Mentalna mapa Teslina pranećaka

Jasno i odlučno, poput kakva manifesta, olovkom je ispisao osamdesetdvogodišnji arhitekt Boško Budisavljević 11 TOČAKA – upravo tako, velikim slovima i podcrtano – na zidu trešnjevačke Galerije Modulor. Točke su zapravo podjela svojevrsnog arhiva njegova života – nacrta, crteža, slika, novinskih članaka, deplijana, knjiga, fotografija, i jednog kokosova oraha, koje je desetljećima skupljao. Pozitivan odnos prema čuvanju i arhiviranju mora da je generacijski naslijedio, jer odmah kraj prve izložbene vitrine, u kojoj se najviše osvrće na svoje roditelje, ostavlja crticu u kojoj govori: „Tada se namještaj nije kupovao u Ikei, već se naručivao od stolara. Vitrina je bio obavezni dio takvog kompleta (poslije se transformirala u regal). Izložbeni prostor svakog stana za spremanje uspomena.“ Kako kaže, predmeti njegova samoarhiviranja „sad su pohranjeni u kauču u Vlaškoj”, dok su neke druge uspomene danas „pod mojim krevetom na Visu.” Takva svakodnevna, gotovo intimna, skrovišta postala su dijelom izložbene naracije odražavajući Budisavljevićev spontan i osoban odnos prema čuvanju, dalek od formalnosti arhivskih pravila.

Iz postava izložbe

Simulacija izložbe u stanu arhitekta

Izložba Boško Budisavljević: Auto-arhiviranje u 11 točaka bila je postavljena u Galeriji Modulor, galeriji pod sjajnim vodstvom Saše Martinović Kunović koja održava kontinuiranu izmjenu izložbi, programsku raznolikost i kvalitetu. Nesvakidašnji i izuzetno osvježavajući postav izložbe u formi vremenske mentalne mape u potpunosti me oduševio, pa sam odlučila zaviriti iza kulisa i o procesu stvaranja izložbe razgovarati s autoricom izložbene koncepcije, postava i publikacije Sandrom Križić Roban, znanstvenom savjetnicom u trajnom zvanju u Institutu za povijest umjetnosti.

Postav izložbe u Galeriji Modulor na Trešnjevci / Snimio Jasenko Rasol

Suradnja Sandre Križić Roban i Boška Budisavljevića započela je prije više od godinu dana kada joj je Budisavljević e-mailom poslao prijedlog o izlaganju svog arhiva. Iako je točke unaprijed definirao, najzahtjevniji zadatak bio je selektirati i tematski mapirati radove te pronaći način interpretacije i prezentacije koji će istinski predočiti Budisavljevićev način razmišljanja i koji će publici biti čitljiv. Drago mi je da se o čitljivosti razmišlja, jer izložbe često nisu ergonomske, ako se može koristiti taj termin, samodostatne su, neprilagođene publici i zarobljene u stručnom leksiku. Stoga, reprodukcije nacrta kaširane na kapafiksu nisu dolazile u obzir; zašto stvarati nepotrebnu i neopipljivu dvodimenzionalnost, ako se može osigurati doživljaj originala? No, prema kojem ključu prezentirati tako široko vremensko i osebujno tematsko razdoblje?

Odgovor leži u Budisavljevićevom specifičnom bilježenju misli, bilo u tekstovima o arhitekturi, urbanizmu i umjetnosti u novinskom prostoru, bilo putem objava na Facebooku. Piše tehnikom struje svijesti i nelinearnog pripovijedanja, stoga je slobodno raspolaganje vremenom model po kojem je izložba napravljena. Oblik je mentalna mapa.

Križić Roban govori: „Izvan čvrstih okvira historiografije i kronologije, postupkom „prozračivanja“ i preokretanja kutija, mapa i svih ostalih zakutaka u kojima je Budisavljević skrupulozno skupljao radove, skice, zamisli, zapise i nacrte, izložba ga predstavlja u 11 točaka koje treba prepoznati i povezati u cjelinu.“ Kako bi se Budisavljeviću materijalizirala ideja reljefnosti, slojevanja i razbijanja okvira kronologije, razvukli su špagu u njegovom stanu i napravili simulaciju izložbe – drvenim kvačicama vješali su nacrte, a preklapanje opusa i drugih izložaka postalo je opipljivo!

Simulacija izložbe u stanu / Snimila Sandra Križić Roban

Slojevanje kao model postava

Postav izložbe nastao je u sinergiji s arhitekticom Mirnom Horvat koja je prostorne odnose dovela do visoke preciznosti, a Boško Budisavljević svoj je autorski pečat dao pisanjem olovkom direktno po zidu galerije te izložbenim tekstovima punima kontekstualizacije, kritičke misli, ideja i ukazivanja na urbanističke probleme. Njegovi su tekstovi na ovoj izložbi u službi „slika“ sjećanja, uz one predmetne.

