Fascinantna priča Hrvata u Brazilu

Kada se Hrvati Južne Amerike sljedećeg tjedna u São Paulu budu okupili na svom osmom susretu, posjetit će i memorijalni muzej u Društvu prijatelja Dalmacije (SADA), jednoj od dviju hrvatskih udruga u brazilskom ekonomskom središtu. Znatan dio današnjih stanovnika tog megalopolisa, koji je tijekom povijesti bio glavna ulazna luka u Brazil, ima europske korijene. Nisu zanemarivi ni hrvatski. Postav muzeja govori stoga o jednome od tri vala doseljavanja Hrvata u Brazil, brojčano najvećemu, iz 1920-ih. Tada je trbuhom za kruhom krenulo više od 400 otočkih obitelji iz Blata i Vele Luke. Politička emigracija pristigla je nakon 1945, također uglavnom u São Paulo, pa većina hrvatske zajednice u petoj najvećoj zemlji na svijetu živi danas upravo u tom gradu.

Hrvatski veleposlanik u Brazilu Ranko Vilović (četvrti slijeva) u posjetu memorijalnom muzeju

Osamdeset tisuća Hrvata u Brazilu

„Vjerujem da je Hrvata u Brazilu danas oko 80 tisuća. Vidim da se još uvijek inzistira na nekim malim brojkama, ali to nema smisla jer već na popisu stanovništva 1940. bilo je 40-ak tisuća njih. S obzirom na to da su kasnije imali djecu, unuke i praunuke, taj bi broj trebao biti i veći od stotinu tisuća. Ali da ne bismo baratali s pretjeranim brojkama, zadržimo se ipak na 80-ak tisuća. I mislim da to brojčano odgovara zajednici u São Paulu, a da je desetak tisuća njih razasuto u ostatku Brazila, u državi Paraná, Rio de Janeiru i drugdje“, pojašnjava profesor sa Sveučilišta São Paulo Milan Puh, ugledni znanstvenik koji je među najaktivnijima u hrvatskoj zajednici, a trenutačno je na privremenoj akademskoj posudbi u crnačkom središtu Brazila Salvadoru.

Milan Puh

Leandro de Santana Silva

Katia Gavranich Camargo

Zabilježeni dolasci Hrvata u Brazil nisu evidentirani sve do kraja 20. stoljeća jer su bili registrirani kao Jugoslaveni, Austrijanci, Mađari ili čak Talijani, ovisno o području njihova porijekla. Do početka 20. stoljeća nisu imali svoje društvo, pa su se tada pristigli Hrvati najprije učlanjivali u austrougarsko. Godine 1903. udružili su se s Česima i radili na kulturnoj promociji, pa iste godine osnivaju tamburaško društvo Viribus Unitis…

„Prvi veći val useljavanja Hrvata u Brazil dogodio se prije početka 20. stoljeća, prije toga dolazili su kao Austrijanci i teško im je ući u trag. Nakon ukidanja ropstva 1888. baruni kave i tadašnji guverner São Paula uputili su se u srednju Europu, kako bi ondje pronašli novu radnu snagu za rad na plantažama kave. Tada se srednjoeuropske poljoprivrednike smatralo znatno boljima od onih s Iberijskog poluotoka, koji nisu bili tako sposobni i radišni. Ljudi iz srednje i istočne Europe bili su pritom na glasu kao neproblematični, za razliku od Talijana ili Španjolaca, koji su dolazili iz društava s već ojačanim anarhističkim i socijalističkim pokretom. Naši su ljudi dolazili iz krajeva Hrvatske naviknutih na represiju pa stoga nisu bili buntovni kao neke druge etničke skupine. Hrvate iz Gorskog kotara i okolice Papuka su inicijalno, tijekom zadnja dva desetljeća 19. stoljeća, dovodili u Brazil zbog izgradnje željeznice. Početkom 20. stoljeća krenuli su s dolascima Slavonci i stanovnici središnje Hrvatske. Gradili su brazilsku željeznicu, sjekli guste šume ili su ih slali na plantaže kave u unutrašnjost države São Paulo, a što se nastavilo i nakon Prvog svjetskog rata, kada se potreba za radnicima na željeznici smanjuje“, nastavlja Puh, koji je zasigurno najpozvaniji govoriti o hrvatskoj dijaspori u Brazilu, i zato jer je vodio istraživačke projekte i pisao knjige na tu temu.

