To je to!

Kada se prije nekog vremena pojavila vijest o dvostrukom albumu u nakladi njemačke etikete Hänssler Classic, koji gotovo u cijelosti obuhvaća ostavštinu Blagoja Berse na polju umjetničke popijevke, u izvedbi Krešimira Stražanca i Krešimira Starčevića, teško je bilo i pomisliti da bi taj umjetnički pa i kulturološki pothvat mogao skončati u lošem. Mogli smo samo zamišljati kakav će biti završni rezultat, polažući opravdano povjerenje u ovu dvojicu umjetnika, znajući da u konačnici mora izaći na dobro.

Da smo odmah načisto: album je sjajan i to jednostavno treba tako reći, a osviještenost i znatiželja mogle bi biti prva dva ključa njegova sad već neupitnog uspjeha.

Osviještenost u smislu potrebe predstavljanja onoga što je naše, pa i spoznaje da u tome ima nečega što bi trebalo posebno vrednovati. Unatoč dosadašnjim naporima, teško je reći koliko je naša sredina uopće svjesna vrijednosti koju Bersin opus na polju popijevke nosi. Nema te muzikološke riječi koja bi to jasnije pokazala od glazbe. Dvostruki album, na kojemu su mnoge popijevke (tek sada) premijerno snimljene, na te vrijednosti najizravnije upućuje.

Dvostruko CD izdanje Blagoje Bersa, umjetničke popijevke, Krešimir Stražanac, Krešimir Starčević, izd. Hänssler CLASSIC, 2024.

Znatiželja, pak, tjera umjetnike da s vremena na vrijeme skrenu s označenog puta. Da stave kartu na neizvjesnu poziciju. I riskiraju bez kalkulacije. Za Stražanca i Starčevića mogli bismo reći da su, doista, ulaskom u ovaj pothvat poduzeli određeni rizik. U objavu takvoga albuma za jednu stranu izdavačku kuću – koja uopće ne mari za ono o čemu mi marimo – sigurno je trebalo uložiti i nemalu dozu osobnog legitimiteta. Sudeći prema reakcijama i to ne samo u nas, rizik se očigledno isplatio.

Treći ključ mogao bi biti u strasti. Strasti prema popijevci kao glazbenoj vrsti, koja se izravno prenosi na slušatelja. U slučaju njih dvojice, tu se nema što dodatno pojašnjavati. Osviještenosti i znatiželje, kao i rizika te strasti nije nedostajalo ni Stražancu, ni Starčeviću kada su se latili vokalnoga stvaralaštva Blagoja Berse – koje eto znamo u detaljima, ali dosad, nažalost, nedovoljno u cjelini – ostvarivši dvostruki nosač zvuka koji žanje same pohvale. Ono što su Stražanac i Starčević odradili u tih gotovo sat i pol Bersine muzičke ostavštine, doista je vrijedno toga.

Prvo Lisinski, potom Bersa

Stražanac je golem posao odradio već na albumu posvećenome Vatroslavu Lisinskom. Onima koji su 2019. došli do toga fantastičnog albuma u nakladi HRT-a, prirodno je moralo doći pitanje kojim će se smjerom znatiželja toga umjetnika već u narednom koraku otputiti. Znatiželju, pak, Starčevićevu prema Liedu, kao i prema komornoj glazbi, a posebice prema hrvatskome repertoaru, ne treba posebno apostrofirati.

Sada pred sobom imamo reprezentativni nosač zvuka koji u punom sjaju predstavlja autora kojega želimo prepoznati kao jedan od temelja naše glazbene kulture. I kojega želimo vidjeti kao legitimnog pripadnika srednjoeuropskoga skladateljskog kruga. Ovaj album, prvi koji na takav način i u tome opsegu prezentira popijevke Blagoja Berse, puno pomaže u tome cilju.

I samo se moramo pitati, kako je uopće bilo moguće da se toga dosad već netko drugi nije sjetio, a odgovor bi (možda) mogao ležati (i) u tome da se notno izdanje Bersinih popijevki pojavilo istom 2008. u nakladi Muzičkoga informativnog centra, uopće omogućivši uvid u blago koje u Bersinu vokalnom opusu baštinimo. S druge strane, kad se bolje razmisli, možda je i bolje da je tako. Recentno diskografsko izdanje takve umjetničke razine bit će sada izazovom i drugim interpretima – kako ističu i sami umjetnici – da ga se u dogledno vrijeme možda dohvati još netko. Nadajmo se, pak, njih što više.

