Muhe u jantaru

muhe u jantaru 

za nas je život

uspješno platiti račune

nabaviti ribice kao kućne ljubimce

jer one ne mijauču i ne plaču

kad su gladne

mi volimo za vrijeme ručka

kao i svi drugi

šutjeti za stolom i glasno srkati

kinesku juhu iz vrećice

napeto gledajući što ima zanimljivo na društvenim mrežama

svijet je luđi nego što mislimo

planiranje budućnosti ne ide po planu

znamo sve o kamatnim stopama

o reklamama za pivo

o nogometu

u koliko sati stižu oluje

o lijekovima za podizanje libida

kad želimo promjene

koristimo praktične savjete s YouTubea

umjetnu travu

zube s ljuskicama

kreme za bore i nabore

čuvamo se od grubosti života

jastucima od perja

koji će ublažiti najteže padove

živimo u kućama koje nam

izgradiše djedovi

i sad ne znamo za koliko ih prodati

isključeni iz postojanja

zarobljeni kao muhe u jantaru

tako zbunjeni i prostodušni

visimo kao privjesak

na vratu

budućih naraštaja

grad bez djece

čudno je bez djece

nitko se ne smije, ne viče

ne udara loptu

nema nježnih lica na prozorima

mekanih ruku koja nas griju

nikad nismo doživjeli

nešto slično

izgleda nema ih više

rat ih je uništio kao mraz

pupoljke

djetinjstvo ima mekane kosti

osjetljive na metke

čim se zemlja zatresa

i nastane rupa

jedno dijete postane anđeo

bijeli medvjedići sivi od prašine

ostaju ležati na cesti

kako će grad izgledati

bez nečijih malih ljudi

utonuo u vlastite sjene

najtmurnije dane više

ne osvjetljava njihova svjetlost

djeca umiru bez osude

u krevetima i kolijevkama

u majčinim naručjima

sanjaju svoje nevine snove

čudno je bez djece

prevelika cijena za nečije

ogromne vile s bazenima

banke pune novaca

jahte i avione

prevelika tuga i patnja

za tako nešto bezvrijedno

jer ako nema krošnje nema ni ptica

da se u njima gnijezde

ako nema djece

nema ni nas

sve se da popraviti

kažem vam

sve ćemo popraviti

učvrstiti klimave zidove

kojima prijeti urušavanje

sad nam važne stvari

zaokupljaju pažnju

na sitnice se ne obaziremo

sve ćemo popraviti

sagraditi montažne živote

tako da se lakše krećemo

kao puževi ili kornjače

vani je sada drugačije vrijeme

pratimo disanje zemlje

a rublje nam se suši u blatu

i poprima sive tonove

sve ćemo nekako popraviti

utješiti neutješne

pokriti promrzle kaputima

spasiti cvijeće

iz razbijenih tegli

koje smo naslijedili

sve se da popraviti

samo ne znam

što ćemo s ljudima

gdje ćemo

njih presaditi

i na čijoj će zemlji

pustiti korijenje

teret

jednom

pao je snijeg

dubok i čvrst

pluća mi je ispunio zrak

vlažan i čist

ispred mene tragovi

u snijegu

napravio ih je netko

tko je nosio težak teret

teži nego je mogao ponijeti

nogama ulazim u tragove

koračam njima

znatiželjna saznati čiji su

teško se izvlačim

iz tako dubokih tragova u snijegu

pogotovo dok se penjem ili spuštam

ali slijedim ih kao začarana

niz leđa mi se slijeva znoj

za noge lijepi smrznuti snijeg

i svaki korak postaje sve teži i sporiji

iznenada shvatim

nema nikog ispred mene

te tragove u snijegu

ja sam napravila

i sad ih opet slijedim

s jednim te istim teretom

težim nego što mogu ponijeti

kukac

sanjala sam sobu

u njoj ogromnu paukovu mrežu

od poda do stropa

strašno široku

i precizno izrađenu

sanjala sam kukca

koji je pretrčao podom

i uletio u mrežu

gledala kako se pokušava izvući

ali

sve se više upetljavao

pomislila sam kako je to žohar

i kako ja ne volim žohare

jer mi se gade

sanjala sam kako je pauk poletio prema

svom plijenu

koji se koprcao bespomoćno

a onda mi je sinulo

što ako je to jelenak

divan mali kukac

dobre naravi i bezazlen

i počela razmišljati

što mi je činiti

pauk je to osjetio

i prijeteći krenuo

prema meni

gledao me pažljivo sa svih osam očiju

i zaprijetio kandžicama s otrovom

povukla sam se dva koraka

unazad, poražena

pomislila sam

da je na mom mjestu bio Bog

on sigurno ne bi ni malo razmišljao

o tome

sve sam napravila

sve sam napravila

posadila sam zimsku salatu u gredice

dobro je zimi pojesti nešto zeleno

pokosila sam travnjak

toliko kratko

da mi je trava jedva prošla kroz prste

mogla sam stajati cijeli dan na njoj

koliko je bila meka

kupila sam svoje dvorište

htjela sam

piti kavu u hladu sjenice

i raditi ono što želim

sve sam napravila kako treba

brinula o svima

jela neizvjesnost

samo da bi oni mogli nesmetano rasti

radila najbolje što sam mogla

ništa mi nije predstavljalo problem

jednom sam čak posadila sto sadnica

raznog drveća

i tako popunila prazan prostor šume

uzgajala sam ljubav

i nudila je onima koje sam upoznala

u ustima postepeno rastapala samoću

nisam ju grizla kako ne bih uništila zube

radila sam najteže stvari

