Polifona barokna meditacija

Zatravljenost glazbom, tjelesna isprepletenost i sraslost zaljubljenikâ, komešavo more, znamenja ovozemaljske ispraznosti, pjev ptica, odjeci bajkovitih pripovijesti iz Grčke i Rima, tmasta sjena jansenističke melankolije, blagorazumne izreke La Rochefoucaulda, naposljetku smrt i korotni jecaj. Pascal Quignard upregnuo je sav svoj lirski dar posvetivši ga temama ljudske osjećajnosti kojom su, od povoja do pokrova, obojeni životi njegovih junaka. Tkajući riječima glazbenu tkaninu svojega teksta, provodi radnju kroz varijacije na teme mijenjajući tempo naracije, ritam radnje i proznoga prikaza, molske tonalitete probranih jezičnih odabira. Hrvatski će štioci i štilice, koji su imali prigodu čitati Quignardove romane Sva jutra svijeta (izd. Naklada Pelago, 2004) i Terasa u Rimu (izd. Litteris, 2004), oba u prijevodu Saše Sirovec i Zlatka Wurzberga, u novome romanu pronaći panopliju likova i mjesta, tema i motiva, potki i tekstura, ornamenata i dezena, ozračja i obzorja, s kojima su se već upoznali u ranijim Quignardovim kreacijama.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2024.
S francuskoga prevela Vlatka Valentić

U intimističkoj nas atmosferi Quignardova dobro ugođena proza vodi kroz četrnaest poglavlja i stotinjak odjeljaka (od 4 do 12 po poglavlju) u kojima pojedini odlomci sadrže niz vremenski i prostorno labavo povezanih prizora. Zbog toga se isprva stječe dojam kaleidoskopske vrtoglavice koju prozaik vješto ublažava biranom jednostavnošću iskaza. Ona nas poziva da usporimo i pomnim iščitavanjem živo zamislimo radnju i prizore u punome sjaju najtananijih detalja. Potezi kojima dočarava prigušene strasti i proćućene erotske napetosti brišu granice medija u kojem su sazdane prelijevajući se u likovne poteze kistom i tonsko slikanje gudalom. Skoro pa i nije moguće pročitati više od nekoliko stranica a da čitatelj ne osjeti potrebu zastati i još jednom u svijesti proživjeti ono što je netom pročitao.

Amor more stapa dvije velike žanrovske ljubavi Pascala Quignarda – esej i fragment. Ti se književni oblici isprepleću u romanu na svakoj stranici proširujući, ukrašavajući i usložnjavajući pripovjednu potku koja bi se bez toga najkraćim putem i velikom jednostavnošću razvijala pred očima čitatelja. Povrh svega u Amor moru kraljuje barokna glazba. Ponaosob i u epizodnim minijaturama slijedimo živote jedanaestorice glazbenika, od 1652. do njihovih smrti, koji su u isti mah i kartaši i ljubavnici, dakle, hazarderi. Njihovim je susretima u riječnim i priobalnim krajobrazima, uspomenama i samoći pozadinsko platno doba potreseno pošastima, nasiljem, oskudicama, „nabožnim“ ratovima oko vjeroispovijedanja čije ognjeve i plamove narator ponegdje pripusti da proplamte u prvi plan. Na prostoru sjeverne Europe, u mreži između Stockholma, Oostendea, Antwerpena, Mömpelgarda, Württemberga, Maastrichta, Namura, Dinanta, zmijolikih zavijutaka Seine i zelenkastih bregova Schelde, autorov vidokrug uzgredice doseže čak i do Konstantinopola.

Okosnicu nelinearnoj radnji, koja nalik zamršenoj krošnji vrbe delikatno miješa fikciju i realitet, čini ljubavni par – Lambert Hatten i Thullyn. Ona je kći nestaloga mornara podrijetlom s juga Finske, vita je stasa i uzrasta, glava joj je kao u morske ptice, a osim predivna soprana, ona je i virtuozna violistica, učenica Jeana de Sainte-Colombea, čija je glazba za violu da gamba ovjekovječena i na filmskome platnu u istoimenoj ekranizaciji romana Sva jutra svijeta (1992. nagrada César, red. Alain Corneau). Hatten je pak teorbist, lutnjist i kopist glazbenih zapisa, blizak čembalistu i orguljašu Johannu Jakobu Frobergeru, još jednom zaglavnom liku romana.

Nižu se potom kao u mozaiku i drugi likovi Quignardove mašte tvoreći sporedne potke koje svoje niti pletu u pozadinske tkanine, njezine pripovjedne porube, zarube i opšitke. Tako primjerice duševno opterećenu Marie Aidelle, koja je za malena doživjela pokolje i neizrecive okrutnosti, nježno ljubi graver Geoffroy Meaume (junak Terase u Rimu). Čitatelj će fabularnim stazama dospjeti do prizora uranijske ljubavi između svirača lire Hanovrea i Oesterera, potom i do utočišta koje nujnima i ucviljenima pruža raskajani vojnik Nathan Abraham, a s ganućem će pratiti životne kovitlace princeze Sybille de Württemberg. Ljubiteljima erudicije i starinoznanstva mnoga će stranica, s jedne strane, donijeti dojmljive – ako i ponekad ritmički tegotne – odlomke o mislima mudrih svijeća Velikoga stoljeća (B. Pascal, La Bruyère, Constantijn Huygens, Athanasius Kircher), a s druge strane opojno čarobne, stvarne i izmišljene, crtice o majstorima tonova (L. Couperin, J. S. Bach, G. Frescobaldi) i o vičnicima kista (J.-B. Bonnecroy, J. Vermeer, Caravaggio i N. Poussin).

Ova knjiga nije ni banalna ni lagana. Naum joj je, uostalom kao i cjelokupnom Quignardovu stvaralaštvu, svjedočiti „prikrivenoj ljepoti stvari“. U izdašnoj se baroknoj zdjeli ovoga romana sljubljuju egzotični komadi uzbudljive radnje i neobičnih pustolovina s mudrosnim grumečcima poentiranih aforizama i snolikim listovima fragmentarnih slutnji, a cjelina je povezana i oplemenjena uzvišenim poetskim umakom autorova osobnoga stilskog duktusa. Stoga književnim sladokuscima u jelu iz ove zdjele valja osviješteno uživati sitneći i razmekšavajući njezinu građu tako da mu jezikoslovne i mudroslovne papile osjete sve arome i okuse njezinih umjetnički probranih sokova. Velebna proza o velikome stoljeću i veličanstvenoj glazbi.