Ne treba se bojati rizika

Sve šire područje istraživanja tradicionalnih glazbenih žanrova, koje je u nekoliko desetljeća osjetno pomaknulo barijere suvremene glazbe, brzo je natopilo i ovdašnje prostore, mjesta šarolike metrike i melodike, a eksperimente su većma započeli rokeri i džezeri, predvođeni nedostižnim Boškom Petrovićem. Uskoro su se počeli pojavljivati i prvi vjesnici u klasičnom svijetu, a to su na ovdašnjoj sceni nesumnjivo i članovi ansambla Acoustic Project, većinom glazbenici Zagrebačke filharmonije predvođeni kontrabasistom i skladateljem Dubravkom Palanovićem. Od osnutka 2008. oni su snimili dva posve različita, dobro prihvaćena albuma, a sada su uspješno predstavili i nove, još nesnimljene kompozicije.

Članovi ansambla Acoustic Project virtuozno su brodili kroz nove partiture / Snimio Tomislav Jagar

Slikovito nazvana Na granici svjetova, njihova je glazbena predstava sjedinila sedam posve novih i pet već poznatih skladbi s njihova posljednjeg albuma Furious Dance. Većinu materijala napisao je i aranžirao Palanović, a njegovim je triptihom koncert i započeo: odmah žustro, orijentalno, sa živahnom tarabukom i ljupkom melodijom u violinama, na alt saksofonu i flauti (Između vjetrova). Sljedeći gusti gudački harmonijski slog (Prvo sunce) bio je protočan sve do kontrastne klavirske kadence (Otrovni mjesec) i punktirajućih udaraljki, a ova pak do Palanovićeve posljednje nove skladbe (Odlazak) s pratećom elektronikom, naglašene estetike, lišene ritamskog okvira.

Od ostalih autora bio je predstavljen Frano Đurović s filmski intoniranom skicom (Rano moja hej) konvergentnih puhačkih linija, dok je nešto manju zapaženost zabilježila kompozicija Četiri lita i četiri zime Srđana Berdovića, vjerojatno zato što je bila protumačena netom nakon najimpresivnije i naj­inventivnije skladbe večeri, A.I am not afraid, jednog od najdarovitijih glazbenika svoje generacije, Gordana Tudora. U njoj je Tudor, neočekivano i namjerno, posegnuo za šturim odlomcima iz pjesme Touch me sastava The Doors, unaprijed snimljenim, tonski i dinamički poravnanim te nerijetko i isprekidanim, kojima je ukazao na nesavršenost matrice famoznog AI-ja, a u tom smislu i na nužnost ljudske intervencije. Rezultat svega bio je nedokučiv Tudorov slog, pretvoren u predivan orkestralni pozitiv, možebitni protuotrov istrošenom elektroničkom negativu.

Ideja je bila za pet, kao i odgovarajući rizik s kojim je Tudor, razumije se, unaprijed računao. Naime, možda je baš taj rizik iza ideje bio nešto što je u određenoj mjeri nedostajalo dotad predstavljenim skladbama, a nije ga se pokušalo ni sa čime nadomjestiti. Istoga su bili lišeni i naknadno izvedeni brojevi, otprije poznati i blago usredotočeni na domaći folklor.

No, da se ne stekne krivi dojam, sveukupno se ipak radilo o pomno razrađenim konceptima, velikom skladateljskom trudu, zamjetnim rasponima zvučnosti i izvornim glazbenim narativima. Kompleksna je građa bila prirodno razriješena, nadohvat uma i sluha većine posjetitelja, a hibridna struktura natprosječno elastična i smislena. Međutim, ponovit ću, moguće jest da je nedostajalo za nijansu više ad libitum dijelova, dakle onih dijelova koje skladatelj nije strogo zapisao, idealnih za živi nastup, poticajnu slobodu te obilniju solističku ekspresiju i onako već maštovitih i nadahnutih solista. Spomenimo samo neke: violinisticu Katarinu Kutnar, violinista Vala Bakrača, violista Aleksandra Jakopanca, flautista Marka Zupana, saksofonista Nikolu Fabijanića ili pijanista Tibora Naglića, odnosno one kod kojih bi takva, ležernija isporuka složenih pasaža, uz određenu dozu rizika koji ide s tim, samo dodatno istaknula virtuozan način na koji su brodili kroz partiture.