Šareni svijet globalne prijestolnice ulične umjetnosti

Jedan od mojih savjeta svakome tko se zatekne u argentinskoj metropoli jest da istovremeno s otkrivanjem nadaleko poznatih čari Buenos Airesa poput tanga ili vrhunskih goveđih odrezaka uroni i u šareni svijet tamošnjih murala. Jer pojedini dijelovi grada naprosto vabe na takve turističke ture. Velik broj stranih umjetnika, koji daju živopisne obrise četvrtima pretvorenima u svojevrsne galerije na otvorenome, privlače poprilično liberalni zakoni kada je u pitanju oslikavanje javnih površina u Argentini.

Radost života i ulične umjetnosti

„Kada umjetnici dođu u Argentinu, slikanje nije glavna stvar kojom se ovdje bave. Europljani su iznenađeni našim kaosom i nedostatkom reda, ali i time s koliko radosti uživamo u životu. I prije dolaska ovamo umjetnici znaju da uglavnom ne trebaju dozvolu za oslikavanje zidova, što je slučaj u cijeloj Latinskoj Americi. Neki se možda požale što nemaju odgovarajuću dizalicu, boju ili četke. Sve ono što zapravo i ne trebate za slikanje, ali je u Europi standard“, na početku razgovora u svome studiju u četvrti La Paternal, koji dijeli s još dvije umjetnice, govori mi Milu Correch.

Povratak Quinquele – najdulji mural na svijetu koji je naslikao jedan umjetnik / Snimio Dragan Nikolić

Živopisni zidovi siromašnijih četvrti Buenos Airesa

„Nemam poseban motiv koji koristim pri oslikavanju zidova, tijekom godina oni su se mijenjali. Ponekad imam autocenzuru, kada dobijem narudžbu od klijenta. Ali uglavnom slikam bez ograničenja. Mislim da sve u životu ima politički predznak. Čak i umjetnost kada zagovara kapitalizam ili ide protiv njega. U vrijeme velike ekonomske krize u Argentini 2001. umjetnici su uglavnom slali političke poruke. Kada govorimo o muralima, svaka četvrt Buenos Airesa trenutačno ima svoje tabue i nepisane zakone. Nisu uvijek u pitanju prizori golotinje ili neke očite stvari“, pojašnjava Milu Correch, koja nakon desetak godina bavljenja uličnom umjetnošću danas uglavnom stvara u Europi.

Grafiti, preteče živopisnih murala, u Buenos Airesu su se pojavili 1950-ih i 1960-ih kao izraz političkog stava. Različitim skupinama plaćalo se da pišu slogane koji promoviraju određene političke stranke. Istovremeno se počela pomaljati ulična umjetnost, koja je uključivala prizore iz imaginarnog svijeta. Samo ponekad uz aluziju na politiku, najčešće unutar gabarita čiste estetike. Negativna percepcija građana prema raznovrsnim grafitima postupno je prerastala u njihovo prihvaćanje, u konačnici i divljenje prema toj vrsti supkulture. Za vladavine vojne hunte između 1976. i 1983. u Argentini su bile zabranjene sve vrste prosvjeda, pa i takvi umjetnički izričaji. Devedesete su donijele lagano buđenje zatomljene kreativne energije, ali pravi bum dogodio se nakon velike ekonomske krize 2001.

Razbuđivanje duha osiromašenih
i nezaposlenih

„Imali smo kulturu grafita koja je jako različita od američkog koncepta. Ovdje je oduvijek bilo uobičajeno ispisivati poruke na ulici, riječ je o pjesničkoj uličnoj umjetnosti. Ne mislim inače da postoji veza između pravih početaka ulične umjetnosti kod nas i diktature. Njezina pojava više je vezana uz godine neimaštine i krizu 2001. nego uz vladavinu vojne hunte. Zbog ekonomskog armagedona 2001, koji je bio posljedica neoliberalnih politika u nas, svaki peti Argentinac ostao je bez posla“, tumači mi angažirano Irene Lasivita, koja se bavi uličnom umjetnošću 15 godina i smatra se jednom od njezinih začetnica u Buenos Airesu.

