Zapitani svestrani umjetnik

Feđa Šehović, veliki hrvatski književnik, romanopisac, dramatičar, slikar, novinar, feljtonist, kroničar i notar vremena, vrhunski intelektualac, dugogodišnji ugledni član Matice hrvatske, dobitnik niza nagrada, primjerice, Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost 1992. (Svi kapetanovi brodolomi), kao i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2017, osebujni i zapitani umjetnik, kritičan i ozbiljan čovjek koji je ostavio duboka traga u hrvatskome kulturnome prostoru, jedan od utemeljitelja tzv. novopovijesnoga romana u hrvatskoj književnosti preminuo je u svome i našemu Dubrovniku 31. siječnja.

Feđa Šehović – veliki hrvatski književnik, romanopisac, dramatičar, slikar, novinar, feljtonist i kroničar vremena / Izvor Teatar Lero

Studirao je jugoslavistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1954. godine. Radio je kao profesor hrvatskoga jezika u Pomorskoj školi u Dubrovniku, popularnoj Nautici, obavljao je različite funkcije i zauzimao raznovrsne pozicije u školstvu, kulturi i novinarstvu Dubrovnika. Kao dramski pisac debitirao je 1959. dramom Raskršća. Od 1965. do 1967. godine bio je direktor Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, od 1972. godine preuzima vodstvo Naučne biblioteke u Dubrovniku, a kasnije postaje i voditeljem Doma Marina Držića (1989‒1996). Umirovljen je 1996. godine.

Feđa Šehović, aktivni promatrač grada Dubrovnika, duhovit, zainteresiran i znatiželjan sudionik svih umjetničkih događanja, često sumnjičav i ironičan u komentarima, koji je prototipove svojih karaktera pronalazio u Gradu, sveprisutan u kulturnome prostoru Dubrovnika, kao stanovnik stare gradske jezgre živio je i prohodio inspirativnim mu ulicama i trgovima, uvijek u živ(ahn)im razgovorima sa sugrađanima, u Gradskoj kavani, u Kapetaniji, u Klubu pomoraca, u Klubu muzičara, u Studentskome teatru Lero koji je utemeljio 1968. godine i koji je na svome početku svaki vikend prikazivao aktualne Šehovićeve igrokaze. Drame, dramolete, pučke komedije dubrovačke objavio je 1969. godine. Za razliku od mnogih književnika iz Dubrovnika koji pišu referirajući se na Vojnovića, Feđa Šehović priklonjeniji je držićevskome izrazu, nalazi u Držićevu stvaralaštvu inspiraciju, a u samome Držiću uzor, tako da 1980. objavljuje romansiranu Držićevu biografiju Vidra.

Začetnik je i nove farse u suvremenoj hrvatskoj dramaturgiji, a kad je Dubrovniku trebalo vratiti smijeh, u Kazalištu Marina Držića izveden je Dubrovački skerac koji je na Marulićevim danima u Splitu 1998. proglašen najboljom predstavom u cjelini. U KMD-u je 2001. izvedena i Šehovićeva drama Kad sunce zađe, „(ne)vesela igra u pet slika“, a 2015. Kazin. Živeći na dvjema adresama, između Dubrovnika i Vitaljine u Konavlima, svoje ladanjske oaze u kojoj je boravio sa svojom vjernom suprugom, također vrsnom intelektualkom Janom, 1993. objavljuje Priče iz Vitaljine. Zapažene su mu Dubrovnikom i dubrovačkim temama obojene komedije (Kurve, 1974; Katarina Druga, 1984), kao i šest romana Dubrovačke tralalogije u kojima povijesnim temama, Dubrovniku i Dubrovčanima pristupa humoristično-satirički (Kazin, 1974, objavljen 2007. kao Dubrovački bordel: kazin bez cenzure; Savršeno umorstvo, 1975; Veljun, 1977; De bello ragusino, 1980; Dogon, 1980; Knjiga postanka, 1981).

Šehovićev pseudonim Raul Mitrovich otvorio je različite spekulacije o tome tko se krije iza imena navodnoga Južnoamerikanca dubrovačkih korijena, a zapravo je ideja o sakrivanju bila rezultat procjene i odluke urednika njegovih knjiga nastale zbog svojevrsne stigmatizacije Šehovićeva imena i stvaralaštva. Tako je kao Raul Mitrovich 1980-ih tiskao povijesne romane Gorak okus duše (1983), Oslobađanje đavola (1987) i Uvod u tvrđavu (1989) u kojima koristi postmodernističke postupke. Pod pravim imenom poslije je objavio povijesni roman Svi kapetanovi brodolomi (1992) i obiteljsku sagu Ilijasbegovići: cronica travuniana (2006), koja sadrži romane Ilijas-beg: kapetan trebinjski (1999), Inšallah (2000), Begovina (2001), Dubrovački intermezzo (2001) i Od Mostara do Haaga (2001). Kao aktivni sudionik obrane Dubrovnika, potaknut Domovinskim ratom piše ratni roman Ratni dnevnik, feljtonističku knjigu objavljenu pod naslovom Zla kob zaborava (1992) i ratni roman Četiri vozača u apokalipsi (1994). Autor je i kriminalističkoga romana Zločin u samostanu (2005).

Šehović je otac triju kćeri i jednoga sina, Mara Šehovića, također talentiranoga pjesnika (zbirke Osiromašeni uran i Teške vode) i slikara, čija je smrt 2012. godine iznimno pogodila cijelu obitelj i samoga Feđu koji je u velikoj boli ipak nastavio stvarati velik i raznovrstan, izniman književni opus koji znatno utječe na cijelu hrvatsku književnost i kazalište, iako sam Šehović progovara, pomalo cinično i proročanski: „Pravo vrednovanje književnog djela obavlja vrijeme. Dotle mi pisci možemo uživati u zabludi da nešto osobito ostavljamo iza sebe“.