Dalmatinska kolonija zaslužna je za izgradnju četvrti Belenzinho

Od Korčule preko oceana dva mjeseca

Tijekom 1920-ih provedena je intenzivna kampanja za sustavnu migraciju Europljana i Japanaca u Brazil, osobito u njegovu unutrašnjost. Vlada savezne države São Paulo imala je u toj priči istaknutu ulogu, te je najsiromašnijima plaćala put. Svaka obitelj koja je imala najmanje tri člana, a nijedan nije bio stariji od pedeset godina, mogla je emigrirati u Brazil.

„Moja obitelj stigla je u Brazil s Korčule, zajedno s gotovo 300 obitelji iz Blata i Vele Luke. Taj val krenuo je s otoka 1924, većina se otisnula put Brazila 1925. Pokrenula ga je filoksera i kriza u proizvodnji vina. Imali su obećanje da će doći u državu São Paulo i imati bolji život na plantažama kave, nakon što otplate kartu. Vrlo brzo ispostavilo se da su to samo prazna obećanja“, uvod u svoju obiteljsku priču daje Katia Gavranich Camargo, već šestu godinu predsjednica Društva prijatelja Dalmacije, rođena u São Paulu.

Prekooceanski put u obećanu zemlju za brojne korčulanske obitelji nije bio lagan. Putovali su dva mjeseca brodom, po subvencioniranoj cijeni ili uz besplatnu kartu, a nakon propagandnog djelovanja brodarskih tvrtki i same brazilske vlade. Traumu koju su doživjeli na tom putovanju, problematičan smještaj obitelji na plantažama kave i njihov kasniji bijeg u grad São Paulo detaljno opisuje ep Ivana Dragojevića Boška Odlazak u Brazil Lučana i Blaćana.

„Dragojevićev ep zapravo je jedini pravi dokument tog vremena. Pisan je tijekom procesa iseljavanja 1924. i 1925, te opisuje prvu fazu velikog doseljavanja Dalmatinaca u Brazil iz njihove perspektive. Smjernice državne politike priječile su boravak pripadnika iste etničke skupine na istoj plantaži, pa su i Dalmatince po dolasku raselili. Kasnije su shvatili da od njihova tzv. brazilskog sna neće biti ništa i da neće postati vlasnici zemlje nakon rada na njoj dvije do četiri godine, kao što su im je bilo obećano. Kroz razmjenu pisama i Dragojevićev ep očuvali su zajednicu na okupu. Zbog sloma burze kave 1929. kolektivno se iseljavaju s plantaža i nakon 2-3 godine uspijevaju se svi ponovno sresti u São Paulu. Odustali su od sna o vlastitoj zemlji i skrasili se u gradu jer je to značilo dobivanje posla i bolji život, zbog čega su i krenuli put Brazila“, obrise priče jasno ocrtava Puh.

U gradu se nastanjuju u blizini tekstilnih tvornica. Većinom postaju tvornički radnici i proleteri, nešto malo njih trgovci. U dvjema siromašnim radničkim četvrtima Mooca i Belenzinho stvaraju homogene dalmatinske zajednice, naselja poput onih u Blatu i u Veloj Luci. S vremenom osnivaju i svoj sportski klub, imena „Dalmacija“. Kao i karnevalske blokove, koje su činili mladi iz zajednice, te folklorne i plesne skupine i zbor…  

„Tijekom prvih 30-ak godina tog fascinantnog procesa prisutna je podvrsta fenomena lančanog preseljavanja iz unutrašnjosti države São Paulo u sam grad São Paulo. Korčulani jedni druge međusobno primaju u domove. Primjerice, ako se iznajmljuje kuća s tri sobe, u svakoj sobi živi jedna obitelj. I uvijek se oslobađa jedna soba za novopridošle. Model zbrinjavanja dosta je sličio obiteljskim zadrugama. Njihove su se kuće tada nalazile u perifernom dijelu grada. Do radnog mjesta hodali su najviše pet kilometara, ako nisu živjeli u neposrednoj blizini tvornice. Naprosto su pokušali preslikati nekadašnji način života u Blatu i Veloj Luci na São Paulo, koji je posve drugačije mjesto za život. Ali njima je bilo važno da su zajedno, a nakon više neuspješnih pokušaja okupljanja u razna društva i udruge u konačnici se pojavila ideja o Društvu prijatelja Jugoslavije.

