Genij u električnim snovima: i dalje dalek i zagonetan

Na prvu, čini se da lik i djelo Boba Dylana jamče savršeno biografsko štivo. Posve prirodno, s obzirom na to da je riječ o najkompleksnijem nositelju kulturnih promjena u popkulturi poslijeratne generacije, prvom autentičnom pjesniku s gitarom koji je znao oblikovati kolektivnu podsvijest novoga vremena. Stoga nije čudno da se golema biografska građa o njemu počela nakupljati još tada, u vrijeme rađanja mita o Dylanu. Nizale su se knjige, dokumentarci, eseji, nove knjige i još noviji dokumentarci stvarani rukom nekih od najstručnijih majstora zanata, poput Martina Scorsesea koji se u toj vještini zamalo usavršio. Uz pomoć pet glumaca i jedne glumice magiju je pokušao uhvatiti i Todd Haynes 2007. u hvaljenom filmu Nema me (I’m Not There), ali nije pomoglo. Bez obzira na to kakve analitičke ili umjetničke postupke primijenili, na kraju ćete dobiti čovjeka s bezbroj maski, „potpunog neznanca“ („a complete unknown“), u skladu sa stihom iz epohalne Like a Rolling Stone, pjesmi o djevojci koja u vrtlogu klasnih previranja ostaje bez svega, ali zauzvrat dobiva ono neprocjenjivo: slobodu.

Bit će, dakle, da je redatelj James Mangold (rođen 1963, u godini objavljivanja prijelomnog albuma The Freewheelin’ Bob Dylan) shvatio da je potraga za „pravim“ Bobom Sizifov posao, ali iz premise o Dylanovoj neuhvatljivosti izviru mnoge vrline njegova filma naslovljenog upravo tako, Potpuni neznanac – valjda da ne bi došlo do neke zabune.

Mladog Dylana (Timothée Chalamet) iz prvih godina karijere, od siječnja 1961. kad iz Minnesote u potrazi za herojem Woodyjem Guthriejem stiže u New York, do prevratničkog nastupa u srpnju 1965. na folk festivalu u Newportu, Mangold prikazuje u neuljepšanom svjetlu. Jasno je da imamo posla s darovitim, ambicioznim i šarmantnim, ali nerijetko okrutnim vizionarom u stalnoj opreci prema establišmentu, kolegama sa sve rigidnije folk scene – i svojim najbližima. Djevojke, ljubavnice i dobrohotnog mentora (sjajni Edward Norton u ulozi Petea Seegera) tretirao je kao neku vrstu pomoćnog osoblja za vlastiti umjetnički probitak, a ne računamo li smrtno bolesnog Guthrieja (Scoot McNairy), izuzetak je tek ravnopravan odnos s Johnnyjem Cashom (preglumljeni Boyd Holbrook).

Elle Faning uvjerljiva je u ulozi Sylvie Russo

Film teče na dva kolosijeka: na prvome se odvija transformacija iz folk ikone u električarsku rock zvijezdu, dok na drugome imamo dramu u ljubavnom trokutu. Na inzistiranje današnjeg Dylana koji je s Mangoldom surađivao na filmu, prvoj Bobovoj muzi Suze Rotolo ime je promijenjeno u Sylvie Russo (vrlo uvjerljiva Elle Fanning). Djevojka s ovitka LP-ja Freewheelin’ uvela ga je u aktivističke i boemske krugove njujorškog Greenwich Villagea, nadahnjujući klasike kalibra Don’t Think Twice i predivnu Girl from the North Country, tek dvije iz niza izvrsnih izvedbi iz filma i s pripadajućeg albumskog soundtracka. Djelujući kao oaza nepatvorene osjećajnosti i zdravog razuma u okružju ludih ekscentrika, njezina je sudbina unaprijed ukleta, a pomutnju u priču unosi tada već poznata Joan Baez, vlasnica kristalnog soprana koju maestralno tumači Monica Barbaro. Njihova se veza rađa u zloslutnim danima kubanske krize, nakon što Baez svjedoči Dylanovoj izvedbi besmrtne antiratne himne Masters of War… no što Dylan misli o Baez? Pjeva „lijepo, možda malo previše lijepo“, javno ju je bocnuo na jednom klupskom nastupu, a mjesecima kasnije, na Bobovu primjedbu da su joj pjesme „nalik uljima na platnu iz zubarskih ordinacija“, Joan mu odbrusi da je „seronja“. I u tom sukobu dolazimo do glazbe, jer koliko god je bitno oslikati Dylanov mit, još je bitnije ne zabrljati na ključnom, izvedbenom polju.

Šest godina studioznih Chalametovih priprema urodilo je plodom. Premda mu je gluma u drugome dijelu filma dovedena na rub karikature (kao da je pretjerao s proučavanjem stvarnog Dylana), njegove su sviračke i pjevačke vještine doista iskupljujuće. Monica Barbaro zvuči jednako impresivno. Nije bilo nužno samo svladati instrumentalističke i vokalne tehnike, nego potaknuti i zajedničku kemiju, uživo pred kamerama. I to zasebno i u duetima, kako bi se postigao odgovarajući dramski učinak u ključnim, uzajamno nadahnjujućim scenama – primjerice u interpretaciji skladbe It Ain’t Me Babe, gdje ovaj karizmatični par osobne sukobe i privlačnost pred publikom pretače u čistu umjetnost (Joan Baez će sredinom 1970-ih njihov odnos savršeno opisati u melankoličnoj baladi Diamonds and Rust). Chalametove električne izvedbe s bendom –  Maggie’s Farm, Like a Rolling Stone – nisu ništa manje uvjerljive. Istina, nitko ne pjeva Dylana kao sâm Dylan, ali u Potpunom neznancu to nikome ne bi trebalo predstavljati prepreku, što je možda najveće postignuće Mangoldova ostvarenja.