Slojevanje kao model postava vidljivo je već u vitrinama – sadržaj i priče posloženi su neovisno o prostoru i vremenu, jer je sve to na Budisavljevića istovremeno djelovalo. Od portretne fotografije njegove majke, njegove vizitke, pozivnice na apsolventski ples koju je on dizajnirao, potvrde o cijepljenju protiv žute groznice, diplome s École Nationale Supérieure des Beaux-Arts u Parizu, plana stambene izgradnje u Narodnoj Republici Kongo 1975‒1978, do fotografije s Titom, deplijana Anatomije otoka, kataloga kontejnerske gradnje i fotografije kokosova oraha koji je 1960. osobno ubrao u Gvineji i donio u Zagreb.

Nazire se i studentski rad s druge godine studija arhitekture, njegov prijedlog za arhitektonsku školu u zagrebačkom Bijeniku. Sjajan je to primjer kojim se prikazuju dva segmenta Budisavljevića – primarno urbanista, a onda i konzistentnog spisatelja. Također, brojni nacrti na paus-papiru izloženi su i zbog prikaza utrošenog vremena, kako Sandra Križić Roban ističe: „Razmišljala sam o vremenu koje je potrebno da se iscrtaju oblici razasuti po nekoj lokaciji, i drveće i žbunje, i da se sve to zatim opiše krasopisom – gdje je nestalo to vrijeme, kad je bilo vremena za ovako precizno dorađene ideje?“

Iako je njegovih 11 točaka raspršeno po izložbi te nema podjele na manje dijelove, u trećoj vitrini ipak naslućujem zaokruženost u vidu nekoliko „prvih“. Predstavljena je tu kuća čaja, odnosno japanski paviljon iz 2016. godine – prvi projekt koji je realiziran kroz Anatomiju otoka. Nakon toga i kuća u Prižbi, samo 3 metra široka, 18 metara dugačka – kako sam kaže: „Prva realizacija tada mladog i nadobudnog arhitekta“. I za kraj, vitrina u kojoj su kontejneri u Spomen-parku Kumrovec za koje Budisavljević tvrdi da su „prva realizacija na svijetu van njihove upotrebe na gradilištima“.

Pogled se zatim okreće prema dominantnom segmentu izložbe, horizontalnoj mentalnoj mapi Budisavljevićeva opusa i života. Uz već spomenutu vremensku slojevitost, izuzetno su dobro posloženi i različiti materijali – originali crtani tušem na paus-papiru, preslike, fotografije, uramljene i neuramljene slike i crteži, dokumenti, novinske stranice, pa čak i emajl ploča Marije Ujević, a sve upotpunjeno njegovim rukopisom. Taj dio izložbe mogao bi funkcionirati i kao umjetnička instalacija.

Svakako je potrebno istaknuti njegovu suradnju s Marijom Ujević. Tri su se puta zajednički natjecali i tri su puta dobili nagradu – na natječaju povodom 100. godišnjice osnutka telekomunikacija u Ženevi osvojili su jednu od četiri prve nagrade; na natječaju povodom 400. godišnjice Seljačke bune u Donjoj Stubici dobili su treću nagradu; dok je njihovo rješenje memorijalnog kompleksa na Kozari otkupljeno. Nažalost, ovih kiparičinih dostignuća s Budisavljevićem nema ni u jednoj njezinoj biografiji, niti su se o tim rješenjima pisali osvrti.

Film, publikacija i planovi

Budisavljević je nebrojeno puta apelirao na nužnost promišljanja prije rušenja te je prepoznavao logiku u perifernim zonama koje nikad nisu bile urbanizirane, predlagao je funkcije takvih prostora. On grad kritički čita iz pozicije pješaka i nudi rješenja, no nažalost ne nailazi na previše sluha.

Uz izložbu je prikazivan i film Auto-arhiviranje u 11 točaka. Priprema za izložbu u režiji Dane Budisavljević, a 9. siječnja predstavljena je publikacija koja svojom hibridnom formom najavljuje opsežnije izdanje – monografiju. U publikaciji su Budisavljevićeve točke puno vidljivije jer su zbog formata morale biti usustavljene, no i dalje je ona vjerna dokumentacija sjajne izložbe, pa čak i njezina nadopuna. Materijala ima više, tekstove je sam pisao, isto kao i životopis koji je autorica nadopunila s nekoliko zaključnih rečenica te popisom važnijih radova, autorskih tekstova te izlaganjima na skupovima, sudjelovanjima na izložbama i bibliografijom.

Jedan od lajtmotiva Budisavljevićeve izložbe, ali i života, zasigurno je njegov pozitivan odnos prema čuvanju i arhiviranju. Zahvaljujući predanosti Sandre Križić Roban, njegova građa danas nije samo sačuvana, već je i interpretirana na način koji otvara nove mogućnosti za razumijevanje i istraživanje. Budisavljević sada posjeduje profesionalne arhivske mape za pohranu, njegova vrijedna arhiva više nije ispod kreveta i u kauču, a dio dokumentacije preuzet će Institut za povijest umjetnosti. No, da su se prijedlozi ovog Teslina pranećaka u prošlosti više uzimali u obzir, danas bi brojne lokacije imale sretnija rješenja. Upravo zato važno je kolektivno zadržati ne samo njegovu arhivsku građu nego i kritički način razmišljanja!