Izvrsna produkcija, upitna budućnost

Samo devetnaest dana prošlo je od velikog prosvjeda pred zgradom teatra do premijere opere Ljubavni napitak Gaetana Donizettija. Nedostatak ozbiljnog opernog repertoara u splitskom kazalištu i osjetan manjak stalno zaposlenih umjetnika u opernom ansamblu brinu zaposlenike i javnost, pa su svoje nezadovoljstvo zaposlenici splitske Opere izrazili potpisivanjem Apela za spas Opere HNK u Splitu i prosvjedom. Uzevši u obzir ta zbivanja koja su joj prethodila, nova je operna premijera dočekana u uzavreloj atmosferi.

Puno uspjelih humornih elemenata i uvjerljivost izvedbe doveli su do dugotrajnih ovacija / Snimio Milan Šabić

Možda najpoznatija opera buffa uopće, Donizettijev Ljubavni napitak, u kojoj je komedija proširena snažnim elementima ljubavne melodrame, postavljen je u Splitu pod ravnanjem dirigenta Vetona Marevcija, a u režiji Gorana Golovka. Na premijernoj izvedbi Nemorina je pjevao Roko Radovan, Adinu Gabriela Hrženjak, Belcorea Matija Meić, Dulcamaru Joško Tranfić, a Giannettu Maja Andrijolić. Prirodnom muzikalnošću i nenadmašnom uvjerljivošću na sceni očarao nas je Roko Radovan. Nismo mu mogli zamjeriti manje raskošne boje, spontani smiješak i malu stanku koju je uzeo prije nego što je nastavio s izvedbom nakon romance Una furtiva lagrima. Naime, pljesak publike bio je toliko iskren i snažan da se čak i samouvjereni Radovan iznenadio i načas iznevjerio izvedbeni kod.

Brze fraze ukrašene trilerima tražile su tehničku preciznost i stabilnost kojom je Gabriela Hrženjak nadmoćno vladala. Bila je izbrušena, svježa i iskričava – možemo joj zamjeriti samo to što je često bila pretiha. Nadalje, stabilnost, sigurnost i prekrasan ton krasili su i izvedbu Matije Meića koji je suptilnim humorom posve lijepo oblikovao ulogu Belcorea. S druge strane, otvoreniji šarm koji je prštao humorom dobro je pristajao Jošku Tranfiću kao ekscentričnom Dulcamari. On je suvereno vladao scenom, ali ne i izgovorom i preciznošću u ispjevavanju opsežne dionice.

Sigurnost dirigentske palice Vetona Marevcija bila je upitna, pogotovo u prvom činu, kada su tempa plivala, naročito u odnosu između pjevača i orkestra. Moglo se na ovoj premijeri osjetiti kako je opera živo tijelo: izvedba je započela u atmosferi sveopće nesigurnosti i traženja, a završila je trijumfalno. Sve je već u drugom činu profunkcioniralo, a osobito je za to zaslužna očaravajuća scena. Postaviti suvremenu scenografiju u kojoj je talijansko selo zamijenjeno luksuznim apartmanskim naseljem i morskim plavetnilom u pozadini kojim plove kruzeri i ratni brodovi – pun je pogodak. Osim scenografu Marinu Gozzeu, treba čestitati i kostimografu Mladenu Radovnikoviću koji je monokromatskom žutom, a zatim ružičastom bojom u potpunosti zadovoljio naše estetske zahtjeve. Zbor odjeven u žute radne odore predstavljao je turističke djelatnike, a kasnije su odjeveni u ružičaste kostime bili uzvanici na vjenčanju. Golovkova je režija na scenu domišljato dovela i statiste u bijelom koji su predstavljali turiste: beživotne, besciljne, pijane i omamljene. Oprečnost živosti žutih turističkih djelatnika i omamljenosti bijelih turista nalik je zbilji, pa je time pojačana već prisutna komika.

Trenutak u kojem je Maja Andrijolić kao Giannetta pronijela vijesti o Nemorinovu novostečenom imetku režijski je iskorišten maestozno. Kritika o korištenju društvenih mreža u toj sceni toliko se uspješno utkala u komad da se čini organskim dijelom Donizettijeve opere. Puno uspjelih humornih elemenata i naposljetku postignuta uvjerljivost glazbenog dijela izvedbe dovele su do dugotrajnih ovacija i višestrukog pozivanja na poklon. Donizetti je u radnju ove izrazito uspjele opere buffe suptilno utkao talijanski krik za neovisnošću koji je u ovoj splitskoj izvedbi suptilno postao ukrajinskim. Možda bismo mogli žute kostime i plavo more metaforički iščitati kao boje ukrajinske zastave, vojničke odore Belcorea i pratnje kao suparnike koji žele ono najljepše što žuti ljudi imaju – Adinu, a amerikaniziranog Dulcamaru kao pomoć u vidu neopipljivih supstanci?

I bez tog dodanog začahurenog viđenja stvarnosti, izvedba ima snažne elemente društvene kritike. I to poprilično uspjele. Zasigurno će nadolazeće izvedbe oduševiti splitsku publiku. Ostaje samo pitanje: kakva će biti sudbina ove izvrsne produkcije kada je u nju uključen samo jedan solist Opere HNK u Splitu, a ostatak autorskog tima, uključujući i dirigenta, čine vanjski suradnici? Kvaliteta izbora solista neupitna je, ali trebamo se zapitati kakva je budućnost splitske Opere sa samo četiri zaposlena solista, bez ijednog zaposlenog dirigenta i zborovođe.