Do 1940-ih i 1950-ih malo se tko od dalmatinskih iseljenika u Brazilu izdignuo na društvenoj ljestvici. Većinom su živjeli od rada na građevini i u tvornicama. Tu su brazilski Hrvati bili različiti u odnosu na sunarodnjake koji su otišli u Čile, Argentinu ili Peru i s vremenom se ubacili u bijele društvene elite koje su se bavile trgovinom ili postali vlasnici tvornica. U Brazilu se dogodilo upravo suprotno. Završili su kao tvornički radnici jer nisu imali viđenje svijeta u kojemu bi se bavili nečime što bi im dalo veću društvenu mobilnost, a međuetnički i međurasni odnosi dodatno su ih dovodili u nepovoljan položaj“, zaključuje Puh.

Izložba uz stogodišnjicu imigracije

Početkom 1930-ih vlast u Brazilu preuzima Gétulio Vargas, koji provodi izrazito represivnu protuuseljeničku politiku nacionalizacije, pri čemu su sve institucije s etničkim predznakom ili zatvorene, ili primorane mijenjati ime. Zatvorena je tako i hrvatska knjižnica koja je postojala u centru grada, tik do glavne katedrale, ali i škola, koja je uz puno napora osnovana 1939. Do 1945. od desetak aktivnih dalmatinskih, hrvatskih i jugoslavenskih institucija nije ostalo ništa. Ne samo da te iseljenike nisu zaštitile ni brazilska ni jugoslavenska država, nego je postojala ideja da ih se sve potezom pera pretvori u Brazilce.

„Oko 1945, kada završava druga faza represivne Vargasove diktature, ponovno se pojavljuje mogućnost da imigrantske zajednice mogu imati etnički predznak, kao i pravo na korištenje jezika. Isto se odnosi i na promoviranje njihove kulture i tradicije u javnosti, iako su Dalmatinci svoj identitet uspjeli održati kriomice. Tada se pojavljuju ozbiljnije ideje o stvaranju preteče današnje SADA-e. Bit našeg udruženja ogleda se i u jednoj specifičnosti u odnosu na druge zajednice. Uzet ću za primjer osnivanje nogometnog kluba 1939. U njemu su se okupljali svi članovi zajednice, kako bi igrali ili samo pratili utakmice. Ali istodobno je to bio klub u kojemu su i naši prijatelji Brazilci mogli igrati nogomet i biti njegovim dijelom. Ta ideja udruživanja koje nema etnički ekskluzivitet i tada i sada jest sama bit SADA-e“, ponosno naglašava Katia Gavranich Camargo.

Ne čudi stoga što kustos postava u memorijalnom centru u São Paulu nije etnički Hrvat nego Brazilac. Leandro de Santana Silva, 32-godišnji diplomirani povjesničar umjetnosti, ima i magisterij na tom polju, a sada završava studij geografije. U sklopu jedne škole sambe, tj. karnevalske povorke u São Paulu kao kurator je pripremao postav o drugačijem, modernijem stvaranju narativa, onome u pokretu. Spojio povijesnu dimenziju i funkcionalnost današnje svakodnevice, budući da svake godine u tom prostoru nanovo rade izložbu. Upravo zbog svega toga hrvatska zajednica pozvala ga je i za svoga kustosa.

Folklorna skupina Jadran godinama je simbol Društva prijatelja Dalmacije (SADA)

„Bilo mi je zanimljivo uključiti se u taj projekt. Bavljenje hrvatskim imigrantima pomoglo mi je u sagledavanju São Paula iz drugačije perspektive. Spoznao sam novu, multikulturnu sliku grada, koja ocrtava složenost brazilskog društva, a na koju dotad nisam obraćao pažnju. Kuriranje ovog postava, kao i istraživanje, priprema i rad na zbirci sa SADA-om, osvijestilo je kod mene spoznaju da se pri institucionalnom, povijesnom i geografskom istraživanju i pisanju ne može gledati samo na velike etničke zajednice. Nije važno imaju li one milijun ili stotinu pripadnika. Koliko god bile male, sve te zajednice utječu na dinamiku samoga grada i njegovo funkcioniranje“, sumira svoje iskustvo De Santana Silva.

