Programska izmještanja Umjetničkog paviljona

Umjetnički paviljon od svojih je početaka neizostavno mjesto hrvatske moderne umjetnosti, mjesto održavanja značajnih skupnih izložaba, pregleda suvremene umjetnosti, kao i kulturnog života Zagreba i Hrvatske. U godinama koje su prethodile pandemiji i potresima, Umjetnički paviljon težio je programskoj aktivnosti temeljenoj na ekskluzivnosti izložaba i posudbama djela priznatih suvremenih umjetnika i umjetnica iz inozemnih kolekcija, no sadašnja ravnateljica Irena Bekić provodi kontekstualno promišljeniju programsku politiku te suvremene umjetničke prakse nastoji učiniti dostupnijima i razumljivijima ciljanim skupinama posjetitelja. Bekić u teorijskom promišljanju i konceptualizaciji programa polazi od dvojnosti upisane u same začetke paviljona – na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće prisutne su ideje o progresu i modernizaciji Zagreba, dok je politička situacija odražavala podređenost tadašnjoj Mađarskoj. Stoga transformacija paviljona iz privremenog izložbenog objekta u reprezentativnu građevinu za hrvatsku umjetnost i kulturu nosi značajan kulturni i simbolički kapital te neizostavno pronosi ideju progresa.

Davor Konjikušić, Crveno blato  / Snimio Jasenko Rasol

Program uvjetovan
obnovom

Premda je zgrada Umjetničkog paviljona nedavno ugostila 59. Zagrebački salon arhitekture i urbanizma, nakon rekonstrukcijske obnove preostaje još cjelovita obnova koja će potrajati do 2026. godine – za kada je planirana umjetnička izložba u obnovljenim prostorima i ponovno otvaranje za javnost. Nova programska uporišta Paviljona utemeljena su na prostornoj i konceptualnoj izmještenosti te se izložbeni program odvija izvan same zgrade. Program najavljen za 2025. godinu uključuje iteraciju izložbe SofijeSilvije u renomiranom pariškom Atelieru 11. Od ožujka do lipnja slijedi segmentalna izložba Tko je Elsa Fluid? s umjetnicima Nicole Hewitt, Sandrom Sterle i Silvijem Vujičićem, u novom izložbenom prostoru na zagrebačkoj adresi Tomašićeva 11. Elsa Fluid ujedno je prostor u Jurišićevoj 1 koji bi nakon obnove Grad Zagreb trebao dodijeliti Paviljonu na korištenje.

Na jesen će uslijediti izložbe posvećene umjetnicama Antoinette Krasnik i Lini Crnčić-Virant, kao i izložba irske umjetnice Dorothy Cross. Tijekom godine nastavljaju se istraživački i edukativni projekti – umjetnički projekt Tanje Dabo, projekt Slučaj paviljon, suradnja s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i polaznicima kolegija Kustoske prakse. Očekuje se i nastavak iznimno kvalitetnog predavačko-diskurzivnog programa Krajolici simultanih vremena: o memorijskim praksama u suvremenoj umjetnosti koji je osmislila povjesničarka i teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač.

Šest uzoraka katastrofe
(14. 12. 2024–2. 2. 2025)

Recentno izložbeno Izmještanje Umjetničkog paviljona, kako glasi naziv programske linije, odvilo se u Etnografskom muzeju, u koji je bila smještena međunarodna izložba Šest uzoraka katastrofe. Ostvarena je suradnjom Dušice Dražić, nezavisne kustosice i jedne od osnivačice prostora OUT OF SIGHT u Antwerpenu, i Irene Bekić. U koncepciji izložbe navedeno je kako je riječ o istraživanju reprezentacijskih, estetskih i taktilnih aspekata materijala kao otisaka ljudskih intervencija u život tvari i prirode. Izložba polazi od rasprostranjenih političkih hegemonija, ekoloških katastrofa te s njima povezanih ekstraktivističkih politika i (neo)kolonijalizma. Sam postav nastojao je stupiti u korelaciju s idejom Etnografskog muzeja, pridajući pažnju sličnostima između arhivskih metoda sakupljanja, indeksiranja i selekcije kojima su nastali izloženi radovi s izložbenim postavima muzeja u koji su smješteni.

Marjolijn Dijkman, Iz oblaka u zemlju, detalj

Šest multimedijskih radova propituje negativne učinke ljudskog djelovanja koji su globalno rasprostranjeni i sveprisutni u našoj svakodnevici. Zidna legenda na početku predstavlja trgovačkog putnika Gospodina Colourmana i njegov priručnik kojim smo pozvani poslužiti se. Simboličnim uvođenjem fikcijskog lika ostvarena je narativno-tematska poveznica izložbe s tekućom izložbom Putnici Etnografskog muzeja – koja preispituje odnos muzejske institucije spram kolonijalne prošlosti, koncipiranje muzejske zbirke izvaneuropskih naroda te kasnijeg sakupljanja pod utjecajem antikolonijalne politike i pripadnosti Pokretu nesvrstanih.

