Vizualni kaos

Bilo je točno 339.308 posjetitelja u Noći muzeja održanoj zadnjeg dana siječnja, kako stoji na mrežnoj stranici organizatora – i to je jedina informacija post festum koju sam mogao naći o toj manifestaciji. Noć muzeja medijski je zanimljiva samo prije: gdje su i koji muzeji otvoreni i što se u njima može vidjeti. O čemu bi se moglo izvijestiti poslije? Ljudi su bili, vidjeli i otišli, pa što? Medijsko izvještavanje o Noći muzeja, kao i u mnogim drugim stvarima u nas, u službi je PR-a, jer se jedino želi privući što više ljudi. Nekako se ne računa da bi oni tamo mogli nešto i doživjeti. Nije to nelogično jer se u enormnoj stisci teško može govoriti o kvaliteti obilaska, pa nam ostaje samo kvantiteta. Zbog toga mi je sve do sada Noć muzeja bila odbojna: ni inače ne volim gužvu, a pustiti gomile među staklene vitrine, u kojima uopće ne mogu uživati, činilo mi se besmisleno.

Šuma nepotrebnih znakova u Zagrebu znatno doprinosi ružnoći grada / Snimio Boris Beck

Sve dok nisam pročitao osvrt Jonathana Jonesa u Guardianu o najavi francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da će Mona Lisu premjestiti u posebnu galeriju, tako da turisti mogu vidjeti samo nju, i da ne rade nered po Louvreu dok je traže. Računa se da od 9 milijuna ljudi koji dođu u taj najveći muzej na svijetu, njih više od 7 milijuna želi vidjeti samo La Giocondu i pred njom napraviti selfie; pošaljimo, dakle, te idiote u higijensku i izoliranu kapsulu odakle neće smetati pravim ljubiteljima umjetnosti koji se u tišini dive ostalim remek-djelima. To je snobizam, zavapio je Jones, jer je Louvreu visoka umjetnost postala popularna kultura.

Tu me Jones posramio! Ono što sam ja snobovski smatrao hordama Noći muzeja, bili su samo ljudi koji su možda prvi put kročili u tu zgradu, i koji će, rubno i usput, ipak upiti nešto od čudesa ondje izloženih; Noć muzeja je popularna kultura. Jones plastično opisuje to iskustvo: do Mona Lise morate proći sigurnosnu kontrolu, pa u foaje pod staklenom piramidom (koja je i sama vrhunski doživljaj), pa ćete nastaviti uz Niku sa Samotrake ili Gericaultovu Splav Meduze – i da, onda će biti gusto, i zurit ćete u onaj slavni osmijeh, ali će vas za to vrijeme promatrati djela Veronesea i Tiziana, i uhvatit ćete ih, makar krajičkom oka. Kad sam već priznao jedan snobizam, priznat ću i drugi.

U Britanskom muzeju imaju jedan zgodan izum, ubrzane obilaske za one koji imaju samo sat ili još manje na raspolaganju. Da se ne izgube u tom moru artefakata, osmislili su im itinerere u kojima će vidjeti tri, pet ili deset najvažnijih izložaka, no tako su strateški razmješteni da užurbani turisti moraju proći kroz sve sobe; ideja je da vide i shvate barem nešto, a da usput upiju i ozračje. Točno se sjećam kako sam jednom stajao uz vazu Portland, jedinstveno čudo antičkoga staklarstva, što je jedan od tamošnjih stožernih predmeta, a uz nju su prolazile iscrpljene i izmoždene procesije ljudi koji na nju nisu bacili ni jedan pogled, jer su sanjali samo o izlasku iz tog labirinta. Bilo je to tužno, a istu tugu osjetio je i Jones dok je promatrao izbezumljene turiste kako slijepo prolaze kraj Botticellijevih, Caravaggiovih i Michelangelovih radova, no točno primjećuje da je svima „prostranstvo tog muzeja dalo uzbudljiv dojam neograničenog bogatstva“.

Lijepo rečeno, i baš nam to treba. Nakon dugo vremena našao sam nešto dobro na našoj televiziji, a to je dokumentarni serijal Prst u oko. Vrlo je teško napraviti i najmanji medijski prilog o nečem ružnom, jer vam to po prirodi stvari snižava proizvod, ali Daniel Bilić tako nas suvereno vodi, u režiji Tihe K. Gudac i Marka Stanića, kroz vizualno zagađenje naših gradova, da je užitak gledati svu tu odvratnost. Jer ne može se bez gnušanja proći zagrebačkim cestama i ulicama, i ovo sad zbilja ne govori snob iz mene: količina jumbo plakata na prilazima gradu neusporediva je s bilo kojom civiliziranom europskom metropolom; svijetleći ekrani uz naše brze prometnice i najprometnija raskršća zasljepljuju vozače i zacijelo ugrožavaju sigurnost prometa, a u ekstremnim slučajevima, kao na Trnju i uz Autobusni kolodvor, prekomjernim blještanjem, daleko iznad zakonskog maksimuma, ometaju san susjedima; uz Tvornicu su postavili desetak divovskih ekrana koji vas nerviraju duboko u park na Trgu Petra Krešimira IV; najnoviji je trik da se ekrani postave u izlog, kao fol reklamiraju vaše proizvode, a onda maltretiraju prolaznike; pod pritiskom marketinga grad se pretvara u divovski stroboskop.

Zgradama koje su nemilosrdno išarali grafiteri vlast dodaje svoje murale, koje ne održava, nego se ljušte, a potiče i oslikavanje pločnika, koje se može razgledati u raznim stupnjevima izblijedjelosti; ima i onaj nazoviumjetnik, poznat pod pseudonimom Emem, koji rupe u zagrebačkom asfaltu ispunjava nekim svojim kičastim mozaicima. Vizualnom kaosu treba dodati pretjerane reklame, ružnu urbanu opremu, ofucane parkove, nemaštovite nasade, oronule fasade, skele, šumu nepotrebnih znakova i prljave ulice, tako da mi je zbilja žao djece koja rastu u svoj toj ružnoći.

Nitko nije pošteđen vizualnog nasilja. Kad gledate Tuđmanov spomenik u Zagrebu, iza njega vam plamti divovski displej, pred Lisinskim je svijetleća reklama za McDonald's, a i Mjesni odbor Kralj Zvonimir na Medveščaku obilježio si je friško svoje granice znakovima, kao da smo u feudalizmu; znak ne samo da je suvišan, nego je i kontradiktoran, jer ograničava brzinu na 40 km/h, dok je ispod njega ogromnim slovima na kolniku ispisano ograničenje na 30 km/h.

Ispada da je Noć muzeja ne samo jedini trenutak kada ljudi mogu vidjeti velika umjetnička djela ili reprezentativne objekte iz prošlosti, nego i jedinstvena prilika da se prošeću estetski uređenim krajolikom. Neka nagodinu bude još više posjetitelja, i neka budu što mlađi.