služila kazne na kukuruzu

organizirala sprovode

probudila dječaka i rekla da mu je otac mrtav

to mi je bilo najteže

što sam napravila

tog petka

POETIKA
POSTRATNE
ZBILJE

Piše Darija Žilić

Sanja Domenuš rođena je 1966. u Sisku. Predškolski odgoj diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju, haiku poeziju i kratku prozu piše od 2017. Godine 2019. osvojila je prvo mjesto na 4. međunarodnom haiku natječaju u Bugarskoj u konkurenciji od više stotina autora. Od tada je redovito nagrađivana za tu formu. Na natječaju za nagradu Književni pleter Sisačko-moslavačke županije 2020. osvaja prvo mjesto za poeziju, a 2021. dobiva nagradu Korzo slova Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu knjigu SMŽ . Dosad je objavila zbirke poezije Djevojčica koja je jela kamenje (2019), Čistačica lignji (2022), Šetnja sa Szymborskom (2022), Muha na kruhu (2024). Prve tri knjige uredio je sisački pisac Siniša Matasović, dok je haiku knjigu Muha na kruhu uredila ­Đurđa Vukelić-Rožić.

Već prvom knjigom Sanja Domenuš doživjela je pozitivnu recepciju, o njezinu radu pisali su književnici i kritičari (Đuro Vidmarović, Željka Lovrenčić), naglašavajući upravo začudnu jednostavnost i iskrenost kojom je brzo osvojila i čitatelje na društvenim mrežama, zatim poetski stil bez jezične pompe i složenih igara riječima (Lovrenčić), te stihove koji imaju snagu sentenci i transcendentnost (Vidmarović). Autorica u pjesmi Obitelj s pedigreom govori o vlastitoj običnoj obitelji, u kojoj je otac uglavnom čitao novine i psovao suce, a majka voljela ljubiće otrgnute iz sredine ženskih časopisa. I upravo taj ambijent koji joj je blizak, male kuće, malograđanski rituali, veselja i roštilji, ali i tragedije, siromaštvo, smrt, kao primjerice u pjesmi iz novog ciklusa Sve sam napravila, Sanja Domenuš autentično i živopisno opisuje često pribjegavajući groteski i hiperboli. Zanimljivo je to izvedeno upravo metaforom čistačice lignji, a istoimena knjiga ima i odličnu naslovnicu kojom se pjesnikinja i vizualno poigrala tabuom i groteskom u prikazu tjelesnosti.
U autopoetičkoj pjesmi Od svega želim napraviti pjesmu nalazimo sljedeće stihove: „sad pjesme pravim od svega / od posve običnih stvari / dostupnih svima / kakve se mogu naći u svakom / iole poštenom kućanstvu“. I doista, u poeziji koju bismo mogli odrediti stvarnosnom, autorica gradi pjesmu naracijom, s posebnim osjećajem za ritam, stvara zaokruženu priču, a u nju unosi elemente svagdana, prikazuje život radništva ne tako daleko od metropole, promatra i piše ne s visoka, iz oblaka, već s tla, dok je prašnjava i zmazana, njezina lirska junakinja beskompromisno pokazuje prkos, ali i samoironiju, a poetski lirizam protkan je tenebrizmom postratne i tranzicijske zbilje.

U također autopoetičkoj pjesmi Hitchock piše o vlastitoj poziciji pjesnikinje: „pojavljujem se u pjesmama / kao Hitchcock u svojim filmovima / samo na trenutak / iz profila“. I ta je pozicija, kao da se radi o cameo ulozi, nezamjetna; ona promatra ljude, čita ih, i bilježi njihove postupke. Upravo ljudi jesu u njezinu fokusu, posebno članovi obitelji, prije svega baka koja je uspješno odolijevala svim teškoćama i za koju pjesnikinja ističe „da joj sve više sliči“. Osim toga, u pjesmi Medvjed vrlo ironično piše i o poziciji poezije danas jer je svedena na poziciju medvjeda kojeg za novce pokazuju, ali mnogi „ne bi ništa platili / samo bi stajali i gledali“. Lucidnim poetskim skalpelom Sanja Domenuš reže i izlaže obiteljske hereditarnosti i tragedije, ali sve to čini pročišćenim izrazom. Premda se pjesme čine nimalo vedre i okrenute prošlom, pažljivi čitatelj pronaći će predivne prizore, odnosno nadu.

U novim pjesmama češće progovara iz pozicije mi generacije, zagledana u ono što dolazi: „visimo kao privjesak / na vratu / budućih naraštaja“. Pjesnikinja je zabrinuta za sudbinu ljudi, vidi gradove bez djece, ali kao čitatelji svjedočimo i zanimljivu samopromatranju, rekapitulaciji „sve sam napravila“, u kojoj joj se čini da se i vlastiti život može činiti kao tuđi, a životni teret kao zaboravljen: „iznenada shvatim / nema nikog ispred mene / te tragove u snijegu / ja sam napravila / i sad ih opet slijedim / s jednim te istim teretom / težim nego što mogu ponijeti“.

Sanja Domenuš nerijetko u svojoj poeziji koristi kukce metaforički ili alegorijski, muhe posebno, oni postaju objektivni korelativi kroz koje prelama stanja, satiričke ili lirske prikaze. Na koncu, riječ je o autentičnoj, odličnoj poeziji koja se naizgled čini jednostavnom, ali nipošto nije jednodimenzionalna, jer skriva i otkriva različite slojeve, od podsvjesnog do buntovnog ja koje se mijenja i uporno prati te mijene poetski ih pomno bilježeći.