Tijekom argentinske vojne diktature mnoge su zgrade u današnjim sjeverozapadnim gradskim četvrtima Villi Urquizi i Coghlanu bile napuštene ili uništene. U godinama nakon toga ulična umjetnost transformirala je tu urbanu pustoš. Interesantno je da je tada nastalo malo murala s političkom porukom. Umjetnici su se uglavnom odlučivali na razigrane i humoristične motive živih boja kako bi razbudili duh nezaposlenih i osiromašenih.

„Vojna hunta uništila je u Villi Urquizi mnogo zgrada, kako bi oslobodila prostor za novi autoput. Rezultat toga bilo je pomalo napušteno gradsko područje, u kojemu su carevali dileri droge, skvoteri i beskućnici. U posljednjih desetak godina, međutim, Villa Urquiza znatno se gentrificirala. Pojavu novih stambenih zgrada prati otvaranje kafića i restorana. Od 2008. pristiglo je ovdje puno stranih uličnih umjetnika, poput talijanskog umjetnika Blu, koji stvaraju u napuštenim gradskim područjima“, objašnjava mi tijekom turističke ture kroz četvrt direktor udruge Ulična umjetnost Buenos Airesa Matt Fox-Tucker.

Na tragu stvaranja manjih urbanih umjetničkih cjelina, Fox-Tucker i njegovi kolege od 2011. organiziraju slikanje murala u četvrtima Villa Urquiza, Coghlan i Saavedra. Vlasnici privatnih kuća i stambenih zgrada umjetnicima plate onoliko koliko si mogu priuštiti za njihovo oslikavanje, a udruga pokriva troškove materijala, honorare umjetnika i sve ostale moguće izdatke.

„U Coghlanu živim devet godina, izgradio sam dobar odnos sa susjedima. Kada vide ideju za kvalitetan mural, sretni su ako mogu ponuditi zidove svojih kuća za oslikavanje. Ugošćujemo puno stranih umjetnika, neki od njih su razvikana svjetska imena. Prije nekoliko godina bio je ovdje Fintan Magee iz Australije. Ugostili smo i planetarno poznatu Alice Pasquini iz Rima. Odlična je stvar da je danas u Buenos Airesu puno više lokalnih uličnih umjetnica“, naglašava jedan od fenomena scene u Buenos Airesu i Argentini Matt Fox-Tucker.

Mural posvećen Pachamami u četvrti Coghlan

Irene Lasivita (lijevo) i Fio Silva (desno)

„Na Međunarodni dan žena 2018. pozvali su nas da oslikamo jedan zid. Platili su nas manje nego što bi za istu stvar platili muške kolege. Zamislite, baš na taj dan! To nas je doista razljutilo. Zbog tadašnje borbe Argentinki za legalizaciju abortusa dotad je već bio nastao jak feministički pokret, koji se proširio na različite aspekte svakodnevnog života. S Milu Correch i još nekoliko djevojaka odlučile smo okupiti čim veći broj muralistica. Sve se odigralo jako brzo. Na kraju smo dosegnule broj od 600 umjetnica iz cijele Argentine. Napravile smo i statistiku koliko su velikih zidova u zemlji oslikale žene, a koliko muškarci. Ispalo je da su 95 posto njih oslikali muški kolege“, prisjeća se Irene Lasivita, napominjući da u Buenos Airesu ni danas ne postoji veliki zid koji potpisuje neka od uličnih umjetnica.

„Velika promjena dogodila se prije osam do deset godina, tada smo počele drugačije shvaćati vlastitu umjetnost. Kao i potrebu zbližavanja i komuniciranja između umjetnica. Scena se umnogome promijenila nabolje, ali i dalje je jako teško promijeniti patrijarhalni stav u društvu. Teže nam je postići vidljivost nego muškim kolegama, moramo raditi dvostruko više i bolje od njih“, reći će mi zarazno nasmijana Fio Silva, koja je 2018. prvi put posjetila Hrvatsku, dok je bila u vezi s dečkom Hrvatom.

