Do posljednjeg daha

Prije samo dva mjeseca, 29. prosinca, „naš pijanistički bard“, „velikan klavira“, „jedan od najvećih hrvatskih glazbenih umjetnika uopće“, zadnji je put stao pred publiku Lisinskog, kao i tisuće puta dotad. Skromno i ponizno, služeći glazbi. Za tipkama klavira, predano i strastveno. Kao i uvijek, bez ostatka.

Na pragu osamdeset osme, koju je uspio dočekati, ali ne i nadživjeti, na koncertu na kojemu je zapravo imao ulogu lovornika, a ne službenika, Krpan je te večeri primio posljednju među počasnim titulama, kojima mu je njegova domovina zahvalila na svemu što joj je tijekom godina dao.

Nakon više nagrada za životno djelo (Vladimir Nazor, Porin, Lovro pl. Matačić i dr.), kao i odlikovanja reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi – dana 29. prosinca 2024. Krpan je primio posljednje ovozemaljsko priznanje, ono počasnoga člana dvorane Lisinski. Nije mnogo prošlo otad, a sad se, eto, opraštamo od njega. Hrvatska glazbena kultura može biti sretna što je Krpan u njoj djelovao gotovo do samoga kraja. Simbolično, do svojega posljednjeg daha.

Uvijek „na bojištu klavijature” (M. Bergamo) Vladimir Krpan bio je jedan od njezinih glavnih protagonista / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

U miješanom programu neke vrste pijanističke revije, tog 29. prosinca nastupio je kao prvi u nisci prvorazrednih pijanista, daleko najstariji među njima. Predstavio se Preludijem u A-duru Stjepana Šuleka te Nokturnom u cis-molu, op. posth. Frédérica Chopina. U odnosu na golemi repertoar kojim je obgrlio stranice i stranice pijanističke literature – kako hrvatske, tako i one svjetske, mogao je za tu prigodu odabrati i mnogošta drugo. Znakovito, za svoj, pokazat će se, posljednji nastup odabrao je ipak djela autora kojima je posvetio sate i sate života i umijeća. S jedne strane Šuleku, s druge Chopinu.

Pijanist kojega je zanimalo - sve

U tako postavljenoj dihotomiji, koju on međutim uopće nije doživljavao kao oprečnost, razvijao se desetljećima Krpanov život umjetnika interpreta. Sve je to za njega bila glazba i sve je bio izazov – od Šuleka i Chopina od Beethovena ili Anonimusa s Krka, naprimjer. Veliku strast pokazao je prema Chopinu (balade, valceri, etide). Posebnu pozornost i energiju posvetio je Beethovenu; njegov opus bio je i do kraja ostao možda njegova najveća umjetnička fascinacija (sonate, koncerti). Šulek je, također, bio nezaobilazan, kao skladatelj, i kao autoritet. Uz predispozicije koje je kao pijanist imao, Krpan je sigurno mogao ići i pragmatičnije. Njegova je znatiželja, međutim, bila jača. Njega je, naime, zanimao i Jarnović, i Brahms, i Kuljerić, i Scarlatti, i Bach, i Kelemen... Njega je, zapravo, zanimalo – sve.

Uz prirodnu znatiželju, u procesu oblikovanja repertoara, ni u kojem slučaju ne bismo smjeli zanemariti njegovu želju za oblikovanjem hrvatskoga kulturnog identiteta te za svjedočenjem europske povijesnosti hrvatske glazbe. Posebno se to važnim pokazalo početkom devedesetih; tada je Krpan održao više od dvjesto koncerata diljem svijeta na kojima se, u tim ratnim godinama, trudio stvarati „sliku o Hrvatskoj uljudbe i kulture, glazbene tradicije i relevantnih estetskih dosega“ (Marija Bergamo). Nerijetko su se ti koncerti nastavljali predavanjima i razgovorima u kojima je pijanist uz informacije iz svoje struke „publici tumačio i politička zbivanja, odgovarao na pitanja, polemizirao, promicao istinu“.

„Davati prognoze nije zahvalno“, zapisao je o Krpanu 1961. Krešimir Kovačević. „No, ako za mladog pijanistu Vladimira Krpana, laureata na Jugoslavenskom natjecanju glazbenih umjetnika, ustvrdim da pred njim stoji velika umjetnička karijera, gotovo je isključeno da ću pogriješiti.“ Krpanu su tada bile samo dvadeset i tri godine. Nakon više natjecanja i priznanja u inozemstvu uskoro su mu se, doista, otvorila i mnoga vrata svijeta.

