Mikrofikcija – poetika trenutka, bljesak

Zbirkom kratkih priča Godina smrdljivog Martina pjesnik, prozaist, kritičar i esejist Miroslav Mićanović (1960) već je vidljivo prebacio – makar u kvantitativnom smislu – jezičac vage na proznu dionicu svoga dosadašnjeg opusa. Pojavivši se na književnoj sceni 1980-ih kao pripadnik naraštaja kvorumaša, najprije se afirmirao kao pjesnik i kritičar, a prozom se ozbiljnije počeo baviti tek početkom novog milenija. Prve su mu dvije zbirke kratkih priča Trajekt (2004) i Zapadni kolodvor (2006), koje je potom objedinio pod zajedničkim naslovom Jednosmjerna ulica (2010). Tri krokodila (2005) Mićanovićev je prozni projekt s B. Čegecom i S. Karuzom, a kasnije su došle još dvije zbirke kratkih priča – Vrt s 1001 žaruljom (2011) i Soba Jacka Nicholsona (2016). U međuvremenu je objavio hibridne knjige Dani (2011) i Obrt za pranje perja (2017) te zbirku Jedini posao (vizije, fantazije, utopije) (2013) zamišljenu kao poetski dnevnik prisjećanja.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2023.

Godina smrdljivog Martina šesta je Mićanovićeva knjiga „čiste“ (dakle: nehibridne) proze. Pritom je zanimljivo da su sve te zbirke sastavljene od kratkih oblika ili, kolokvijalno, proze kratkog daha. Pa kad ovdje rabim termin kratka priča (što je inače čvrst naziv za određenu književnu vrstu), on mi je zapravo „zajednički nazivnik“ za nekoliko kratkih proznih formi – crticu, skicu, kroki, fragment… Kod našeg pak autora najčešće je posrijedi kratka kratka priča (short short story). Već sam termin sugerira da se te dvije prozne vrste razlikuju po opsegu teksta: u Americi je uobičajeno da se kratkom pričom smatra tekst koji ima od tri do osam tisuća riječi, a za njezinu kraću sestru kao vanjski limit „vrti“ se 250 riječi, a kao norma 150 riječi (od pola do jedne kartice teksta).

Smanjivanje opsega teksta u kratkoj priči u odnosu na veliku formu (roman) uzrokuje, dakako, goleme strukturne i druge promjene: izostaje razvijanje fabule, nema opisa, uskraćena je psihologija lika i njegov socijalni položaj itd. Slično se, ali još radikalnije „čišćenje“ zbiva u kratkoj kratkoj priči. Tu je u žustroj akciji minimalizacija – svođenje svega na najmanju moguću mjeru, sažimanje, zgušnjavanje, izostavljanje sintaktički nužnih dijelova rečenice, svođenje složenoga na jednostavnije i sl. Američki književni kritičar Irwing Howe smatra stoga da karakter u kratkoj kratkoj priči „gubi na važnosti“, da ljudske likove vidimo kao „trenutne bljeskove“, da ova mikrofikcija ne samo da ne može imati složenu radnju nego se „ne može govoriti ni o lancu jer postoji samo jedna karika“. Howe dodaje da je kratka kratka priča iznimno zahtjevna i da u njoj autor „ne dobiva drugu priliku, ili se probija kroz nju ili se izgubi“. Smatra i da pisci koji se upuštaju u tu avanturu „moraju biti hrabri, sve postižu potezom inventivnosti“.

Mićanović je svoju zbirku mikrofikcija – ima ih oko 170 i sve su naslovljene – razvrstao u četiri dijela, (možda) po godinama nastanka (2020. Prednosti i gubici; 2021. Trepteće svjetlo; 2022. Ulje iz druge ruke; 2023. Zemlja), odredivši tako njihov vremenski okvir i navodeći povremeno lokalitete gdje je smještena „radnja“ pojedine priče (najčešće Zagreb, zatim Murter, Gunju, Brčko, Adelaide…). A već je i prvim trima pričama označio dva ključna događaja koja su nam tih godina krojila život i određivala opću atmosferu: Socijalna distanca i Razdaljina od 2 metra (pandemija bolesti COVID-19), te Potres (priča od jedne rečenice: „Može li jednostavnije?“). Pomalo jeziv naslov knjige – ta neobična eponimska sintagma smrdljivi Martin – izravno je vezan za istoimenu priču, a pisac je njime zacijelo iskazao svoj stav ne samo o toj godini nego i o svim godinama koje su nam odnijele pandemija i potresi: „Godina smrdljivog Martina. Treba li tom datumu i imenu dati bilo koje drugo ime? Začepiti nos, zatvoriti oči i dok se ne sjeti, dok ne otvori oči i odahne! Kihne između upitnika i uskličnika.“

Pripovjedač ovih mikrofikcija, koji nije formalno u prvom, nego u trećem licu, a kojega Branko Čegec, urednik knjige i jedan od recenzenata rukopisa, naziva „drugopolnim ‘ja’“, u tematskom pogledu bavi se svakodnevicom, običnim, malim, pa i banalnim stvarima. Ali često ga muče i neka pitanja književnog života, izgubljenosti u urbanoj džungli, sjećanja na djetinjstvo, migrantske sudbine, putovanja, ljetovanja na moru, intimne relacije. Mnoge od ovih priča, za koje pisac zna pronaći dobar kontekst i čitatelja lijepo navesti da nasluti i sam u svojoj mašti „doradi“ ono što se u kratkoj kratkoj priči ne može napisati, ponekad su pune nedoumica, lutanja, upitnika, upitnika, upitnika. Ali pripovjedač je i tome znao doskočiti, dvosmjernom ironijom:

„Ispod zakašnjele dnevničke natuknice nailazi na naslov: Ali zašto? Pokušava se sjetiti što bi to trebalo značiti i na što se odnosi, ali količina informacija (…) priječi ga da bilo što smisli, da se bilo čega važnog dosjeti i domisli na što upućuje nejasno i očajničko – ali zašto? Prisila i norma da se na sve mora imati odgovor – o stanju stvari i stanju svijeta, održiva i neodrživa razvoja – pritišću glave ljudi, kao ptice na brodu koji se ljulja u pjesmi Vlade Gotovca. Zašto bi morao na sve odgovarati i za sve imati odgovor? Zašto? Ali zašto?“