Hrvatska o iseljeništvu brine više nego ikad

Vanda Babić Galić, redovita sveučilišna profesorica i posebna savjetnica ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana za iseljeništvo, hrvatsku manjinu, kulturu i sport, rođena je u Kotoru 1967. Osnovnu i srednju školu završila je u Splitu, dodiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, a poslijediplomski studij, smjer Književnost, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Sveučilištu u Zadru radi od 1992. do 2023. Na Sveučilištu u Zagrebu magistrirala 1997. i doktorirala 2003. Dobitnica je brojnih nagrada. Od 2023. radi kao znanstvena savjetnica na Institutu za istraživanje migracija u Zagrebu. Objavila je niz stručnih i znanstvenih knjiga, najvećim dijelom o baštini Boke kotorske, što je povod ovome razgovoru.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

U Kotoru su i ove godine, u siječnju i veljači, održane Tripundanske svečanosti, a o Boki kotorskoj održali ste predavanje u hrvatskom veleposlanstvu u Beču. Jesmo li u Hrvatskoj u dovoljnoj mjeri upoznati s kulturom i umjetnošću Hrvata u Boki?

Tripundanske svečanosti tradicionalno se stoljećima održavaju u Kotoru, a više od jednog stoljeća i u Splitu, Rijeci, Puli, Dubrovniku i Zagrebu. Unatoč vrlo aktivnoj kulturnoj, znanstvenoj i političkoj sceni, nisam sigurna da Hrvatska dovoljno poznaje bogatstvo koje krije Bokokotorski zaljev, a koje uvelike pridonosi hrvatskoj kulturološkoj slici i identitetu.

Značajniju promociju hrvatske baštine Boke započeo je Jutarnji list 2019. godine, kada je uz svoje nedjeljno izdanje objavio knjižicu Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture u 12.000 primjeraka. Nakana je bila približiti Boku kotorsku široj javnosti kao sastavni dio opće kulture i posebnost koja obogaćuje naš kulturološki krajolik. Od tada pa do danas nastoji se na svim razinama osvijestiti ovo kulturno blago, koje predstavlja temeljnu identitetsku odrednicu, bez obzira na to iz kojeg dijela Hrvatske dolazili.

Možete li dati neke primjere?

Možda je najbolji primjer takvih nastojanja znanstveni skup Identitet Hrvata Boke, koji je na Stepinčev rođendan 2021. organizirao Institut za društvena istraživanja Ivo Pilar, u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, Institutom za hrvatski jezik i Hrvatskim nacionalnim vijećem Crne Gore, uz podršku Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH te Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Skup je održan u Zagrebu i Tivtu, a njegovi su zaključci prihvaćeni od strane Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, naglašavajući potrebu uključivanja hrvatske kulture i književnosti Boke u obrazovni sustav. To bi značilo da bi određeni aspekti te bogate kulturne baštine trebali postati dijelom kurikuluma nekih školskih predmeta.

Hrvatski narod, bilo da je u domovini, iseljeništvu ili u manjinskim zajednicama koje su povijesnim okolnostima ostale izvan administrativnih granica Hrvatske, ima zajedničku kulturnu baštinu. Ona je temelj koji nas drži uspravnima, bilo da smo u Los Angelesu, Sydneyu, Subotici, Mostaru, Kotoru ili Zagrebu. Stoga je jasno da treba pojačati promidžbu bisera hrvatske baštine, koji često, kada ih ljudi otkriju, izazivaju divljenje svojom starinom, vrijednošću i sjajem.

Svijet današnjice uvelike je utkan u ekrane mobitela i računala i okrenut je prema nekim drugim vrijednostima. Nacionalni identitet nije visoko na ljestvici poželjnih tema. Često ga se pogrešno povezuje uz „mračne“ i zaostale teme. Globalizacija briše posebnosti, potiskuje pravo na vlastiti identitet, a ako ovakve teme nisu uključene u obrazovne programe – a nisu – ne treba se čuditi što se u Hrvatskoj ne zna dovoljno o bogatoj hrvatskoj kulturnoj baštini Boke kotorske, iako ona to svojom vrijednošću zaslužuje.

To ste dokazali s više autorskih knjiga o Boki. Nedavno je snimljen i film o sakralnoj baštini Boke, koji ste predstavili u Beču.

