UMIJEĆE IGRE

Igra je dobrovoljna radnja ili djelatnost, koja se odvija unutar nekih utvrđenih vremenskih ili prostornih granica, prema dobrovoljno prihvaćenim pravilima, kojoj je cilj u njoj samoj, a prati je osjećaj napetosti i radosti te svijest da je ona nešto drugo, nego obični život.

(Johan Huizinga)

Rukometni doprvaci svijeta, hrvatska rukometna reprezentacija, hrvatski rukometaši i njihovo rukometno umjeteonstvo zaslužuju nekoliko rečenica i mogućih komparacija s književnošću i kazalištem. Sport i sportska umjetnost rodili su se u antičkoj Grčkoj usporedno s drugim umjetnostima koje su oduvijek supostojale sa sportom, njihovi su se izvedbeni prostori često isprepletali, zbog njih su zaustavljani ratovi, zbog njih su se pisali epinikiji pobjednicima, a jedinstvo duha i tijela bio je uzus svestranoga antičkoga čovjeka.

Zajednička fotografija hrvatskih rukometaša sa srebrnim medaljama Svjetskog prvenstva u rukometu 2025. / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Glumačka suigra u predstavi Femicid na otoku (dramatizacija sudskoga procesa: Mira Muhoberac,
režija: Vesna Muhoberac, glumci: učenici V. gimnazije)

Bez publike je sve besmisleno

I književnost i kazalište i sport, a fokus nam je na rukometu, traže početnu ideju, inicijatora i prenositelja kreacije, medij kojim se prenose, prostor u kojemu se zamisao provodi, zapisuje, glumi, igra i publiku, gledatelje, recipijente bez kojih je i umjetnost, a i sport je umjetnost, besmislen. Povratna informacija publike, njezina pozitivna reakcija, pljesak i odobravanje umnogome poboljšava izvedbu i u danas sličnim ili istim prostorima dvorana amfiteatara i/ili papirnatih prostora knjige. Književnik kreira likove i/ili dramske osobe koji imaju svoje identitete, idiolekte, smjernice kretanja, uloge, nepredvidivosti, što sve redatelj preuzima i sukreira, a i treneri i izbornici kreiraju igrače sličnih paradigmi, zadataka, tipova, lucidnosti, posebnosti.

Utakmicom protiv Mađarske u četvrtfinalu Svjetskog rukometnog prvenstva hrvatski su rukometaši priredili predstavu kakvu bi teško osmislili i najveći dramski pisci i redatelji  / Snimio Goran Galić

Gostovanje francuskog kolektiva Un loup pour l'homme s predstavom Face nord ispred splitskog Doma mladih, 2019, u organizaciji kolektiva ROOM 100  / Snimio Darko Škrobonja

Johan Huizinga ingeniozno u svojoj knjizi Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri (s njemačkoga preveli Ante Stamać i Truda Stamać) progovara: „Kako je čovjek mješavina uživanja i tuge, komedije i tragedije istovremeno, nema igre bez ozbiljnosti i u osnovi svake igre krije se duboka tajna. (…) Svaka igra nešto znači. Nazovemo li to djelatnim principom koji igri podaruje njezinu bit, duh, rekli smo previše, a nazovemo li to instinktom, nismo rekli ništa. Kako mi god gledali na to, time što igra ima neki smisao, u samoj biti igre odražava se uvijek jedan element nestvarnoga.“ Svako odstupanje od pravila igre i u književnosti i u kazalištu i u rukometu dovodi do kaotičnosti i destrukcije, raspadanja teksture i smisla.

Narativne i igrive strategije

Na vrhu književnoga je svijeta bio i ostao poeta laureatus, glumačke i nagrade za najbolje predstave denotativno se i konotativno nazivaju Oscarima, a u rukometnome je svijetu vrh, uz Olimpijske igre, Svjetsko rukometno prvenstvo s nekoliko kvalitativnih razina, nizom utakmica u kojima se, kao na svjetskim kazališnim festivalima ili dodjeli Nobelovih nagrada,  mora odigrati niz utak­mica i udovoljiti i odoljeti mnogim kriterijima, sudačkim odlukama, subjektivno-objektivnome mišljenju žirija kako bi se dokazalo tko je najbolji kao pojedinačni glumac, igrač, ekipa, predstava.

