceni, u proživljenoj i virtuoznoj interpretaciji Varijacija na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjihova. Možda nedokučiv na prvu, Nikovićev pristup sviranju korespondira s poimanjem pijanizma Rahmanjinova,  skladatelja nekih od najistaknutijih i najzahtjevnijih koncertantnih klavirskih partitura. Poletnošću i nezaustavljivom svježom energijom solista spretno je i mudro, u suglasju s orkestralnim dijelom, moderirao maestro Rophé. Nastojeći prepustiti pijanistu inicijativu u toj injekciji svježine kakva pronosi ovaj bezvremenski repertoar kroz razdoblja umjetničkih i društvenih mijena, istodobno je oblikovao zvučnu cjelinu. Srdačnu podršku publike pijanist je nagradio dodatkom, stavkom La poule iz Suite za čembalo u G-duru Jean-Philippea Rameaua.

Osim skladateljske, čuli smo i odraz dirigentske filozofije u pozadini sada već višegodišnjeg rada s ovim orkestrom. Među najistaknutijim orkestralnim uspješnicama, svojevrsnim ogledima turbulentnog 20. stoljeća, nesumnjivo je i Koncert za orkestar Witolda Lutosławskog. Vrlo dinamičnu te energičnu, koloritima i međuigrama bogatu interpretaciju predstavili su članovi orkestra, vođeni vidno ponosnim Rophéom. Kontinuitet, oživljavanje i interpretativna kontekstualizacija povijesnog repertoara u (r)uhu današnjice, kao i ozbiljna agilna uloga u predstavljanju suvremenih skladateljskih ostvarenja, rezultiraju tako konkretizacijom maestrove ideje orkestra kao živog sukreatora društva, radije negoli zvučećeg muzeja.