Slušati i čuditi se

O muzičkim kvalitetama, jer o tome je ovdje ipak prije svega riječ, nema se zapravo puno što govoriti. To je jednostavno to. Potrebno je slušati, uživati, čuditi se i glazbi, i izvedbi... i ponovno slušati.

Dvojac iscrpljuje potencijal Bersinih popijevki na najbolji mogući način, a Bersina se pjesmarica kroz njihove izvedbe rastvara kao zbirka u kojoj svaka pjesma ima svoje mjesto. Zato je teško birati. Moguće je samo čuditi se bogatstvu onoga što nam Bersa kroz ovu dvojicu umjetnika donosi.

Hoćemo li ipak pokušati? Želiš lirski, tu su Oj sanci, vi šareni sanci, op. 45 (Josip Bersa). Hoćeš epski, tu je Mein süßes Lieb, wenn du im Grab, op. 39 (Heinrich Heine). Glazbena sličica? Auf den Wällen Salamancas, op. 41 (opet Heine). Ili romanca? Eto Jelice (Romansa), op. 73 (Petar Preradović).

Drama koja ledi krv u žilama? Edward (Ballade), op. 17 (Johann Gottfried Herder). A živopisni couleur local? Eto Robinjice (Bosanska balada), op. 47 (Josip Bersa). I tako dalje, i tako dalje...

Album broji ukupno 23 popijevke na stihove Heinea, Ljermontova, Ibsena, Siebela, Preradovića, Goethea i drugih, a izbor poezije također nam govori nešto. „Odgoj Blagoja Berse bio je humanistički i kozmopolitski“, piše akademkinja Koraljka Kos u knjizi Hrvatska umjetnička popijevka (Hrvatsko muzikološko društvo, 2014). „Kao dijete učio sam na raznim mjestima na hrvatskom, talijanskom i njemačkom i tako sve do danas... različite kulture srasle su sa mnom!“ pojašnjava Bersa u dnevniku u izdanju Hrvatskoga glazbenog zavoda (Dnevnik i uspomene, 2010). Nevjerojatno je umijeće kojim je Bersa umio skladati na različite jezike. I nije to slučajno, jer je takav pristup sustavno proveden od pjesme do pjesme. Ne što je naš, ali ruka je majstorova.

Ruka majstorova

Zanimljivo je možda još spomenuti kako je prvi CD toga dvostrukog izdanja posvećen popijevkama na njemačkom jeziku. Mudro, zato što će inozemni slušatelj vrlo vjerojatno krenuti otud. Drugi potom donosi popijevke na hrvatskom, pa i talijanskom jeziku. Tko presluša prvi, sigurno će posegnuti i za narednim.

Bilo bi dobro sada razmisliti i o tome da se izbor iz Bersine pjesmarice orkestrira za glas uz pratnju simfonijskog orkestra. Takav pothvat, po svemu što čujemo na albumu, bio bi vrijedan truda!

Napokon čujemo

Nije moguće dovoljno naglasiti koliko golemog ambasadora imamo u Krešimiru Stražancu, umjetniku međunarodne karijere, što potvrđuje i ovo izdanje, i za nadati se samo da ćemo se toj činjenici sustavnije znati domisliti. A kako je Lied ples udvoje, i nikad nije stvar samo u onome koji naizgled vodi, dva Krešimira dobitna su kombinacija koje bismo trebali biti svjesni i na nekoj višoj razini, izvan onoga što će nam njih dvojica vlastitim snagama već u skoroj budućnosti iznjedriti. Oni sami, u Putovima hrvatske glazbe na HR3, kažu da već rade na tome. Što, međutim, može naša sredina učiniti da im u tome pomogne?

Do albuma danas nije teško doći, jer je dostupan na raznim streaming platformama. A mi  možemo samo zaželjeti da glazbu s njega, osim u atmosferi doma, dobijemo što više priliku slušati i uživo, onako kako glazba može dati najviše od sebe. Kada je u pitanju umjetnička popijevka, bez sumnje najviše.

Dok slušamo novi album, čekamo i onaj na kojem će biti objavljena Bersina opera Oganj, koncertno izvedena u ciklusu Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a pod vodstvom Aleksandra Markovića. I naposljetku, još jedan detalj, a opet važan, prema kojemu album nije sniman negdje u bijelome svijetu, nego u nas, na Steinwayju u Koncertnoj dvorani Glazbene škole u Požegi.

Jedan strani recenzent mudro je zapisao da ako tražite nešto što još niste čuli, ne tragajte dalje. Zaustavite se na ovom albumu. Treba biti pošten pa priznati da ista preporuka još uvijek vrijedi i za nas. Album pred nama sigurno će to promijeniti.