Umjetnost u pokretu

„Tijekom svoja četiri boravka u Hrvatskoj slikala sam u Opuzenu, Zagrebu, Bjelovaru i Splitu. Moram naglasiti da sam u Hrvatskoj dvaput razmislila što ću slikati jer je zid možda bio preblizu nekoj od brojnih crkava. Radila sam puno diljem Europe. Itekako mi je interesantan europski istok, koji se jako razlikuje od zapada kontinenta. Slikala sam dosta na Kosovu, u Srbiji i u Albaniji… Osim na javnim površinama, u zadnje vrijeme slikam inače i na platnu. Ponajviše ptice jer u svojim djelima želim dočarati slobodu. Ptice i druge životinje pomažu mi da prikažem nešto dinamično i organski, bitno mi je izraziti pokret“, kratki presjek vlastitog umjetničkog izričaja daje Fio Silva.

U četvrti Palermo niz je murala s tematikom tanga, za mnoge oličenjem umjetnosti u pokretu. Isto je i u gradskoj turističkoj meki Caminitu, navodnoj kolijevki tanga. Na jednom od tamošnjih trgova nalazi se i mural koji prikazuje legendarnu momčad Boca Juniors koja je 2000. pobijedila madridski Real u finalu Interkontinentalnog kupa. Nogomet je u Argentini poput religije. Ne čudi stoga da su nakon argentinskog osvajanja titule svjetskog prvaka u nogometu 2022. Buenos Aires preplavile stotine murala posvećenih Lionelu Messiju. Velik dio njih je naručen i plaćen. Nadovezalo se to na golem niz već postojećih murala s likom Maradone, od kojih je onaj najpoznatijeg argentinskog muralista Martina Rona najveći ne samo u Buenos Airesu nego i na svijetu. Prekriva zid stambene zgrade s 14 katova u četvrti Constitución. Širok je 40, a visok 45 metara. Naručila ga je državna naftna kompanija YPF. Umjetniku je trebalo 25 dana da ga završi uz pomoć tima od sedmero ljudi…

Matt Fox-Tucker: U Argentini postoji možda 50-ak uličnih umjetnika koji mogu živjeti isključivo od toga

„Komercijalizacija ulične umjetnosti posljedica je kapitalizma u kojem živimo i koji nakraju proguta sve na svoj prepoznatljiv način. To se dogodilo posvuda, i u Europi. Vlade financiraju takvu umjetnost. U Argentini imamo Maradonu i Messija, u drugim zemljama je to možda cvijeće. Globalno gledano, ulična umjetnost više nije supkultura. Ona je već institucionalizirana i ne može biti supkultura po definiciji. Sada ulični umjetnici stvaraju za turiste, a sve to sliči promatranju ptica. Kada i u Europi slikaš na ulici, iza sebe vidiš umirovljenike s fotoaparatom ili kamerom. Oni su poput promatrača ptica. Ptice su pritom ulični umjetnici. Ili je sve svedeno na oslikavanje razvikane Instagram lokacije. Takav scenarij dogodio se i hip-hopu. Prije je ulična umjetnost bila nešto novo, a sada je tek nešto poput golemog plakata pokraj kojeg prođete na ulici. Osobno i dalje vjerujem da oslikavanje velikih zidova ima potencijal, bez upadanja u klopku komercijalizacije. Koliko god se pojedini umjetnici trudili i dalje stvarati na jedini prihvatljiv način, nakon pandemije to je još teže. Uostalom, Maradona i Messi ujedinjuju Argentince i kada ih naslikate na nekom zidu nitko se protiv toga neće buniti“, sumira Milu Correch.

Tijekom argentinske vojne diktature mnoge su zgrade u današnjim sjeverozapadnim gradskim četvrtima Villi Urquizi i Coghlanu bile napuštene ili uništene. U godinama nakon toga ulična umjetnost transformirala je tu urbanu pustoš

„Na moj rad jako utječe mašta, osobito videoigrice. Volim svijet zasićen bojama. S obzirom na to da ne slikam ono što je danas u trendu, trenutačno mi baš i ne ide najbolje. Nemam koristi od aktualne komercijalizacije ulične umjetnosti. Imam puno prijatelja koji zarađuju oslikavajući zidove s likovima Messija i Maradone jer je to ono što turisti žele vidjeti. Riječ je o uličnoj umjetnosti za mase. Nemam ništa protiv toga ako umjetnici na taj način zarađuju, svatko treba novac. Ako radite puno, možete živjeti od slikanja murala. Ali oni u današnje vrijeme moraju imati komercijalni predznak. Često se morate prilagoditi željama klijenta i zaboraviti svoje umjetničke afinitete. U Argentini se ulični umjetnici s vlastitim izričajem i identitetom, oni koji ne pristaju na profesionalne kompromise, danas mogu nabrojati na prste jedne ruke“, bolno je iskrena Irene Lasivita.