Krpanova pijanistička alkemija

Gdje god bio, kritika je u njegovu pijanizmu redovito isticala sljedeće: „Briljantnu tehniku, suverenost i virtuoznost, ekspresivnost i ljepotu tona, temeljito poniranje u suštinu djela te istančan glazbeni ukus i umjetnički senzibilitet u sugestivnim, osobnošću obilježenim interpretacijama“ (Marijana Pintar). Pokušavajući proniknuti u tajnu Krpanove „pijanističke alkemije“, naša ugledna muzikologinja Marija Bergamo upravo u Vijencu o Krpanu interpretu 1995. zaključila je: „Vladimir Krpan se (...) vinuo do one razine tumačenja glazbe koja postavlja mjerila interpretativne kulture na području auditivnog u nekoj sredini i obilježava njezinu zrelost na tom području.“

Pedagošku karijeru Vladimir Krpan započeo je u Skoplju, tako što je tamo osnovao klavirski odjel. Godine 1971. preuzeo je, pak, mjesto profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U jesen 2010. stekao je naslov professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Zajedno sa svojim profesorom Svetislavom Stančićem na toj instituciji još uvijek drži rekord po najvećem broju diplomanata koji su izašli iz njegove klase.

Godine 2018, ponovno u Lisinskom, upravo njegovi studenti – Bruno Vlahek, Pedja Mužijević, Katarina Krpan, Srđan Čaldarović, Maksim Mrvica i Martina Filjak – priredili su koncert u povodu Profesorova  80. rođendana. U hodniku iza scene, vidno zadovoljan, Krpan se u kameru HRT-a pohvalno izrazio o „različitostima“ umjetničkih osobnosti svojih nekadašnjih štićenika, ali je posebno istaknuo „finoću“ njihova međusobnog razumijevanja što mu je, dodao je, „posebno drago“.

Pedja Mužijević iste je večeri izgovorio misao koja, mimo svih stručnih opisa i drugih tehnikalija, možda najbolje opisuje Krpanov pedagoški pristup: „Profesor Krpan je“, kazao je Mužijević, „znao vidjeti tko smo mi, da bi nam pomogao da budemo bolji mi – umjesto da budemo neki imaginarni pijanisti.“

Sam Krpan polazio je razred Svetislava Stančića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te magisterij kod Carla Zecchija na Akademiji Santa Cecilia u Rimu. Dok je bio u Italiji, učio je i od Guida Agostija te Renza Sil­vestrija. Talijanska pijanistička škola bila je u tom trenutku na visokoj cijeni. Njezina je perjanica bio i Arturo Benedetti Michelangeli kod kojega se Krpan više godina privatno usavršavao u Arezzu, Sieni, Bergamu i Luganu. S tim svjetski poznatim umjetnikom Krpan je razvio i poseban odnos. Godine 2016. primio je, stoga, Zlatnu plaketu Dokumentacijskog centra Instituta Arturo Benedetti Michelangeli u Bresciji na kojoj je ostalo zapisano:

„Vladimiru Krpanu, koncertantu i pedagogu međunarodnoga značenja, za njegov važan doprinos svijetu glazbe kao profinjenom interpretu koji je sretno spojio najbolju tradiciju hrvatske pijanističke škole s dragocjenim nasljeđem pijanističke umjetnosti Artura Benedettija Michelangelija.“

Godine 2001. talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi uručio mu je nagradu Prometej za visoka umjetnička dostignuća u kulturnoj suradnji među narodima.

Trebalo je biti Vladimir Krpan

Vladimir Krpan djelovao je u herojsko doba stvaranja hrvatske glazbene sredine. U više od šest desetljeća on je u takvome dobu, stečenim znanjem, voljom i snagom, morao odraditi mnoge uloge i odgovoriti na brojne imperative.

Nije bilo dovoljno samo baviti se sobom i svojim pijanizmom. U umjetničkom, pedagoškom, prosvjetiteljskom i organizacijskom smislu trebalo je učiniti mnogo više od toga. Trebalo je i svirati, i podučavati, i istraživati, i priređivati, i ustanovljivati, i inicirati... Pri čemu nam treba puno više prostora od ovoga kako bismo kazali što nam je sve Krpan dao.

Trebalo je biti i intelektualac, i praktičar, i interpret, i pedagog, i promotor, i ambasador. I uporan, i tvrdoglav. Pomalo i fanatik.

I doista, to nije bila još samo jedna pijanistička karijera, kako je 2023. nakon Krpanova recitala u zgradi Hrvatskoga državnog arhiva zabilježila Jagoda Martinčević; to je bila „kulturološka misija vrijedna divljenja“.

Trebalo je biti – Vladimir Krpan. I to ostati do posljednjeg daha.