Genij u električnim snovima: i dalje dalek i zagonetan

 Izvor Blitz film i video distribucija

Robert Allen Zimmerman, kantautor neusporedivo poznatiji pod imenom Bob Dylan, zasigurno je glazbenik pa i općenito umjetnik koji već desetljećima najviše intrigira ne samo filmaše, nego i pisce, druge glazbenike kao i autore na praktički svim umjetničkim poljima. U ovom tekstu osvrćemo se samo na filmski segment, povodom recentnog biopica redatelja Jamesa Mangolda, dok kolega Denis Leskovar piše o glazbenom kontekstu, o svježoj interpretaciji lika i dijelom djela enigmatičnog singer-songwritera koji od prvog dana, odnosno od prvih otpjevanih stihova, uspijeva zadržati kultni status.

Čim se pojavio, dedićevski „primijenjeni pjesnik“ koji je 2016. godine zasluženo ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost, uz objašnjenje da „stvara nove poetske izričaje unutar velike američke pjesničke tradicije“, magnetično je privukao i zaintrigirao ne samo publiku i kritiku, nego i spomenute filmske autore. Tako je glasoviti američki dokumentarist Don Alan Pennebaker, suutemeljitelj direktnog filma, već 1967. s njim i o njemu snimio koncertni doks Ne osvrći se (Dont Look Back, bez apostrofa u prvoj riječi), u kojem je bilježeći Dylanovu prvu izvanameričku turneju, u Velikoj Britaniji, pokušao proniknuti u osobnost i zagonetnost tada mlade zvijezde.

Monicu Barbaro, koja tumači Joan Baez, pohvalila je Baez osobno

Već dulje od pola stoljeća više je filmskih autora pokušalo sebi i drugima objasniti nekad protestnog folk kantautora, koji je nešto od tog protestnog pa i buntovničkog habitusa, ili bolje rečeno kontra stava, zadržao sve do danas. Najbolje rezultate postigli su Martin Scorsese 2005. godine u dokumentarcu Bob Dylan: Bez povratka kući (No Direction Home), koji je nastao kao epizoda serijala American Masters, i Todd Haynes u postmodernističkoj igrariji Nema me, u kojoj je nemogućnost definiranja Dylanove osobnosti dočarana tako da ga utjelovljuje  pet glumaca i jedna glumica, pri čemu svatko od njih tumači jedno od njegovih lica: trubadura, glumca, Billy the Kida (s asocijacijom na film Pat Garrett i Billy the Kid Sama Peckinpaha, u kojem je tumačio sporednu ulogu), folk kantautora, Rimbauda i Woodyja Guthrieja.

Stoga je posve razumljivo što su apartnost i neuhvatljivost, ili kako mu Joan Baez pred kraj kaže „pokušaj oslobađanja od svega“, u fokusu i novog pokušaja dešifriranja Dylanova karaktera. Režije se ovaj put prihvatio svaštar James Mangold, autor kojeg bi se nekad nazvalo pouzdanim zanatlijom, filmski itekako pismen i prilično zanimljiv redatelj sposoban suvislo i dovoljno intrigantno uobličiti najrazličitije sižee. Ovo nije prvi put da se našao na terenu glazbenog biopica, jer se prije dva desetljeća u filmu Hod po rubu, u kojem je Reese Witherspoon osvojila Oscara za sporednu rolu, posvetio podjednako teškoj i zagonetnoj osobnosti Johnnyja Casha. Mangold se s dosta uspjeha okušao u nizu žanrova, od krimi-drame (Copland) i vesterna (U 3 i 10 za Yumu) preko biografske i sportske drame (Izazivač: Le Mans ‘66) do akcijske komedije (Noć i dan), a naposljetku i adaptacije superherojskog stripa (Logan) te podcijenjenog zaključnog poglavlja pustolovne sage o Indiani Jonesu (Artefakt sudbine).

U vezi Potpunog neznanca njemu kao redatelju ne može se ništa prigovoriti. Film je režiran s primjerenom energijom i sugestivnošću, razdoblje prve polovice 1960-ih rekreirano je izuzetno učinkovito, isto se može reći i za ozračje i duh vremena, osobito na koncertnim nastupima, fotografija dvaput za Oscara nominiranog Phedona Papamichaela (Nebraska) očekivano je dojmljiva, a glumačka postava predvođena posljednjih godina sveprisutnim Timothéeom Chalametom trudi se izvući maksimum iz razmjerno površno, ili barem nedovoljno slojevito i zanimljivo napisanih likova. Pritom najgore prolazi upravo Dylan, koji i nakon odjavne špice ostaje podjednako dalek i zagonetan kao i dosad.

Ne možemo znati kako stvari stoje u knjizi Dylan Goes Electric! američkog blues gitarista i novinara Elije Walda, na kojoj se priča filma temelji, no možemo pretpostaviti da je nedokučivost velikog umjetnika u scenariju koji uz Mangolda supotpisuje Jay Cocks (Doba nevinosti, Čudni dani, Bande New Yorka) možda zamišljena kao pogonsko gorivo djela, odnosno kao osobina kroz koju će se profilirati drugi karakteri, ponajprije Sylvie Russo i Joan Baez, koje odlično tumače Elle Fanning i Monica Barbaro (pohvalila ju je i Baez osobno), ali i Pete Seeger, kojega izvrsno interpretira Edward Norton. Intrigantan je i lik teško bolesnog, onemoćalog i nijemog Woodyja Guthrieja, o kojem skrbi Seeger, a s kojim će i Dylan razviti neobičan odnos. No on sam kao lik i dalje ostaje na distanci, kao što i naslov filma kaže „potpuni neznanac“. To je i najveći nedostatak filma.