„Diljem svijeta postoje proturječja o umjetnosti na javnim površinama. Treba ih pomiriti, a to je jako teško. Nekad su naše vlade više demokratske i manje utječu na naš rad, nekad i ne. Postoji i razlika između Buenos Airesa i provincije, iz koje i sama dolazim, a koja obiluje s puno starih industrijskih pogona. Nitko vam neće zamjeriti ako u njima slikate murale. Policija u prolazu čak i komplimentira umjetnike. Na takvim mjestima lako je naslikati što god želite“, uvjerava me Fio Silva, uz tvrdnju da u Argentini najodvažniji ilegalno slikaju najčešće u vlakovima i u podzemnoj željeznici.

Mural s Maradonom i Messijem

Najdulji mural na svijetu

Za razliku od New Yorka ili Londona, gdje umjetnici stvaraju pod okriljem noći ili moraju slikati svjetlosnom brzinom po danu, istina je da policija rijetko gnjavi umjetnike na ulicama Buenos Airesa. Primjerice, oni mogu provesti cijelo nedjeljno poslijepodne u stvaralačkom zanosu, bez straha da će biti potjerani ili uhićeni, pa i murali mogu biti veći, s više detalja i potpuniji. I zbog toga se Buenos Aires može pohvaliti najduljim muralom na svijetu koji je naslikao jedan umjetnik. Riječ je o djelu Povratak Quinquele, koje se prostire na 2000 m² površine u četvrti Barracas. Potpisuje ga Alfredo El Pelado Segatori. Riječ je o svojevrsnom hommageu lokalnom umjetniku Benitu Quinqueli Martinu, poznatom po njegovim umjetničkim doživljajima susjedne radničke četvrti La Boca i teške svakodnevice njezinih stanovnika.

„Za oslikavanje zida trebate dozvolu vlasnika zgrade ili udruge stanara. Znatno je lakše dobiti dozvolu za napuštenu zgradu u državnom vlasništvu. Grad inače osigurava uslugu besplatnog čišćenja ilegalno oslikanih zidova ili ispisanih grafita. Dvojica radnika koje često vidimo na ulicama prefarbaju ih sivom bojom nakon što procijene što je vandalizam, a što umjetnost. Većina umjetnika želi inače slobodu pri izboru teme. Oni svakako mogu izraziti svoju osobnost, ali se u pravilu pokušava izbjeći nasilje, previše seksualnosti ili previše politike. Mislim da je mnogim Argentincima zlo od politike, to može biti polarizirajuća tema koja jako dijeli društvo. I ja pokušavam zaobići politiku u turističkim obilascima murala i uglavnom ostati u sferi neutralnog sadržaja. Neosporno je da postoji politička propaganda, guraju je umjetnici koji zagovaraju određene političke ideje. Mnogi koje znam vole slikati baš preko takvog sadržaja jer u tome nema puno umjetničkoga ili kreativnoga“, bez uvijanja kontekst cijele priče nudi Matt Fox-Tucker.

Milu Correch pri oslikavanju jednog od zidova

„Naravno, u Argentini su umjetničke intervencije u javnom prostoru i političke. Svoje korijene takav pristup vuče iz Meksika. Umjetnici poput Siqueirosa u prošlosti su pohodili Buenos Aires i podijelili svoja iskustva s argentinskim kolegama. Kod nas je već tada postojao umjetnički pokret Spartak, jako politički nastrojen. Danas takve poruke uznemiruju mnoge građane, pa dosta umjetnika pri izradi murala radije pribjegava apstraktnim motivima“, kazuje mi Fio Silva.

Na mnoge takve naići ćete u šetnji kroz četvrt Coghlan. I na mural Pachamame ili Majke zemlje, božice naroda Inka koja se često se pojavljuje u djelima umjetnika Luxora. Simbolički govori o prirodi i popularnoj latinoameričkoj kulturi. Njegovu izradu početkom prošle godine financirala je upravo udruga Ulična umjetnost Buenos Airesa. Neizostavan je stoga dio tura koje vodi Fox-Tucker, Englez koji se u uličnu umjetnost Buenos Airesa, ali i njegove ljude i energiju grada, zaljubio na prvu, kada je i sam stigao ondje kao turist 2009.