Moj doktorski i magistarski rad bavili su se hrvatskom književnošću Boke, osobito onom koja je nastajala od 15. do 18. stoljeća. Magisterij je objavljen u knjizi Bokeljska muka i posvećen je pasionskoj baštini Boke, koja je posebnim jezičnim i stilskim analizama pokazala i dokazala kako je bokokotorska pasionska baština sastavni dio stabla hrvatskih crkvenih prikazanja. Doktorat, koji je istraživao propovijedi Vicka Zmajevića iz 17. stoljeća, objavljen je u drugoj knjizi, uključen je u povijest hrvatske književnosti, i također je potvrdio bogatstvo bokokotorskog književnog kruga, koji je osobito raznolik od humanizma i renesanse do baroka, kada doseže svoj vrhunac u književnom izričaju.

Objavila sam desetak stručnih i znanstvenih knjiga o kulturnoj i književnoj baštini Boke, među kojima se ističu Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture te Bokeljski zagovori u nakladi V.B.Z.-a. Održala sam brojna predavanja pod naslovom Boka u Splitu, Zagrebu, Mostaru, Beču, Sydneyju i mnogim drugim gradovima u Europi i svijetu. Svako predavanje pratila je i prezentacija.

Film, koji smo nedavno prikazali u Novalji, Zagrebu i Beču, režirao je bokeljski Hrvat Neven Staničić, čovjek od pisane riječi i teatra, koji je svojim radom obogatio suvremenu bokokotorsku i crnogorsku kulturnu scenu. Film prikazuje bogatu sakralnu baštinu Zaljeva svetaca. Njegov naslov O crkvama sve najljepše… nosi snažnu poruku iza koje se kriju naš nemar, naša nebriga, naše neznanje i naš odnos prema vlastitoj baštini, prema precima i, u konačnici, prema nama samima. Film nas stavlja u neugodnu poziciju između ponosa i srama te otvara pitanje koliko smo, kao ljudi, intelektualci i Hrvati, učinili da Boka kotorska postane prepoznatljiva kulturološka činjenica.

U predavanjima ste apostrofirali katedralu iz 1166. kao „stariju od bazilike sv. Petra, iz vremena kad još Amerika nije otkrivena“.

Zaljev hrvatskih svetaca ili Bogorodičin zaljev krije u sebi veliku graditeljsku, sakralnu, književnu i kulturnu baštinu neprocjenjive vrijednosti unutar mozaika hrvatske baštine. Kotorska katedrala sv. Tripuna iz 1166. godine najvažniji je spomenik kulture ovoga grada, starija od crkve svetog Pavla u Londonu, crkve Notre-Dame u Parizu, Uspenskog hrama u Moskvi, Bazilike svetog Petra u Rimu, kao i od otkrića američkog kontinenta. Ponovit ću svoje riječi: Boka, ta plemkinja i pastirica, svojom ljepotom očarava, držeći podalje od sebe sve one koji bi je oskvrnuli žareći požudom, a ne čistim srcem.

Nije slučajan naziv Zaljev svetaca, jer su mnogi sveci rođeni ili ih je providnost dovela u ovaj kraj, gdje miriše naranča, kočoperi se maslina i pjeva kos. Debeli slojevi povijesti posložili su vrtlog kultura – onih autohtonih i onih pridošlih. Svaka nevera podizala je prašinu, ali plemenita Boka sačuvala je manire dame unatoč brojnim pokušajima oskvrnuća, otimanja i rušenja. Ona je danas riznica hrvatske kulture, dragulj Crne Gore i stara kuća mnogih Hrvata Boke koji su jednom davno napustili svoj rodni prag. Od Herceg Novog do Perasta, preko Dobrote, Kotora, Prčanja, Tivta i Budve, krije se bogata hrvatska baština, o kojoj skrbimo mi u matičnoj domovini i Crna Gora, u čijim se granicama danas Boka nalazi.

Boka je vaš nepresušni izvor nadahnuća…

O Boki možemo govoriti iz raznih perspektiva i iz različitih razloga, no najvažnije je govoriti o njoj s onoliko ljubavi koliko ona u sebi krije ljepote – koju svaki čovjek treba upoznati da bi je znao cijeniti, ne samo kao nebeski dar, već i kao podsjetnik na vremena u kojima je stari „Bokež“ stvarao današnju sliku Boke. Prisutnost brojnih marijanskih crkvica i svetišta rezultat je velike bogoljubnosti prema Blaženoj Djevici Mariji. Putnik namjernik koji uplovi u zaljev najprije će ugledati svetište Gospe od Žanjica, zatim Gospu od Anđela i Gospu od Snijega, sve do glasovitog umjetnog otoka i svetišta Gospe od Škrpjela, nazvanog „hrvatskom Sikstinom“, pa do malo poznate, ali nepravedno prešućivane Gospe od Milosti – otoka ispred Tivta, starog tivatskog Gospina svetišta.