Otvaranjem izložbe, koja je koncipirana na način da govori o putovanju između Hrvatske i Brazila, obilježena je stota obljetnica hrvatskog useljavanja u tu daleku prekooceansku zemlju. Kao i 65 godina postojanja današnjeg Društva prijatelja Dalmacije, koje je 1959. osnovano kao Društvo prijatelja Jugoslavije, kako se zvalo do 1992.

Ulaz u Društvo prijatelja Dalmacije

São Paolo broji oko 12 milijuna stanovnika

Memorijalni centar i mjesto druženja

„Nije riječ o pukom postavljanju izložbe u nekom muzeju već se postav nalazi u sklopu prostora Društva prijatelja Dalmacije, koji je sam po sebi baština koja predstavlja Hrvatsku. Vanjski prostor društva je nešto što ga integrira u grad São Paulo. To je i dalje tranzitni prostor i predstavlja put iz Hrvatske u Brazil. Nazvali smo ga Hrvatska istočna strana jer se radi o istočnom dijelu São Paula, te predstavlja specifičan odnos s četvrtima Mooca i Belenzinho. Na zidove smo nalijepili velike postere koji donose elemente hrvatske kulture, ali i kulture samih iseljenika koji su pristigli u Brazil, s imenima mjesta odakle su došli, kao i brazilskih gradova i sela u koje su emigrirali.

Ulaskom u izložbeni prostor napuštamo grad i ulazimo u prostore SADA-e. Ondje nas čeka sve ono što ona jest u kulturnom, društvenom ili sportskom pogledu. Zajednički je nazivnik svega kultura druženja, prema kojemu je društvo zapravo i dobilo ime. Nismo više samo fizički u toj četvrti već i virtualno u Hrvatskoj, tj. njezinu nastavku u Brazilu. Svakako najvažniji dio postava posvećenog konceptu sjećanja jesu izloženi predmeti i suveniri koji su pripadali iseljenicima. Treći dio tog virtualnog proputovanja zastupljen je linearnom vremenskom trakom. Naglasak je na drugom, dalmatinskom valu iseljavanja u Brazil, ali uzimaju se u obzir i prijašnji i kasniji val“, presjek postava opisuje Leandro de Santana Silva.

„Važnost te stalne izložbe jest u drugačijem principu pristupanja kulturi i očuvanju baštine. Predstavlja završni dio procesa koji traje posljednjih 15-ak godina, kruna je to stvaranja institucionalne politike i projekta koji će na organizirani i sustavni način očuvati postojeću baštinu. Bitno je da je integriran u aktivnosti zajednice i da je neće ubiti na način da joj oduzme prostor kako bi on postao isključivo mjesto sjećanja. Bitno je i da će centar biti otvoren za promociju zajednice i Hrvatske prema vanjskoj publici“, nadovezuje se Milan Puh, dodajući da Hrvati prvi put u južnoameričkim okvirima imaju prostor u kojemu se memorijalno, muzejski i izložbeno na sveobuhvatan način prikazuje proces prekomorskog doseljavanja.

„Začetak ideje o memorijalnom centru bio je projekt Dalmatinsko sjećanje iz 2015. Njime se prikupio i organizirao, a onda i katalogizirao i digitalizirao dio materijala. Na tom putu spoznali smo koliki je obim toga materijala i predmeta iz zbirke, ali i nužnost da se nakon obrade oni predstave na drugačiji način, a ne da ih samo pohranimo u arhivu. Ideja memorijalnog centra jest i da kroz zbirku povežemo samu zajednicu i pojedince s njihovim obiteljskim korijenima i današnjom Hrvatskom, da pojedinačne obiteljske priče dobiju i povijesni kontekst“, dijeli svoju viziju Katia Gavranich Camargo, inače autorica prve dalmatinske kuharice na portugalskom jeziku. 