Oslikavanje zidova jeftin je način da država dokaže kako je prisutna

„Zajedno s prijateljem krenuo sam na studij španjolskoga na Sveučilištu Buenos Aires. Obojicu su zanimali murali i grafiti, kao i ideja o izdavanju knjige na tu temu. Jednoj njujorškoj izdavačkoj kući ponudili smo zato rukopis od 160 stranica posvećen ulicama i četvrtima Buenos Airesa u kojima možete pronaći uličnu umjetnost. Izabrali smo najreprezentativnije fotografije. U tom procesu upoznali smo puno umjetnika. Bilo je to vrijeme prije Facebooka i Instagrama. Saznavali bismo njihove telefonske brojeve, a oni bi nam javljali kada oslikavaju pojedine zidove. Stvorili smo blog www.buenosairesstreetart.com, koji je postao najčitaniji u Argentini kada je riječ o uličnoj umjetnosti. Pisali smo o lokalnim umjetnicima na engleskome, za strane novine, kako bi publika izvan Argentine bila upoznata s najnovijim ovdašnjim trendovima“, prisjeća se zdušnog promoviranja Buenos Airesa kao destinacije za uličnu umjetnost Fox-Tucker, inače rođen u Oxfordu.

U svim vodičima i tada i danas istaknuto mjesto zauzima ulica Lanín, koja se također nalazi u siromašnoj četvrti Barracasu, a u kojoj je lokalni umjetnik Marino Santa María oslikao pročelja mnogih kuća koristeći tehniku mozaika. U tome je novčano pomogao i grad, kao i Umjetnički muzej u Buenos Airesu i UNESCO. Broj mozaika popeo se na skoro četrdeset.

„U ovdašnjim siromašnim četvrtima ljudi trebaju posao i osnovne životne uvjete, poput dostupnosti pitke vode i struje. Oslikavanje zidova vrlo je jeftin način da država dokaže kako je prisutna, a zapravo nije. U nekima od tih četvrti postoje i oslikani zidovi s porukama koje podsjećaju na umrle ili poginule stanovnike. To je iskren umjetnički izraz, to priznajem“, nepokolebljiva je Milu Correch, koja vlastima inače zamjera da od središta Buenos Airesa nepotrebno žele napraviti Europu, a što doživljava posljedicom kompleksa bivše kolonije.

„Izvan Buenos Airesa nema velikih projekata. Ovdje je lako raditi. Kad god želim izaći na ulicu i slikati, samo trebam popričati s vlasnikom pojedinog zida. Ako on ne postoji, mogu slikati bez ikakvih problema. Vidjet ćemo što će doista donijeti Mileijeva vladavina. Hoće li policija biti agresivna kao i 1990-ih, kada je socijalna kriza bila slična današnjoj, te hoće li se gušiti sloboda izražavanja. S druge strane, Buenos Aires prolazi kroz doista brz proces gentrifikacije. Nitko ne želi na zidovima vidjeti nešto ružno. Kažu – napravite nešto cool. S obzirom na aktualnu globalnu situaciju, ali i loše stanje u Argentini, logično bi bilo da postoji trash art, a ne samo lijepa umjetnost. Ulična umjetnost u Buenos Airesu danas je postala mainstream. To je oduvijek bilo tako, ali danas je baš naglašeno. Danas se time bave oni koji žele biti cool i prisutni na društvenim mrežama, uz postavljanje fotografija svojih murala na Instagramu. Uličnu umjetnost u nas su oteli kapitalizam, politika i novac. I oglašavanje. Uvijek moramo komunicirati s reklamnim stručnjacima ili političarima. To više nije puki izlazak na ulicu s prijateljima i stvaranje onoga što želiš. Ja pripadam starijoj generaciji umjetnika, koja se pomalo i umorila. Želim biti plaćena za svoj rad, to je logično. Ali mladi umjetnici danas ponašaju se toliko drugačije od nas nekad. Bunt 2001. događao se u sasvim drukčijem vremenu. Ulična umjetnost nije bila toliko komercijalizirana. Tada je i umjetnički izraz imao veći politički predznak nego sada jer je implicirao da se želite izraziti i da imate slobodu to učiniti“, pomalo rezignirano sliježe ramenima Irene Lasivita.