Kopnom ili morem, ostajemo bez daha pred ljepotom Kosačinog grada Herceg Novog, pa dalje od mjesta do mjesta, kroz uske verige do Risna, Perasta, Dobrote i Kotora – administrativnog središta Boke, smještenog u samom dnu zaljeva, gdje sunce u podne zalazi. No, to je ujedno i lijep grad unutar velebnih zidina, koji, poput ostalih hrvatskih srednjovjekovnih gradova, ima zacrtanu strukturu između uskih ulica i trgova. Danas razgovaramo o Boki, njezinim gradovima, ulicama, trgovima i brojnim bogomoljama, njezinim pjesnicima, plemićima i pomorcima, o brodovima, starim pomorskim školama i o najstarijoj mornarici na svijetu, čiji ceremonijali od 15. stoljeća do danas neprestano podsjećaju koliko je važno cijeniti svoju baštinu. Među bokeljskim zvonicima, oko otočića ili u uskim kotorskim ulicama, zahvaljujemo precima na svemu što su nam ostavili na čuvanje i ponos.

Svaki govor o Boki je zahvala, zagovor i molitva, ali i obveza. Posebno u tijeku Tripundanskih svečanosti, koje svaki Bokelj nosi u sebi kao popudbinu, nakanu i zavjet – u duhu zajedništva čuvati sebe i svoje temelje utkane u kôd hrvatske kulture i baštine, koju stoljećima nesebično dijelimo sa svima koji danas žive Boku u svim nijansama njezine ljepote.

Što bismo sve trebali znati o Boki, a ne znamo?

Boka kotorska, dio hrvatske povijesti i kulture, skriva brojne nepoznate činjenice koje bi svaki prosječno obrazovan Hrvat trebao znati. Boka kotorska bila je dio Dalmacije sve do 1922. godine, a od 1945. godine postala je dio Crne Gore.

Bokokotorski zaljevi duboko su – oko 30 km – uvučeni između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša i Lovćena (1749 m). Prema vanjskom izgledu, Boka podsjeća na fjordove, ali po genezi nije fjord. Središnji grad Kotor, okružen impozantnim zidinama, s bogatom poviješću koja datira još od ilirske gradine sv. Ivana na istaknutoj glavici lovćenskog strmca (280 m nad morem) i u cijelosti opasuje povijesnu jezgru grada na trokutastom prostoru delte rijeke Škurde. Zidine koje opasuju staru gradsku jezgru protežu se na oko 4,5 kilometra, širine su od 2 do 16 metara, a visina im doseže do 20 metara. Prilagođene su specifičnim uvjetima tog područja i smatraju se jedinstvenim primjerom obrambene arhitekture na Mediteranu.

Katedrala sv. Tripuna iz 1166. godine, smještena u Kotoru, najvažniji je spomenik kulture u tom gradu. Također, Boka je dom Bokeljske mornarice, najstarije mornarice na svijetu, osnovane 809. godine. Ona je duboko ukorijenjena u tradiciji Hrvata Boke, a njezina povezanost s prijenosom moći sv. Tripuna iz Rosa u Kotor ostala je neizbrisiva.

Perast, slavan i opjevan, grad tišine ima sedamnaest rimokatoličkih crkava i šesnaest palača renesansno-barokne arhitekture. Ispred njega zrcale se otok sv. Jurja (Đorđa), benediktinska opatija iz 1166. i staro peraško groblje. Uz njega stoji Gospa od Škrpjela. Otok Gospe od Škrpjela umjetan je i Peraštani su ga podigli na hridi potapajući brodove i kamenje na dan Našašća Gospine slike, 22. srpnja 1452. Unutrašnjost crkve bogata je pinakoteka, suzvučje umjetnosti satkano od slikarskih umijeća do srebrnih zavjetnih pločica koje su dali napraviti peraški pomorci u znak zahvalnosti nakon oluja i brodoloma, bolesti i ratova, a oslikana je kistom Tripa Kokolje, vrsnoga baroknog hrvatskog slikara.

Vanda Babić Galić autorica je više knjiga o Boki
u kojoj se krije bogata hrvatska baština

Boka kotorska – dragulj Crne Gore i riznica
hrvatske kulture / Snimio Wolfgang Thieme / PIXSELL

Spomenuli ste i pomorsku baštinu Boke.

