Ratnici (i ratnice) podzemlja

Po staroj navici svaka glazbena godina počinje različitim svečanim dodjelama nagrada, organiziranim „podvlačenjem crte“ i artikuliranjem odjeka iz proteklog, dvanaestomjesečnog razdoblja. Grammy za album godine očekivano ide u ruke Beyoncé koja je ostvarenjem Cowboy Carter (o kojemu smo ovdje opširnije pisali u vrijeme izlaska) pokušala dokazati da je country danas vrlo rastezljiva kategorija. Što se domaće scene tiče, sve ono što se u nedostatku preciznijeg termina naziva alternativnom glazbom – dakle, glazbom koja se usuđuje iskoračiti iz srednjostrujaškog kalupa i „zagristi“ u nešto novo i neistraženo – uvijek dolazi prije svega ostalog, pa smo 31. siječnja na uobičajenom mjestu, u zagrebačkoj Tvornici, svjedočili sedmoj dodjeli nagrade Rock&Off.

Dunja Knebl, dobitnica Nagrade za
životno djelo

ROCK&&OFF nagrada

U razdoblju sveopće rascijepljenosti, fragmentiranosti i podžanrovske razgranatosti, jedna od ključnih vrijednosti te nagrade ogleda se u cjelovečernjem stapanju i prepletanju svih procesa okupljenih pod zastavom glazbene „neovisnosti“, uz brojne kratke nastupe, novinarske razmjene informacija, neobavezna druženja i stvaranja novih korisnih kontakata. Zapravo, formalna priznanja i dodjele na pozornici katkada djeluju tek kao zgodan dodatak na „najboljem tulumu u gradu“.

Atmosfera je, prema tome, domaća. U tom smislu, Chui je za Rock&Off postao ono što su Gibonni ili Matija Dedić za Porin – stalni adut, omiljeno i neizbježno ime koje je svake godine gotovo predodređeno za nagradu u nekoj od deset kategorija, najčešće u rubrici Jazz&Off. Nazovete li njihov opus – pa i posljednji studijski album Do zvijezda – jazzom za one koji ne vole jazz, ili pak filmičnim koktelom elektronike, jazza, progressive rocka, krautrocka i funka, posve je svejedno: Chui se ionako teško može ugurati u bilo koju ladicu, osobito kad ste njihovoj glazbi izloženi uživo. Na pozornici Rock&­Offa udomaćio se i IDEM, što je de facto umjetnički pseudonim iza kojeg stoji Antun Aleksa, zagrebački kantautor koji je, uz Babyja Lasagnu, ovogodišnji rekorder, osvojivši tri statue, uključujući i onu najprestižniju, za album godine. Ukratko, Ciao je kolekcija vedrih, energičnih i infantilnih pop i post-punk poskočica s jakim kvartovskim i generacijskim okusom.

„Rock&Off je fora, nagrade su zakon, sviro sam koncerte, svirat ću i nakon“, istaknuo je veliki pjesnik i mislilac Aleksa, koji je s IDEM uživo te večeri izveo jednu pjesmu, kao svojevrsnu štih-probu za predstojeći važan koncert koji je u ožujku najavljen na istoj pozornici, u (unaprijed rasprodanoj) Tvornici kulture. Bit će to pokušaj (točnije, potvrda) konačne afirmacije i proboja prema široj publici. A s njome nikakvih problema nema Marko Purišić zvani Baby Lasagna. Osim nagrade publike i nagrade za najbolju pjesmu (znamo koju), umaški miljenik nacije osvojio je i statuu za Veliki prasak godine. Skroman kao i uvijek, Baby Lasagna primio je nagradu, ali nije nastupio. Osim Chuia, IDEM, Miriiam i M.O.R.T., ŽEN i još nekih, okupljenim novinarima i gostima uživo su se predstavili i dobitnici u kategoriji pop-glazbe, zagrebački trio Ki Klop. Naziv benda aluzija je na istoimeni književni klasik Ranka Marinkovića, a estetika sažeta u naslovu njihova albuma Otopljeni disko.

Sve u svemu, „zadovoljni smo jer je ove godine među nominiranima bilo dosta šarolikosti i novih izvođača s novim izdanjima“, kažu organizatori Rock&Offa, i doista – usprkos nazivu, nije ovdje riječ tek o indie/underground rocku, daleko od toga. Recimo, naslov (t)repera godine pripao je tridesetogodišnjem triljskom majstoru zanata Grgi Šipeku zvanom Grše, vladaru Billboardovih ljestvica i šampionu download platformi gdje postiže milijunsku slušanost, pa jedino ostaje upitnim u kolikoj je mjeri njegova pozicija na sceni „alternativna“.

Taj epitet katkada zaslužuju protagonisti i protagonistice žanrova na koje inače volimo lijepiti etiketu „konzervativno“. Primjerice, ženska folk supergrupa Dunije, sastavljena od tri vrhunske i etablirane kantautorice (Dunje Knebl, Nine Romić i Jelene Galić) koje su se na albumu Bilo je sada (Menart) ujedinile u beskompromisnoj misiji: oteti mraku zaborava tradicionalne pjesme, mahom balade sa sjevera Hrvatske, tematski povezane „nesretnim ženskim sudbinama“, ali i nastojanjem da se sudbini prkosi. Većina tih skladbi, dvanaest od ukupno četrnaest, tek su sada dobile svoj zvučni zapis nakon što su čitavu vječnost – neke i dvjesto godina, reći će Nina – čamile u arhivama, u notnim zapisima i narodnim kajdankama. Riječ je ovdje o nekoj formi angažiranog folka nalik sličnim pokušajima iz angloameričke tradicije, o okrutnim ženskim pričama naglašeno asketskih, akustičnih aranžmanskih rješenja te proživljenih i elegantnih izvedbi. Neuzvraćena ljubav, ubojstva, nevjere i prevare, osveta – crna je to kronika iz davnina, samo što je, u nekom ironijskom obratu, ogrnuta u predivno, melankolično poetsko ruho.

Spomenuti album tek je posljednji iz mnoštva povoda za priznanje struke – naime, Dunja Knebl ovogodišnja je dobitnica Rock&Offa za životno djelo. Ako ju je netko zaslužio, to je umjetnica koja je u posljednjih tridesetak godina na mnoštvu solo albuma, suradnji i projekata strpljivo gradila mostove između dva naoko oprečna svijeta – svijeta opskurnih folk pjesama i znatiželjnih suvremenih slušatelja koji se nisu plašili vlastitih folk-korijena. „Svojim je nastupima, uz Lidiju Bajuk i Mojmira Novakovića, odnosno grupu Legen, pokrenula hrvatsku etno scenu sudjelujući na kultnoj kompilaciji Ethno Ambient Live (CBS, 1995). Tom kompilacijom i nastupima prije i poslije njezina objavljivanja, bila je dio svojevrsnog antiestablishmenta po pitanju izvođenja hrvatskih tradicijskih pjesama“, stoji u osvrtu na mrežnoj stranici Rock&Offa. I doista: katkad se otpor prema umjetničkoj eliti i predvidljivoj srednjoj struji rađa na najmanje očekivanim mjestima. Dunja je i dalje dobri duh tog ­folk’n’roll otpora.