Prvakinja Državne opere

Kako sam i najavila, najprije ću pisati na kojim su adresama živjele one osobe zaslužne za hrvatsku kulturu i umjetnost koje sam i osobno poznavala, a Marijana Radev jedna je od njih. O njoj sam pisala na više mjesta u raznim prigodama, pa će mi još jedno sjećanje na nju sigurno biti i drago i blisko.

Zgrada u Zvonarničkoj 3 / Izvor Google

Kako piše u naslovu članka – Marijana Radev, prvakinja Državne opere – tako je pisalo i na pločici vinsko crvene boje na lijevim vratima stana na prvom katu kuće u Zvonarničkoj ulici 3 u Zagrebu. Na suprotnoj strani pisalo je samo Kowalsky, no zapravo su stanovi s obiju strana istoga kata bili povezani i tvorili su četverosobnu cjelinu. Cijela je prednja strana duga pročelja tvorila polukružnu frontu s pogledom na negdašnji Popov vrt, katedralu i Ribnjak, a s prozora su se vidjeli i ostaci više ograde kojom je taj vrt (dok još nije bio svačiji nego crkveni) bio nekoć i opasan.  

Marijanu Radev poznavala sam i privatno i kao umjetnicu vrlo dugo, jer sam s njezinom kćeri Marinom ostala prijateljica od drugoga razreda osnovne škole (na Kaptolu) do danas (a obje negdašnje školarke sada su već 80-godišnjakinje). Zvonarnička 3 nije bila jedina Marijanina adresa (prva je bila na Marulićevu trgu 15), a i bez posebnoga provjeravanja znam da ni na jednoj njezinoj adresi nema nikakve spomen-ploče. U njezinu roditeljskom stanu na Marulićevu trgu 15 znam se i sada katkada zateći, jer upravo su u tom stanu živjeli Marijanini roditelji, kao i njezin brat Gregor Radev (1910‒1986), također operni pjevač, do smrti, a nakon toga i danas, kad je u Zagrebu, u njemu živi moja prijateljica Marina, koju i posjećujem. Marijana je rođena u rumunjskom lučkom gradu Constanţi na Crnome moru, kao i njezin tri godine stariji brat Gregor, gdje im je otac bio po poslu. U Zagreb su došli kao djeca, 1919. godine, i otada su i brat i sestra stalno živjeli u Zagrebu na spomenutoj adresi. I dok je Gregor Radev u tom stanu živio cijeli život, Marijana se nakon udaje za fotografskoga majstora Ljudevita Kowalskog preselila u Zvonarničku 3, gdje je živjela do smrti.   

U svojoj pjevačkoj karijeri Marijana Radev ostvarila je mnoge operne uloge, od kojih su neke i antologijske. Dakako, kazališna je publika najviše pamti po ulozi Carmen u istoimenoj operi G. Bizeta, koju je prvi put pjevala u lipnju 1940, a posljednji 1965. godine. No nakon školovanja kod M. Reizera, a kasnije u Trstu kod V. Bevilaque, najprije je debitirala u Trstu 1937/38. kao Marina u Borisu Godunovu M. P. Musorgskog, a u Zagrebu je prvi put nastupila na sceni u prosincu 1931. u Božićnoj priči R. Matza. U Rimu je 1939. pjevala u Cavalleriji rusticani sa slavnim Beniaminom Giglijem (a u Zagrebu s još jednim velikim talijanskim pjevačem, Marijem del Monacom, u nezaboravnoj Carmen iz 1960. godine), u svibnju 1948. pjevala je Maru na praizvedbi opere Matija Gubec I. Lhotke Kalinskog, a 4. listopada 1950. Jelu u Ekvinociju I. Brkanovića. Bila je to uloga koju je Brkanović pisao specijalno za nju, a nije bila i jedina takva. Isti joj je autor povjerio i ulogu Barbare u Zlatu Zadra. I veliki J. Gotovac povjerio joj je 1952. glavnu ulogu u Mili Gojsalića (koja završava potresnom Odom zemlji). Marijana je bila prva u plejadi kasnijih mezzosopranistica koje su se istakle u tumačenju te uloge. Naravno da ja u ušima imam glas samo one prve, meni najdraže. Svoje antologijske uloge Charlotte (Massenet, Werther) s dugogodišnjim partnerom, tenorom Josipom Gostičem, pjevala je od 1939. godine, potom Azucene (Verdi, Trubadur) i Amneris (Verdi, Aida) od 1942. godine.

Marijana Radev ostvarila je više od 40 uloga, od toga 10 u djelima hrvatskih skladatelja, otprilike u 600 nastupa. Osim Charlotte u Wertheru J. Masseneta, Amneris (Verdi, Aida), Azucene (Verdi, Trubadur), pjevala je i Domu (Gotovac, Ero s onoga svijeta), Govedarku (Gotovac, Morana), Orfeja (Chr. W. Gluck), Groficu (P. I. Čajkovski, Pikova dama), ali i Slijepu ženu u Giocondi A. Ponchiellija, Lukreciju u Brittenovoj Lukreciji, Bradatu Turkinju u Životu razvratnika I. Stravinskog te nadasve impresivnu Madame Floru u Mediumu Gian Carla Menottija. Nije prezala ni od tada suvremenoga umjetničkog izričaja, npr. u operi Novi stanar M. Kelemena, kao ni od starih majstora, npr. I. Lukačića i V. Jelića.  

Za Deutsche Grammophon Gesellschaft snimila je Verdijev Reguiem i Rossinijev Stabat Mater pod ravnanjem F. Fricsaya te Beethovenovu Missu solemnis pod palicom K. Böhma, no pjevala je vrlo tankoćutno i Lied – ploču europskoga i domaćega Lieda uspjela sam joj napraviti ja 1976. u Jugotonu, tri godine nakon njezine smrti. Na strani A bile su četiri Brahmsove pjesme, dvije Musorgskoga te četiri R. Straussa, a na strani B ciklus Intima J. Gotovca, po jedna pjesma F. Lhotke i R. Matza, a na kraju meni najljepša popijevka hrvatske glazbene literature, Seh duš dan Blagoja Berse (na tekst V. Nazora). Nenadmašno je izvodila i Pjesme mrtvoj djeci G. Mahlera, a na svojem posljednjem koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu 1971. uz klavirsku pratnju V. Kranjčevića ciklus Roberta Schumanna Ljubav i život žene.

Godine 1972. dobila je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a 1995. ustanovljena je i nagrada njezina imena za najbolje ostvarenje u Operi HNK u Zagrebu (za žene) u protekloj sezoni (za muške je to Nagrada Vladimir Ruždjak). Gradovi Zagreb (Prečko) i Zadar (Bokanjac) po njoj su nazvali ulicu, no spomen-ploče nema nigdje.