Pomorska baština Boke kotorske također je neizmjerno važna. Marko Martinović, pomorski pedagog i kapetan, krajem 17. stoljeća vodio je najstariju pomorsku školu u svijetu, dok je Matija Zmajević osnovao rusku flotu i postao njezinim admiralom 1727. godine. Jedan od najvažnijih događaja u povijesti Boke kotorske bio je Peraški boj 15. svibnja 1654. godine, kada su malobrojni Peraštani pobijedili Osmanlije. U čast pobjede došao im je sam Petar Zrinski i darovao im je mač koji se danas čuva u Muzeju grada Perasta.

Boka kotorska također je poznata po pomorcima poput Ive Visina, prvog Hrvata koji je oplovio svijet brodom Splendido od 1852. do 1859. godine. Na putu je proveo 7 godina, 6 mjeseci i 19 dana. Austrijska vlada dodijelila mu je počasnu zastavu Merito navali, najveće odlikovanje za pomorske zasluge u tadašnjoj monarhiji i Viteški križ reda cara Franje Josipa. Antun Luković iz Prčanja sudjelovao je u gradnji Sueskog kanala.

Nažalost, i tijekom komunističkog režima, Hrvati Boke suočavali su se s mučeničkom sudbinom. Don Đuro Perušina i don Ivo Brajnović ubijeni su ispred svojih kuća, bez optužnice i suda.

Boku kotorsku posjetio je i blaženi Alojzije Stepinac, koji je u knjizi utisaka izrazio svoje oduševljenje najvećom katoličkom crkvom u Boki, tzv. Bogorodičinim hramom u Prčanju.

Danas u Crnoj Gori, prema posljednjem popisu stanovništva živi 5150 Hrvata, od toga najveći dio u Boki kotorskoj. Politička stranka Hrvatska građanska inicijativa sudjeluje aktivno u političkoj vlasti, a Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore promiče hrvatsku kulturu i nacionalnu posebnost Hrvata Boke. Hrvatska krovna zajednica Dux Croatorum osnivač je jedinog elektroničkog medija na hrvatskom jeziku u Crnoj Gori, Radio Duxa, koji ima frekvenciju na državnoj razini.

U Republici Hrvatskoj živi preko 10.000 Hrvata Boke koji većinom djeluju u Hrvatskoj bratovštini Bokeljska mornarica 809 i u Zajednici bokeljskih Hrvata.

Svi smo pozvani skrbiti o Hrvatima Boke i očuvanju ove neprocjenjive kulturne baštine. To je pravo blago, jedinstveni „fjord“ u kojem se zrcali cijeli stup hrvatske kulture, koji se odražava u palačama, bogomoljama, inkunabulama, legendama i pjesmama, a nasljeđe velikih hrvatskih suvremenika poput Viktora Vide i Vjenceslava Čižeka čini Boku kotorsku jedinstvenim i nezaboravnim dijelom hrvatske kulturne baštine.

Kakav je danas položaj Hrvata u Boki i u kolikoj su mjeri povezani s Republikom Hrvatskom? Brine li Hrvatska o njima?

Položaj Hrvata u Boki kotorskoj danas je ojačan brižnim odnosom Vlade Republike Hrvatske prema ovoj maloj, ali snažnoj zajednici, te bogatoj kulturnoj baštini o kojoj smo, prema Ustavu, dužni skrbiti. Hrvati Boke, koji su na nedavnim izborima pokazali da su postali važan društveni čimbenik, sada su više politički povezani i aktivni nego ikad prije.

Od 2020. godine na političku scenu Crne Gore ušle su strukture koje promoviraju tzv. „srpski svet“, a u nekim slučajevima nose i četničke titule. Takvo djelovanje u 21. stoljeću ne može i ne smije biti opravdano, osobito jer je pritisak na autohtonu, starosjedilačku hrvatsku zajednicu u Boki kotorskoj pojačan i svakodnevno prisutan. Ovaj pritisak vidljiv je u različitim oblicima, poput čestih promjena naziva ulica, npr. Ulica sv. Tome preimenuje se u Ulicu sv. Save, u brisanju, prešućivanju ili otimanju hrvatske baštine u medijima i javnim nastupima, te negiranju hrvatskog identiteta. Također, dolazi do pokušaja „presveštavanja“ marijanskih svetišta, što sve stvara atmosferu straha, koja Hrvatima Boke nije strana. Strah utkan povijesnim (ne)vremenima ponovno postaje aktualan, a posebno danas, kada predsjednik Skupštine Crne Gore nosi titulu četničkog vojvode – što nije nimalo beznačajno ni za obrazovane građane Crne Gore, ni za Hrvate koji žive u toj zemlji.

