Poetski prostori svijeta

U predgovoru ovoj dvojezičnoj antologiji (Nova poveznica prijateljstva između čileanskoga i hrvatskog naroda) antologičarke Carmen Troncoso i Ximena Troncoso istaknule su značenje prekretnice koja obilježava trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske. Naglašena je jedinstvena težnja za osmišljavanjem novih obzora imaginacije i književnih suglasja nekih novih duhovnosti. I tako je nastala ova dvojezična antologija Chile-Croacia 2024. Antología poética bilingüe kao metafora iznimnog dinamizma oduhovljenih poetika vezanih za književno stvaralaštvo čileanskog i hrvatskog naroda. S prihvatljivim šarmom antologičarke ističu simbolički prostor jedne kavane u četvrti Italija u Santiagu:

Izd. RiL editores, Santiago, 2024.

„U toj smo kavani u četvrti Italija zamišljale Hrvatsku, njene marljive ljude koje smo u Čileu dobro upoznale te dio njene povijesti koja ujedinjuje narode u njihovim patnjama i nadama što ih oduvijek izražavaju njeni trubaduri i pjesnici.“

U tekstu koji potpisuje vrsna prevoditeljica ove knjige, književna kritičarka Željka Lovrenčić, naglašava se simbolični prostor Pjesničkih mostova. Blago stvaralačke raskoši u poetici čileanskih književnika hrvatskog podrijetla (Oscar Barrientos Bradasic, Andrés Morales Milohnic, Juan Mihovilovich) kao poseban znak pjesničkih mostova ova antologija donosi izbor petnaest suvremenih čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika.

Uz antologičarke Carmen Troncoso i Ximenu Troncoso, i naša antologičarka i vrijedna prevoditeljica Željka Lovrenčić kreativno obnavlja sveobuhvatnost poetskih imaginacija naglašavajući odabranim pjesmama ljudsku stvarnost, simboliku osobnosti koja se želi očitovati:

„Neću doći na vrijeme / knjigu koju sam nosio ostavio sam na pozornici / na koju tražim ulaz koji ne pronalazim / Nema točke za povratak / sol mi se rasipa među prstima / Slika se pretapa u drugu sliku / Auto je tramvaj europski krajolik / oblačna i tiha avenija / Neću stići na vrijeme / Ljubljena koja se budi uz mene leži tužna / Još uvijek ne okreće moje lice svojem bdijenju.“ (Juan Cameron, Snovi sretnog čovjeka)

Komunicirati pjesmama znači spajati se sa osobnostima, znači stvarati pjesme koje su ljudska stvarnost. Pjesme koje ulaze u poetske prostore svijeta otvaraju se žudnji za postojanjem:

„A ja ostajem sam na peronu,bez škrinje i cilja, / trpajući prazne ruke u džepove koji me / ne mogu ugrijati. / Hladno je jutro, vraćam se opet na iznajmljeni štand, / palim cigaretu, i tako stojim cijeli dan, nitko me ništa i ne pita. / Jadan sam čovjek, ne mogu prodati nijednu svoju metaforu / i osjećam se posve beskorisnim.“ (Dražen Katunarić, Pjesnik na štandu).

Kad bi zemlje, umjesto zlokobnog i sveuništavajućeg oruđa, progovorile pjesmama. Kad bi knjige postale izvor i smisao poetskog obnavljanja bića, usprkos tjeskobama svih vrsta. Kad bi... Kad bi... Mogli bismo tako unedogled ponavljati ovu esencijalnu paradigmu, taj nedohvatni uzor promišljanja. Ovako nam ostaje da poželimo dobrodošlicu dvojezičnoj antologiji Chile-Croacia 2024.