„Projekt Dalmatinsko sjećanje zapravo je krenuo s mojim istraživanjem o starim dalmatinskim receptima. Ostavila ih je moja baka, uz koju sam učila kuhati u São Paulu. Nakon toga sam razgovarala s ljudima u Blatu. Htjela sam saznati tko i dalje kuha prema njezinim receptima, je li se to održalo i danas na Korčuli. Željela sam dobiti povratnu informaciju koliko će biti reprezentativno ono što pripremam u kuharici, koja je inače izdana 2014. Ti recepti zapravo predstavljaju vrstu povijesnog sjećanja i nastavak dalmatinske tradicije u Brazilu. Ta kuharica, koja je dio postava u memorijalnom muzeju zajedno s konceptom pripreme hrane u jednom našem kućanstvu, služi tome da se Hrvatska i kulinarski prikaže Brazilu, s naglaskom na Dalmaciju. Ali i da sami Hrvati vide kako su se Dalmatinci prilagodili brazilskom podneblju. Iako je knjiga fokusirana na dalmatinsku kuhinju, mnogi od tih recepata danas su dio gastronomije cijele Hrvatske i šire regije“, ozarena lica pripovijeda Katia Gavranich Camargo, u čijoj se knjizi s receptima iz Blata nalaze i oni za pašurate, lumbliju, hrstule…

I Dalmatinci i Hrvati

„Dalmatinski regionalni identitet prisutan je u São Paulu od dolaska prvih imigranata i očuvao se neovisno o državama koje su postojale tijekom povijesti, a čijim je dijelom bila i Dalmacija. Bili smo drugačiji od Brazilaca, ali i od obitelji iz drugih regija današnje Hrvatske ili bivše Jugoslavije. Kada se 1992. mijenjalo ime društva iz Društva prijatelja Jugoslavije u Društvo prijatelja Dalmacije, u obzir se uzela drugost u odnosu na hrvatsku udrugu iz São Paula Croatia Sacra Paulistana. Riječ je o društvu koje se od svog nastanka 1951. do danas izrijekom identificiralo kroz nacionalni identitet. Budući da je već postojao hrvatski klub, za nas nije imalo smisla identitetski se u novom imenu povezivati s njima, s kojima ionako nismo osjećali puno zajedničkoga. Ne toliko politički koliko kulturološki i zbog načina života. Tijekom promišljanja o promjeni imena društva netko je rekao kako treba uzeti u obzir da je njegov pradjed bio Venecijanac, da je djed dolazio iz Austro-Ugarske, da je stric bio Jugoslaven, a da je danas on Hrvat. Ali sve je to sekundarno u odnosu na činjenicu da je njegov dom i ovdje u Brazilu – dalmatinski. Iako smo i dalje podvojeno Dalmatinci, znamo da je Dalmacija važan dio hrvatskog identiteta. Osjećamo se stoga Hrvatima koji imaju tu jaku regionalnu odrednicu“, jasna je u svojoj poruci čelnica SADA-e Katia Gavranich Camargo.

„Naši ljudi koji su u Brazil dolazili iz Gorskog kotara, središnje Hrvatske, Jastrebarskog ili Zagreba imali su nacionalni identitet razvijen već krajem 19. i početkom 20. stoljeća, te su se definirali kao Hrvati, kao i nekoliko trgovaca iz Hrvatskog primorja. Oni iz Dalmacije i Slavonije nisu. Kod njih je u prvom planu uvijek bio regionalni, a onda nadnacionalni, jugoslavenski identitet. Dugi niz godina bilo je tako jer su za njih jedini pravi Hrvati bili oni iz središnje Hrvatske. To viđenje Hrvatske iz 19. stoljeća među hrvatskim iseljenicima u Brazilu potrajalo je još dugo tijekom 20. stoljeća. To se onda iskorištavalo ideološki, politički i ekonomski, a da bi ih se privuklo na jugoslavensku stranu. Osobito je to iskoristila tzv. druga Jugoslavija jer je bila riječ o tvorničkim radnicima i članovima sindikata, koji su se zbog lijeve orijentacije nekako prirodno i nacionalno identificirali s takvim svjetonazorom. Potomci dalmatinskih doseljenika s vremenom su se većinom izdignuli u brazilskom društvu, danas su viša srednja klasa. Njihovih obiteljskih kuća u četvrtima Mooci i Belenzinho sve je manje jer je isplativije prodati kuću za stan koji dobiju u novoizgrađenim neboderima, uz još nešto novca. Ali svejedno Hrvati ostaju živjeti ondje, budući da se razvio jak kvartovski identitet. To je možda i važniji razlog od činjenice da su porijeklom iz Hrvatske ili Dalmacije, dolazi do miješanja kvartovskog i nacionalnog identiteta. Na taj način ostaju i fizički blizu zajednice i sjedišta Društva prijatelja Dalmacije, što je jako bitno“, fenomenološki secira postojeću situaciju znanstvenik Milan Puh.