Unatoč svemu, Hrvatska građanska inicijativa neumorno se bori za prava Hrvata Boke, a Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore i dalje igra ključnu ulogu u očuvanju hrvatske kulturne baštine i identiteta. Također, podršku Hrvati Boke dobivaju od dijela crnogorske Vlade i proeuropskih političkih struktura. Iako broj Hrvata u Crnoj Gori nije velik, njihova snaga leži u neizmjernoj vrijednosti kulturnog nasljeđa koje su baštinili od svojih predaka i u hrabrosti koja je postala srce kulture Crne Gore.

Situacija danas nije usporediva s onom iz 1990-ih godina, kada je Hrvatska bila u vrtlogu rata i kada su Hrvati Boke bili suočeni s velikim izazovima. Danas je Hrvatska stabilna europska zemlja, koja ispunjava svoje ciljeve i postojano stoji iza hrvatske manjinske zajednice u Boki kotorskoj. To je snažan znak da Hrvati u Boki, unatoč svim teškoćama, nisu sami i da imaju oslonac u svojoj domovini.

Posebna ste savjetnica ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana za iseljeništvo, hrvatsku manjinu, kulturu i sport. Koliko danas Hrvatska brine o iseljeničkoj i manjinskoj Hrvatskoj?

Hrvatska nikad prije nije brinula o iseljeništvu i manjinskoj zajednici snažnije i učinkovitije nego što to čini danas. Imamo jasnu strategiju koja postaje sve vidljivija u nastojanjima povezivanja iseljene Hrvatske s manjinskom i domovinskom. Samo na taj način možemo biti cjeloviti. Iako se administrativne promjene možda ne vide dovoljno brzo, postoje brojni projekti koji rade na povratku Hrvata u domovinu i jačanju veza s matičnom zemljom.

Ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman obišao je sve iseljeničke zajednice, od Kanade, SAD-a, Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda, i one u europskim zemljama. Manjinska hrvatska zajednica ima posebno mjesto u njegovu radnom programu, a njezin položaj uvijek je dio bilateralnih pregovora. To je najvidljivije u odnosima s Crnom Gorom, gdje se mnoge teme i pitanja odnose na prava, status, zaštitu, sigurnost i pijetet Hrvata.

Sama činjenica da želimo povezati manjinsku i iseljenu Hrvatsku, kako bi se one međusobno upoznale, osnažile i povezale s domovinskom, pokazuje koliko je skrb o iseljenoj Hrvatskoj prioritet Vlade Republike Hrvatske.

U matičnom Institutu za istraživanje migracija vodite projekt koji okuplja 12 hrvatskih manjinskih zajednica. O kakvom je projektu riječ?

Da, točno. Bavim se hrvatskom manjinom u 12 europskih zemalja, pri čemu su prve četiri godine u fokusu hrvatske manjinske zajednice u Mađarskoj i Crnoj Gori. Osim što smo rad, kulturu i važnost tih zajednica predstavili domovinskoj Hrvatskoj u Novalji tijekom 2023. i 2024. godine, sada oni jedni drugima prenose svoja iskustva, probleme i potrebe. Upoznavanje je ključno, jer je to početak svih daljnjih koraka koji vode prema jačanju zajedništva između iseljene, manjinske i domovinske Hrvatske.

Ove godine planiramo posjete između zajednica, kako bi se upoznali u prostoru iz kojeg potječu, čime ćemo omogućiti suradnju i zajednički nastup dviju manjina koje su, svaka na svoj način, važne u kulturološkoj i identitetskoj slici Hrvata. Projekt će završiti knjižicom Što trebamo znati o hrvatskoj manjini koja će sadržavati sve relevantne podatke i informacije na ovu temu.

Nažalost, hrvatska manjina često je tretirana kao nešto „izvan“, kao da pripada nekoj drugoj zemlji, a pojmovi poput crnogorski, mađarski, rumunjski ili srpski Hrvat nisu pravi nazivi za autohtone Hrvate, koje je povijest ostavila iza administrativnih granica Republike Hrvatske. To moramo mijenjati u svijesti ljudi, ponavljajući što oni znače za sveukupnu sliku hrvatske kulture i identiteta, čiji su oni temeljni i krucijalni dio.