Nasljeđe carstva, ekološke prijetnje
i globalni kapitalizam

U prvoj izložbenoj prostoriji smještena je konstrukcija crne kutije na čiji su zid postavljene fotografije iz serije Crveno blato Davora Konjikušića. One bilježe posljedice ekološke katastrofe s ljudskim žrtvama koja se 2010. dogodila u mađarskom gradu Ajka. Estetizirani prizori šumskog pejzaža s ogoljelim drvećem i rasprostranjenim nanosom materijala crvene nijanse rezultat su tvorničkog izlijevanja milijuna kubnih metara crvenog blata koje nastaje kao rezultat procesa pretvaranja boksita u aluminij. Unutar crne kutije smještena je projekcija 16 milimetarskog filma u boji – Sammlung Bau und Schmuckstein altes Rom Austrijanca Hannesa Böcka. Makrofotografije kamenih tekstura apstraktnog izgleda prikazuju 55 uzoraka kamena iz kolekcije građevinskog materijala antičkog Rima. Naizgled monotona 17-minutna izmjena vizualnih fragmenata umjetniku služi kao sredstvo za trostruku reprezentaciju – onu kolonijalne aproprijacije prirodnih resursa u osvajanjima Rimskog Carstva, legitimacije europskog imperijalizma kroz idealizaciju antičke prošlosti, te institucionalizacije i objektivizacije fotografskog medija u znanstvene svrhe.

HD video Zračeća materija Nizozemke Marjolijn Dijkman prikazan je na plazma televizoru smještenom na preostalom izvanjskom zidu crne kutije. Slikovni esej s više od 250 supostavljenih vizualnih referenci, odabranih iz različitih znanstvenih i drugih disciplina istražuje utjecaj elektromagnetskih valova i drugih kozmičkih energija na ljudsko tijelo, planet Zemlju, kao i druge nebeske objekte. Gradijent kozmičkog pozadinskog zračenja preuzet je kao koloristička komponenta videa – čije slike stvaraju asocijacije i ukazuju na utjecaj kozmičkih valova i energije te reprezentiraju njihovo prikazivanje kroz ljudsku povijest i različite kulture. Drugi rad iste umjetnice, podna instalacija u središnjem dijelu izložbe – Iz oblaka u zemlju (#1) – sastoji se od drvene konstrukcije ispunjene pijeskom i intrigantnim oblicima staklastog organskog materijala. Izložene umjetne fulgurite (fosilizirane munje) kreirala je u suradnji s elektrotehničarem koristeći prethodno izdvojenu zemlju s rudarskih nalazišta u Belgiji i Demokratskoj Republici Kongo. Izuzeti resursi postali su artefakti primarno estetske kvalitete.

Marjolijn Dijkman, Zračeća materija, detalj

Otvaranje izložbe bilo je praćeno plesnom izvedbom Suncožderi iranskog autora Sina Seifeea i francusko-libanonskog umjetnika Jassema Hindija. Suvremeni narodni ples i izložena prostorna instalacija progovaraju o suprotnosti i nepomirljivostima između petropolitike i petrodemonologije. Liričnost odnosa spram nafte kao resursa globalnog kapitalizma, magijski i mitološki aspekti, kao i negativne strane njezina iscrpljivanja u fokusu su vizualno-izvedbenog istraživanja umjetnika.

Instalacija […] Mrlja […] Belgijanke Ane Torfs, u posljednjem izložbenom dijelu, sastoji se od dvadeset kolaža koji sadrže slike i tekstove što tematiziraju nastanak sintetičkih boja. Prezentirani su na četiri izložbena stola prekrivena obojenim pleksiglasima i praćeni automatiziranim ženskim glasom koji dopire iz zvučnika i nasumičnim redoslijedom izgovara rečenice o njihovu nastanku. Nakon patentiranja prve masovno proizvedene sintetičke boje mauve, uslijedile su nijanse Bismarck smeđa, prusko plava, indigo i niz drugih. Daljnja istraživanja dovela su do otkrića lijekova, eksploziva i pesticida, neizostavnih u svakodnevici, no isto tako podložnih zloupotrebi i proizvodnji u neetičnim radnim uvjetima velikih kemijskih tvornica.

Intervencija u postav izložbe i feministička gesta

Kustosice izložbe intervenirale su u postav uvrstivši u njega 19-stoljetni slikarski pejzaž Šumski krajolik – iz fundusa trenutačno zatvorenog Muzeja za umjetnost i obrt. Segment izložbe inauguriran je 24. siječnja stručnim vodstvom Irene Bekić i Leonide Kovač. Namjera intervencije bila je unijeti nova čitanja umjetničkih djela – ukazivanjem na kontinuitet ljudske fascinacije prirodom i želje da je se savlada, na fascinaciju znanošću i industrijom, te na uspostavljanje uvriježenih znanstvenih paradigmi. Osim ukazivanja na uzročno-posljedični slijed društvenih praksi koje su se kroz povijest odražavale u umjetnosti i kulturi, dodatnu važnost intervenciji pridaje činjenica da je pejzaž naslikala autorica Mina Bachmann.

Predmetna slika datirana je oko 1850. godine i u fundusu MUO upisana je samo kao M. Bachmann – što ukazuje na namjerno negiranje njezina rodnog identiteta. Navođenje autoričina punog imena simbolična je gesta kojom se ta nepravda dokida. Uključivanje njezina djela u izložbu ponovni je poziv na kritičarsko preispitivanje povijesno-umjetničkog kanona. Važnost intervencije u postav izložbe leži u promišljanju uloge umjetnosti koja gotovo uvijek predstavlja odraz društvenog stanja i kulture u kojoj nastaje. Suvremena svakodnevica nepredvidljiva je i mnogoznačna.