„Društvo prijatelja Dalmacije danas je mjesto okupljanja zajednice i njezina društvenog života. Postoje folklorna skupina, te nogometna i šahovska ekipa, a tu je i tečaj učenja hrvatskog jezika koji pohađa velik broj ljudi. Radi se i na projektima povezivanja s Hrvatskom. Guramo i program kojim pomažemo objavljivanje knjiga članova hrvatske zajednice, kao i književni natječaj za najbolju priču i za najbolji znanstveni članak, koji je dosad imao već tri izdanja. Prije godinu i pol organizirali smo Sajam hrvatske knjige i knjige istočne Europe, na kojemu smo izložili sva djela koja su objavljena pod okriljem naše zajednice i drugih zajednica koje su nam geografski bliske“, nabraja Katia Gavranich Camargo.

„Danas imamo nešto što možda nema većina hrvatskih zajednica u Južnoj Americi, ali i ostale etničke skupine u Brazilu. Jedino Japanci u São Paulu imaju svoj povijesni muzej, i to na tri kata. Portugalci imaju svoju kuću, koja i jest i nije memorijalni centar. Zapravo je arhiv. Memorijalni centar poput našega, napravljen prema principima muzeologije, arhivistike i povijesti umjetnosti, a koji utjecajem u budućnosti može rasti, nemaju niti Talijani niti Španjolci. U ovoj godini želja nam je s njime iskoračiti izvan prostorija društva. Da se i u gradu São Paulu, ali i u ostatku Brazila obilježi prisutnost Hrvata. Planiramo, dakle, radijalno širenje prema ostatku Brazila. Ili s gostujućim postavom, ili s postavljanjem memorijalnih ploča, ili s izložbama na temu kravate i slično. I to u svim prostorima koji su nekad bili važni za našu zajednicu. Primjerice, nekadašnja tvornica pamuka postala je kulturni centar, pa ćemo zajedno s njegovim voditeljima osmisliti projekt prisjećanja na hrvatsku baštinu koja postoji u tom mjestu“, u bližu budućnost optimistično gleda Milan Puh.

Iako je zbog različitih povijesnih mijena i politika Austro-Ugarske i dviju Jugoslavija, ali i samoga Brazila koji je stvarao novu, hibridnu naciju, hrvatsko iseljeništvo u toj golemoj zemlji umnogome bilo nevidljivo, potomci hrvatskih doseljenika sve češće traže hrvatske korijene, te podnose zahtjev za hrvatskom putovnicom. Jer Brazil dopušta dvojno državljanstvo. Mnogi od njih nastavak su otočkog plimnog vala koji je krenuo prema Brazilu prije točno jednog stoljeća, nastavak obiteljskih loza više od 1500 Korčulana iz Blata i Vele Luke…

* * *

Druženje pripadnika zajednice u Društvu prijatelja Dalmacije

Susret Hrvata Južne Amerike održava se od 20. do 23. ožujka u São Paulu. Od 2015. do danas sva okupljanja hrvatske dijaspore na tom kontinentu održana su u zemljama španjolskog govornog područja, posljednje u urugvajskoj prijestolnici Montevideu. Susret u São Paulu prvi je u jedinoj luzofonoj zemlji Južne Amerike. Organiziraju ga tri udruge Hrvata u Brazilu – Društvo prijatelja Dalmacije, Croatia Sacra Paulistana i Komora za trgovinu, istraživanje i poslovanje Brazil–Hrvatska. Poziv je upućen svim udrugama i organizacijama Hrvata u Južnoj Americi, njih nekoliko desetaka, a pozvani su i svi hrvatski počasni konzuli na kontinentu.