Velik dio karijere proveli ste na Sveučilištu u Zadru. Što vas je potaknulo da nedavno promijenite karijeru i posvetite se diplomaciji? Kako danas gledate na kulturni i obrazovni život Zadra?

Zadarsko sveučilište, a posebno Filozofski fakultet u Zadru, gdje sam studirala, diplomirala i 1992. započela svoj znanstveni put, zauvijek će ostati moje izvorište, moj dom u kojem sam odrasla od studentskih do profesorskih dana. Imala sam sreću učiti od najboljih. Katedra kroatistike bila je jedna od najjačih, s profesorima i akademicima poput Nevenke i Dalibora Brozovića, Nikice Kolumbića, Zlatana Jakšića, Mladena Dorkina, Josipa Lisca. Također, katedre za arheologiju, povijest, grčki, latinski, germanistiku i anglistiku bile su jednako snažne, s mentorima poput akademika Glavičića, prof. Beloševića, prof. Obada i drugih koji su velikodušno dijelili svoje znanje i pomagali nam oblikovati vlastiti znanstveni put.

Jedino se na Sveučilištu u Zadru 1990-ih mogla prijaviti magistarska tema iz hrvatske književnosti Boke, a da vas nisu uputili na Katedru za srpsku i crnogorsku književnost. Ta činjenica oblikovala je moj put, koji je bio dosljedan u naglašavanju hrvatskoga kulturnog kôda Boke, kao i književnog i umjetničkog izričaja, uz isticanje hrvatske manjine koja i danas hrabro i sustavno opstaje na bokokotorskom prostoru.

Dugi niz godina predavala sam izborni kolegij Hrvatska kultura i književnost Boke kotorske, a studenti su u sklopu terenske nastave posjećivali Boku i izlagali svoje seminarske radove na licu mjesta. To su bile moje najljepše godine. Nema ništa snažnije nego kad u mladom čovjeku zapalite vatru za vlastitu kulturu i kada je on sa žarom prenosi dalje. Nema veće radosti od toga.

Sada to radim na drugačiji način. S jedne strane, to su novi izazovi u okviru mojeg posla kao posebne savjetnice ministra, a s druge strane, projekt izrade Enciklopedije Boke kotorske na kojem radim, omogućit će mi da, kada bude završen, kažem da sam ispunila zadane ciljeve.

Danas je moj fokus na političkim prilikama u Crnoj Gori te položaju hrvatskog naroda, njegovim pravima i budućnosti.

Kakvi su odnosi između Crne Gore i Hrvatske. Što slijedi? Jesu li otvorena pitanja blizu rješenja i gdje je tu hrvatski čovjek?

Uvijek ponavljam kako je Hrvatska prijatelj Crnoj Gori, što smo sve ove godine i dokazali na razne načine. Trenutno su u tijeku razgovori o otvorenim pitanjima koja su u svojoj biti lako rješiva, ali crnogorska politička struktura mora razumjeti da postoje pravila dobrog ponašanja koja, ako se ne poštuju, ne mogu biti ispravljena samo usmenom isprikom. Sigurna sam da će crnogorske vlasti uspjeti ispravno odgovoriti na postavljene zadatke kako bi uhvatili korak koji su izgubili kad su u svoj politički korpus primili one koji promiču retoriku velikosrpstva, „srpskog sveta“ i time ne zatiru samo starosjedilački hrvatski narod, već čojstvenu Crnu Goru i sve njezine građane. Očekujem kako će Crna Gora uspjeti izaći iz mreže velikosrpstva i uskočiti u europski vlak sa svim svojim vrijednosnim čimbenicima u kojima su Hrvati Boke stabilan i važan most.

I na kraju, bavite se i sportskom diplomacijom. Ovih je dana Ministarstvo vanjskih i europskih poslova potpisalo sporazum o suradnji s pet hrvatskih loptačkih saveza. Koliko je za Hrvatsku kao državu važna sportska diplomacija?

Sportska je diplomacija izuzetno važna za Hrvatsku, iako je još u začetku. Započeli smo s jačanjem sportske diplomacije i sigurno ćemo uskoro vidjeti kako raste i postaje nezaobilazan dio suvremenog diplomatskog izričaja i nastupa. Sporazum koji je potpisan s pet hrvatskih loptačkih saveza predstavlja tek početak, a uskoro će biti jasnije kako će se realizirati i koji će konkretni učinci biti postignuti.