Esa, Esa, E-sa-sa, Pipi Duga Čarapa

Roman alegorija bivše države, žanrovski odrediv i kao zbirka kratkih priča, na 176 stranica donosi vizure velikoga broja pripovjedača, najčešće u prvoosobnoj perspektivi, uz poneko on-pripovijedanje, znalački ih žanrovski uklapajući u nizove, lančanu strukturu, segmente koji otvaraju nova motrišta, tako svako poglavlje najavljuje novo, s novim pripovjedačem i otkrivanjem nove vizure. Gotovo filmski autor pretapa vremena, svakodnevnim radnjama i događajima promjenom konteksta dajući tragičnu, oporu, ponekad grotesknu notu. Tako je dječja igra gumi-gumi, s brojalicom Esa, Esa, E-sa-sa, Pipi Duga Čarapa, supostavljena i autorskom idejom gotovo izjednačena s ratnim strahotama, vezivanjem nogu, ne više gumom nego žicom u zatvoru, kad žene jednako kao u slobodnome djetinjstvu preskaču prepreke želeći ostati žive, a granate izgledaju kao kiša Perzeida.

Izd. V.B.Z., Zagreb, 2024.

Infantilnom se vizurom dječaka koji se mijenja u odrasloga pripovjedača pojačava strahota rata, spominju se percepcije stradanja isprepletene s vizurama realnosti koju čine i obiteljski odnosi i zaljubljenost, asocijativno vezana i za A. B. Šimića („Pamtim pjesmu zbog djevojčica koje ostavljaju igračke i uzimaju pjesme“), Lorcu („Vidim sa svog balkona“), Whitmanove Vlati trave („Rastemo i uvijamo se jedni oko drugih, nadrastamo se ili urastamo jedni u druge, ponekad se gušimo, krademo si zrak i nebo iako ga za sve ima više nego dovoljno“), kao i urbanu kulturu i Haustore („Na biciklu vozio sam Almu“).

U određenim se asocijativnim trenucima pojavljuju ista imena, prijatelji, i naslućene im sudbine, a u problematičnoj se državi uvijek na granici sukoba u poglavlju Morčić problematizira odnos prema došljacima: „Kad domorodačko dijete koje ne razumije njihov dijalekt prepozna stranca od kojeg se osjeti ugroženim i uperi prstom u njega, vrač ili šamanica ga gurnu preko ruba.“

Poglavlja su najčešće naslovljena jednom riječju i samo djelomično otkrivaju svijet progovarajući o ratnim strahotama u Bosni („Rijekom plutaju naše komšije, a pošto se zapleću u žice koje vise s mosta, vojnici na njih bacaju bombe“), podrumima, stradanju, silovanjima, odvođenju ljudi, ubijanju bez empatije, samoubojstvima, hašišu, snifanju ljepila, tugama, psihičkim bolestima, orvelovskim realizacijama Farme, Belim orlovima, HOS-ovcima, Jesenjim kišama, Crnoj Ptici, Ludnici, Crnim Labudovima, a roman završava Suadovom presudom:

„Zato lijepim ove bombe oko struka i palim baklju svojeg tijela. (…) Aleluja“, vrlo mirno, dolaskom u šoping-centar kao u crkvu, obraćajući se fiktivno(me) fratru, jer, „ako me duh vodi, nisam pod zakonom“, u raspadnutome svijetu iznevjerenih života, iščašenoj civilizaciji, u potresnome romanu koji pokazuje i destrukciju kauzaliteta pisanja vođena sljedovima uzburkanih misli.