Europa – politički čimbenik ili san o veličini?

Otkako se Donald Trump vratio u Bijelu kuću, Europa i SAD de facto su se razdvojili. Europa si više ne može dopustiti da bude uljuljkana iluzijom o savezu i zaštiti SAD-a. Došlo je vrijeme za razlaz, kako je upozorio budući njemački kancelar Friedrich Merz, inzistirajući da mu je „apsolutni prioritet“ jamčiti neovisnost od SAD-a. Što to znači za naš kontinent, Europsku uniju, NATO? Je li Europa sada jedina utvrda liberalne demokracije i hoće li njezina moralna jačina biti dostatna za politički čimbenik u svijetu ili je sve to samo europski san o veličini?

U tri godine otkako je počeo rat u Ukrajini, Europska unija nije uspjela proizvesti ni trunke prijedloga da se on okonča. Baš poput NATO-a, čiju je propast francuski predsjednik Emmanuel Macron predvidio s nevjerojatnom dalekovidnošću još 2019, tijekom Trumpova prvog mandata. Nitko ne zna hoće li NATO preživjeti krizu koju su pokrenuli Trump i Vance, kao ni hoće li im se takav pristup obiti o glavu. EU bi trebala pojačati pregovore o sporazumima o slobodnoj trgovini s Indijom, Australijom i Indonezijom, i – kao što je nedavno predložio bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen – nastojati izgraditi osovinu zemalja koje se suprotstavljaju pritisku Rusije, Kine a možda i SAD-a na manje zemlje. Ne bismo trebali odgurnuti SAD, ali bismo u isto vrijeme mogli kovati nove saveze koji služe našem cilju osiguravanja međunarodnog pravnog poretka.

Susret europskih čelnika stremi neovisnoj politici Europe potpomognutoj naglim naoružanjem / Izvor Ukraine Presidency via Bestimage / PIXSELL

Europska unija, sa svojih 450 milijuna stanovnika, Washingtonu i Moskvi ne vrijedi mnogo. Trump i Putin žele samo bilateralne kontakte s europskim prijestolnicama. Veliku priliku vide u iskorištavanju i zaoštravanju unutarnjih europskih sukoba. Jedino što Trumpa zanima u Europi jest poravnavanje trgovinske bilance. No, s ukrajinskim summitom u Londonu, mir na starom kontinentu sada je usko povezan s Londonom – unatoč Brexitu i rascjepima i napetostima s Bruxellesom. „Na raskrižju smo povijesti, s obzirom na našu sigurnost, nema više vremena za gubljenje“, rekao je britanski premijer Keir Starmer na početku summita. Zajedno s Macronom preuzeo je zapovjedništvo nad Europom kako bi stari kontinent pretvorio u obrambenu silu i vratio Ukrajinu Zelenskog za pregovarački stol sa SAD-om i Rusijom. Kako bi postigao ovaj cilj, Starmer mora uvjeriti Zelenskog da prihvati Trumpove teške uvjete.

Nakon debakla sastanka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i Donalda Trumpa u Bijeloj kući, Europa traži način da obrani Ukrajinu i pomiri dvojicu predsjednika. Razgovor u rukavicama više ne postoji. Trump i Vance svijetu su pokazali što je brutalnost realpolitike. Nema uljepšanih riječi, diplomacije i poštovanja. Surova sila je sve što vrijedi. Uz to, narativ Bijele kuće izrazito je okrenut prema vođenju zemlje kao korporacije. Za Trumpa sve je „good deal“ ili „no deal“, čak i više nego što je to bilo za vrijeme njegovog prvog mandata.

Činjenica je da bez Amerike europska vojna slabost ne može dati sigurnosna jamstva koja bi Zapad mogao dati Kijevu kako bi Ukrajinci mogli pregovarati o prihvatljivom prekidu vatre s Rusijom. Europa se još dugo neće moći braniti zbog svoje ovisnosti o američkoj tehnologiji, logistici i obavještajnim službama. Europljani moraju smireno i odlučno očuvati diplomatske odnose sa SAD-om i drugima kako bi spasili što se spasiti može. Situacija je bez presedana, ali na neki način označava povratak na politiku „umirivanja“ britanskog premijera Nevillea Chamberlaina iz 1939. godine, zbog koje je bio demoniziran, iako je i on težio kupnji vremena. Keir Starmer i Emmanuel Macron to su dobro shvatili. U prijašnjim je krizama, poput eurokrize i pandemije, Unija pronašla načine da dodijeli pomoć u ukupnom iznosu od stotina milijardi eura kada je situacija postala teška – čak i kada je to značilo zaobilaženje načela jednoglasnosti svih država članica i vlastitih pravila. Sada su u pitanju neovisnost Ukrajine i sigurnost Europe od ratoborne Rusije. Ali i to se mora zaustaviti, sa ili bez SAD-a.

Postoje dva mišljenja o tome što činiti dalje. Po jednima, prvi korak trebao bi biti ubrzanje europske vojne potpore i financiranja što je brže moguće, kako bi se ojačala ukrajinska pregovaračka ruka i sposobnost odvraćanja svake buduće ruske agresije. Većina ruskih zamrznutih deviznih rezervi u iznosu od 300 milijardi američkih dolara čuva se u Europi, i ta se sredstva mogu koristititi za obranu Ukrajine. Drugo je mišljenje da je velika pogreška ako se EU upusti u nerealnu militarizaciju, što upravo i čini, iskorištavajući trenutačnu globalnu situaciju bez presedana kako bi pokušala izgraditi vojnu supersilu u odnosu na trenutnu administraciju SAD-a.

Cilj bi trebao biti uvjeriti SAD da je Europska unija potrebna u pregovorima, primijeniti što veći pritisak kako bi se osiguralo da mir bude pravedan i podržati rekonstrukciju Ukrajine na bilo koji način. Na kraju, morat ćemo s Rusijom postići dogovor o pravilima suživota na našem kontinentu. U ovakvim okolnostima, odbijanjem bilo kakvog dijaloga, bilo kakvih posjeta ili pokazivanja razumijevanja za stajalište protivnika, kao što je to Europa do sada tvrdoglavo činila, ona sprečava samu sebe da bude dijelom rješenja.