Egzistencijalni izazovi argentinskih muralista

„Teško je očekivati ponavljanje bunta iz 2001. Za vrijeme tadašnje krize, a onda i pobune, ljudi su pili pivo i išli na ulične koncerte. Ne tako davno izašli smo iz režima pandemije. Društvo je danas konzervativnije. Pa i nova generacija mladih, toliko različita od naše. Uz to svjedočimo jačanju krajnje desnice. Društveni okvir se promijenio. Ali i mi same, to je jako bitno. Ulične umjetnice više nisu u zapećku, a i međusobno se podupiremo. Raspravljamo o našim radnim pravima, to nadilazi pitanje spola. Takva vrsta organizacije, koja nije potekla iz muške tinejdžerske skupine koja će se kasnije obogatiti, donijela je promjenu u našem stvaralačkom okruženju. Umjetnice rade puno. Možda su zapravo muški kolege pomalo lijene. Ja sam inače bolja od njih“, uz osmijeh od uha do uha našalit će se Milu Correch.

„Teško je biti precizan, ali u Argentini postoji možda 50-ak uličnih umjetnika koji mogu živjeti isključivo od toga. Mnogi od njih bore se da bi preživjeli. Znam to pouzdano jer su u pitanju moji prijatelji. Imaju druge poslove. Podučavaju engleski, rade u tvornici automobila, tiskaju majice ili se bave dizajnom“, ocrtava egzistencijalne izazove trenutačno velikog broja argentinskih muralista Matt Fox-Tucker.

Svatko od sugovornika u ovom iscrpnom skeniranju ulične umjetničke scene ponovio je isto – prije 15-ak godina bilo je puno teže slikati na ulici. Danas se umjetničke intervencije u javnom prostoru u Argentini doživljavaju drugačije. Postoje projekti koji se odrađuju u dogovoru s vladom ili općinama. I u unutrašnjosti zemlje, ne samo u glavnom gradu.

„Primjer je jedan od najvećih murala u Buenos Airesu, površine 412 m². Zove se Priča o papigama, prekriva veliki zid četverokatnice. 2013. ga je naslikalo troje umjetnika, trebalo im je za to šesnaest radnih dana. Najpoznatiji dio trojca je Martin Ron, sinonim za hiperrealističan stil i površinom goleme murale. Dogovorili smo s gradskim vlastima da naslikamo veliki mural, za koji će oni pokriti trošak dizalice i utrošene boje. U nizu zanimljivih detalja na njemu izdvaja se lik argentinskog arhitekta Clorinda Teste, koji je zaslužan i za izgled Nacionalne biblioteke u Buenos Airesu, a koji je umro godinu dana prije negoli je djelo naslikano. Veliki mural koji će biti posvećen Testi bio je jedini zahtjev gradskih vlasti umjetnicima na početku same priče. Budući da umjetnici uvijek inzistiraju na vlastitim idejama, Testu su naslikali za 45 minuta i pozicionirali ga unutar murala, te tako zadovoljili gradske strukture. Svi su na kraju bili sretni. Umjetnicima su dodijeljena priznanja, te su se svi zajedno fotografirali ispred murala“, plastično u završnom komentaru model institucionalizirane suradnje opisuje Fox-Tucker.

U Argentini je institucionalizacija ulične umjetnosti i novčana potpora države ili gradova kreativnim projektima stigla dosta kasnije nego u Europi. Između ostalog, i dizalice i liftovi u Argentini su se pojavili tek prije nekoliko godina. Tamošnji ulični umjetnici morali su stoga učiti na teži način, ali su pritom razvijali dodatne vještine. Danas je malo toga prepušteno improvizaciji, a najveći je izazov pretjerana komercijalizacija scene. Argentinska metropola nedvojbeno je izrasla u jednu od globalnih prijestolnica ulične umjetnosti, a ona je ondje društveno prihvatljivija znatno više nego drugdje diljem svijeta.