Oživljavanje izumrlih vrsta

Evolucijska biologija nastoji razumjeti kako je nastala zapanjujuća raznolikost života na našem planetu integracijom uvida iz genoma, razvojne biologije, studija prirodne populacije i eksperimentalnih analiza. Dio te grane biologije naziva se drevni DNK. Znanstvenici iz tih laboratorija putuju u hladne dijelove Zemlje i skupljaju ostatke mamuta, mastodonta i vunastih nosoroga, te izdvajaju njihov DNK. Cilj tih istraživanja je upotreba te DNK za razumijevanje razvoja vrsta i ekosustava. Prošlost se upotrebljava kao završeni evolucijski eksperiment ne bi li se donijele odluke o tome kako zaštititi živuće vrste. Cilj je razumjeti što pojedine vrste čini otpornijima od drugih. Zbog toga neki znanstvenici pokušavaju oživjeti odavno izumrle vrste.

Ptica dodo, tasmanijski tigar i vunasti mamut – prvi kandidati za „oživljavanje“ / Izvor Wikipedija

Još 2003. godine uzet je DNK iz uha pirinejske divokoze po imenu Celia koja je uginula tri godine ranije kao posljednji primjerak svoje vrste. Nakon toga, genetski materijal injektiran je u jajašce domaće koze kojem je bila uklonjena jezgra. Klonirana životinja, prva i dosad jedina oživljena izumrla životinja, živjela je samo sedam minuta i potom uginula zbog oštećenja pluća.

Izazovi na putu oživljavanja izumrlih vrsta tehničke su, etičke, ekološke i zakonske prirode. Američka znanstvenica Beth Saphiro napisala je knjigu Kako klonirati mamuta u kojoj daje recepte za prevladavanje navedenih izazova. U Teksasu je osnovana biotehnološka tvrtka Colossal Biosciences čiji cilj je vratiti tri ikone među nestalim vrstama: pticu dodo, tasmanijskog tigra i vunastog mamuta. Ove tri vrste nisu izabrane slučajno jer jedna je jedna je ptica, druga tobolčarski sisavac, a treća placentni sisavac. Uvijek se uz ovakva istraživanja pojavljuju i strahovi da bi se razvijena tehnologija mogla oteti kontroli. Osim toga, mnogi su skeptični i ne smatraju da bi oživljavanje davno nestalih životinja pridonijelo očuvanju vrsta koje su još među nama.

Obično ljudi misle da je cilj ovih istraživanja oživjeti dinosaure koji su živjeli prije 65 milijuna godina. Najstariji DNK koji su znanstvenici rekonstruirali star je između jednog i dva milijuna godina pa se filmski raspirivana znatiželja (Jurski park) čini nerealnom. Velika većina DNK degradira se za 10.000 do 20.000 godina. Fosili dinosaura su stijene, a stijene nemaju DNK. Isto tako, nije moguće rekonstruirati DNK komaraca očuvanih u jantaru jer se on stvara na vrlo vrućim mjestima koja pospješuju raspad DNK. To zapravo znači da u takva mjesta uđu mikrobi i prožvaču DNK vrlo brzo. Znanstvenici iz filma Jurski park uzeli su male dijelove DNK dinosaura, a nedostajuće dijelove zamijenili su DNK-om žaba, što je dosta čudan izbor jer smo tada već znali da su dinosauri preteče današnjih ptica.

Zapravo, željeli bismo identificirati temeljne osobine navedenih životinja koje ih čine jedinstvenima. Mnoge današnje vrste ugrožene su induciranim zaraznim bolestima i predatorima pa bi ih genetski inženjering mogao učiniti otpornijima. Gledajući vunenog mamuta, treba početi s onime što danas imamo, a to je azijski slon koji s navedenim mamutom ima zajedničkog pretka otprije šest milijuna godina. Imaju 98 % zajedničkog genoma. Dakle, kad imamo stanicu slona koja raste u posudi u laboratoriju, mi zapravo imamo 98 % mamuta i trebamo promijeniti samo 2 %. Tom promjenom dobivamo mamutizirane stanice azijskog slona koje na kraju treba klonirati jer od njih, kao i kod ovce Dolly, treba dobiti embrij. Taj se embrij stavlja u maternicu surogat-majke i onda se okoti maleni mamutizirani slon. Zvuči jednostavno, ali mnogo je izazova na tom putu. Svaki od navedenih tehnoloških koraka već je napravljen, ali sve skupa (oživljavanje mamuta) još nije. Sve navedene metode upotrebljavaju se u agronomiji i stočarstvu za uzgoj otpornijih vrsta.

Novi bi mamuti ispašom i gnojenjem mogli pomoći u širenju travnjaka i time oživjeti ekosustav koji bolje čuva zalihe ugljika, a onda i usporava klimatske promjene. DNK mamuta izvučen je iz kljova i kože primjeraka sačuvanih u arktičkom permafrostu (stalno zamrznuto tlo) pa ima dovoljno gena te životinje, iako još uvijek nije rekonstruiran cijeli niz. Colossal Biosciences prikupio je više od šezdeset djelomičnih mamutskih genoma koji će biti modificirani u laboratoriju. S pticom dodo stvari stoje nešto bolje jer postoji skoro potpuno sačuvan genom, a najbolja je situacija s tasmanijskim tigrom, izumrlim u prošlome stoljeću, pa postoje i njegove fotografije. Za kloniranje doda poslužit će domaća kokoš, a za tasmanijskog tigra tobolčar nalik mišu latinskog imena Sminthopsis crassicaudata.

Plemeniti ciljevi poput očuvanja i buđenja ekosustava mogući su samo ako oživljene vrste prežive u prirodi i njihove populacije budu dovoljno velike. Za mamute to je zadatak divovskih razmjera jer bi ih trebalo naseliti po cijelom Arktičkom krugu, a ne samo na nekim područjima. Već samo nalaženje velikog broja surogat-majki čini se kao vrlo izazovna misija, a da ne govorimo o mogućnosti da oživljene vrste mogu biti boležljive i sl. Moguće su također mnogo štetnije posljedice po ekosustav koji se u ovih desetak tisuća godina sasvim prilagodio na postojanje bez mamuta. Pitanje je i tko jamči da će se oživljene vrste zadržati tamo gdje ih mi naselimo? Veća je vjerojatnost da će migrirati u područja koja su im pogodnija za život, ma što ljudi mislili o tome. 

Značajnijih tehnoloških prepreka zapravo više nema, pa u znanstvenoj zajednici više nije pitanje mogu li se „uskrsnuti“ izgubljene vrste, nego bi li to uopće trebalo napraviti? Nećemo znati dok ne pokušamo, jer je eksperiment u znanosti uvijek bio razdjelnica između dobrih i loših ideja.