Distopijske vijesti iz bliske budućnosti

Porez na gradske nekretnine lansirao je cijene stanova u nebo. Grad se umorio od svega: gužve, pohlepe pa i samih ljudi. A i oni od njega. Građani su jednostavno digli ruke pa masovno emigrirali na selo, gdje su imanja kroz godine rasta urbanih nemani jednostavno padala u bescjenje. Dva su ključna izuma olakšala pa čak i omogućila ovu masovnu migraciju: hidroponika, koja je preselila vrtove u bazene, i atomska energija, koja je omogućila i leteći prijevoz do posla, što je automobile učinilo reliktom prošlosti. Ali nije umro samo cestovni prijevoz: gubeći ljude krenuli su se gasiti i gradovi, u kojima još samo politička elita parazitira na kosturu nekada žive urbane košnice.

Izd. Zagrebačka naklada, 2024.
S engleskoga prevela Ana Gotovac

Grad je možda i prestajao postojati, ali ne i problem beskućnika, mutanata i divljaka. Uz mnoge druge nevolje koje u urbanofobiji Clifforda D. Simaka, gospodina iz gradića Mill­villea na američkom Srednjem zapadu, pretvaraju grad u negativca za kojim ne treba žaliti, baš kao ni za Homo sapiensom i njegovim samouništavajućim instinktom. Čovjek se, piše Simak, „nakon milijun godina oslobodio ubijanja i to smatra golemim postignućem“. Simakova zadnja točka evolucije čovjeka od pećine do pacifista jest rezultat putanje poboljšanja, ali svejedno nismo imali šanse. Stvorili smo robote i naučili pse kako govoriti, ali nismo mogli sačuvati sebe.

Grad se čita kao zbirka vijesti iz bliske budućnosti, ali – za ne povjerovati – riječ je o literaturi staroj više od 70 godina. Kao i svaki dobar SF, Simakov Grad ne govori samo o budućnosti, nego o svevremenskom prezentu, potkožnom tkivu straha od distopije. Grad jest distopijsko djelo, u kojem Svjetska vlada kontrolira planet, dok neprilagođeni gorštaci bauljaju šumama, a ljudi se svojevoljno pretvaraju u tuljanolika bića koja otkrivaju raj na Jupiteru.

Ali sve to pod uvjetom da su ljudi ikada postojali. Simakov glavni narativni „trik“ jest pretvaranje ove zbirke povezanih priča u mitove i legende koje uz logorsku vatru, svađajući se imaju li oni uporišta u stvarnosti ili ne, razmjenjuju vladari jedne potpuno nove civilizacije – psi. Moćna obitelj Webster uspjela je stvoriti svemirske brodove i naučiti pse kako govoriti, ali baš kao i čitavo čovječanstvo, na kraju su postali samo dio folklorne predaje ljudskog nasljednika, vrste Canis lupus familiaris.

Jer, kako piše Simak, „čovjek je namjerno izmišljen kao opreka svemu što Psi jesu i u što vjeruju – svojevrsno mitsko strašilo, sociološka bajka. To stajalište potkrepljuju i mnogi dokazi o Čovjekovoj besciljnosti, o njegovu neprekidnom stanju od nemila do nedraga, o tome kako se grčevito drži načina života koji mu stalno izmiče – jer je moguće da nikada ne zna što zapravo hoće.“

Grad je Simakovo najpoznatije djelo, ali i sjajan podsjetnik na to da se u kanonu znanstvene fantastike ovaj cijenjeni autor proslavio kao pisac koji, za razliku od mnogih kolega, nije bio veliki ljubitelj prirodnih znanosti. Obožavao je prirodu, ali ne toliko i tehnologiju. Ali kao novinar i zaljubljenik u književnost, znanstvenu je fantastiku iskoristio kao alat kojim je pedantno gradio svoje duboko ljudske karakterne drame. Baš kao i drugi najbolji autori ovog žanra, Simak je čak i u uglancanom metalu robota nalazio odraze posrnule ljudskosti, tražeći odgovore na pitanja evolucijske putanje čovjeka u suživotu s novim tehnologijama i njihove konkretne učinke na status quo međuljudskih odnosa. Ni Grad nije iznimka.

Većinu svog profesionalnog života Simak je proveo kao novinar lokalne dnevne tiskovine Minneapolis Star and Tribune, a pola stoljeća posvetio je paralelnoj karijeri stvaranja fikcije. Budući da mu egzistencija nije ovisila o književnosti, pisao je opuštenije i promišljenije, a iako su i plaća i honorari stizali tipkanjem, nije si mogao pomoći. Dobro se osjećao zarobljen u svijetu slova, za pisaćom mašinom i tu je provodio dobar dio svog vremena. Dio onoga što je napisao objavljivao je u legendarnom magazinu Astounding Science Fiction, na čijim su se stranicama još krajem 1940-ih pojavile neke od priča koje danas čine Grad, kompilacijski roman od osam kratkih psećih svjedočanstava. Deveta priča, Epilog iz 1973, koja se znala ubacivati kao bonus u nekim kasnijim stranim izdanjima, objavljena je i u ovom hrvatskom prijevodu. Glavni likovi Epiloga su – mravi.

Simak piše jednostavnim, prozračnim stilom, dakle, osjeti se novinar u pisaćoj mašini, baš kao što se osjeti kompilacijska razbacanost ideja, ali zato se stranice gutaju kao što gladni psi njegove mašte gutaju svoje slastice. Pripovjedna originalnost, širina ideja i dubina vizije čine Grad jednim od klasika američke žanrovske književnosti.