Strategije igre podsjećaju na narativne strategije, manipuliranje čitateljem, na manipuliranje igrivim postupcima i zakonitostima, sve ove tri umjetnosti kreiraju novu zbilju, nove svjetove, kao u marinkovićevskoj šahovskoj igri, isprepleću fikciju i fakciju i ponekad izlaze preko svojih rubova i ulaze u gledališta, na ulice, trgove, iz knjiga u svakodnevicu, surađujući s publikom u novim performativnim ciklusima i cjelinama. Autori svih triju umjetnosti (uglavnom) poštuju trojno jedinstvo, jedinstvo mjesta, vremena i radnje, recipijenti osjećaju (ne)zadovoljstvo, ushit, frustraciju, adrenalin, katarzu gledajući mjesto osvijetljeno reflektorima koje se iz praznoga Brookova prostora crne kutije s parketom ili drugim podnim pokrovom popunjava figurama i kreira nezaboravne umjetničke užitke i/ili recipijenti, čitajući nešto drukčiju medijsku tvorevinu, osvijetljenu reflektorom lampe, uživaju u ulazu u knjigu koja, otvarajući se, prikazuje i daje nov život.

Dramaturgija rukometne igre

Rukometne utakmice također imaju svoju unutarnju logiku, režiju i dramaturgiju na koju utječu različiti parametri, tenziju, začudnost i napetost koja se, svjesno ili nesvjesno, postiže i dobiva na različite načine kako bi ih gledatelji što intenzivnije pratili i bili sudionicima događanja. Unatoč svim sličnostima i potencijalima, rukomet, kao jedna precizna, atraktivna, dinamična, kreativna i moćna igra, za razliku od nogometa, još nije stigao do kazališta.

Hrvatski su rukometaši od 1994. godine osvojili 15 medalja na velikim natjecanjima, od kojih i dva olimpijska i jedno svjetsko zlato, a ove su godine u Oslu, na 29. Svjetskom rukometnom prvenstvu došli do vrha i postali doprvacima svijeta, za što su zaslužni i njihovi treneri i izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, Dagur Sigurdsson, kojemu već mijenjaju i prilagođavaju i ime i prezime i naciju dajući njemu, Islanđaninu, i nadimak Bodul. Sve su naše i laude cijeloga svijeta zaslužili: Dominik Kuzmanović, Ivan Pešić, Marin Jelinić, Zvonimir Srna, Tin Lučin, Marko Mamić, Luka Cindrić, Ivano Pavlović, Ivan Martinović, Luka Lovre Klarica, Mateo Maraš, Mario Šoštarić, Filip Glavaš, Veron Načinović, Marin Šipić, Josip Šimić, Leon Šušnja, Ivan Karačić, Damir Mandić i, prvi među jednakima, kapetan Domagoj Duvnjak.

„Tako je Shakespeare uspio tamo gdje nitko nije, prije ni poslije njega, uspio pišući djela koja prolaze mnogim razinama svijesti. (…) Nekoć je teatar mogao počinjati poput čarolije: čarolija na svečanim igrama, ili pak čarolija kada se uspravljaju reflektori. Danas je drugačije. Teatar se slabo traži a njegovim djelatnicima malo vjeruje. Stoga ne možemo pretpostaviti da će se publika okupljati odano i pomno. Na nama je da privučemo njenu pažnju i iznudimo povjerenje. Da bismo to postigli, moramo dokazati da neće biti prijevare niti čega skrivenoga. Moramo raširiti prazne ruke i pokazati da doista nemamo ništa u rukavima. Tek tada možemo početi.“ (Brook, Prazni prostor, prevela Giga Gračan)

Uz svemoćnu monoigračku-loptu koja nas je davno izludila i zaludila. Bravo za sve!