„Dijaspora“ kao razvojni „kontekst i izazov“

Ove godine navršit će se trideset pet godina, da se poslužimo Vitezovićevom sintagmom, „oživljene Hrvatske“. Prigoda je to za pogled unatrag i unaprijed, za odgovore na pitanja tko smo i što smo bili, jesmo i želimo biti, za što smo i zašto smo tu gdje jesmo, kamo idemo… Tim pitanjima bavit će se zacijelo i ovih dana na mrežnoj stranici Hrvatske matice iseljenika najavljena međunarodna konferencija Globalne dijaspore i Europska unija – Hrvatska dijaspora u globalnoj perspektivi, koja će se 8. i 9. svibnja održati u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva.

Najava međunarodne konferencije

U najavi pod naslovom Kontekst i izazovi navodi se: „U jugoistočnoj Europi migracijski procesi i dalje su intenzivni. Primjerice, 34 % stanovništva Bosne i Hercegovine živi izvan zemlje, dok je Hrvatsku u posljednjih deset godina napustilo više od 400.000 građana. Ovi podaci naglašavaju potrebu za pronalaženjem rješenja koja bi zaustavila iseljavanje i potaknula povratak građana u domovinu“. U tome smislu primjeri „zemalja poput Irske, koja je kroz politiku povratka iseljenika i privlačenje investicija postigla značajan (valjda: znatan) napredak, pokazuju koliko dijaspore mogu biti važan resurs za razvoj domovinskih zemalja. Također, dijaspore poput židovske i hrvatske demonstrirale su snažan utjecaj kroz potporu svojim matičnim zemljama tijekom povijesno teških razdoblja“, da bi naposljetku kao cilj bilo istaknuto: „Analizirati migracijske trendove, istražiti ulogu dijaspora te ponuditi konkretne prijedloge za smanjenje iseljavanja i poticanje povratka hrvatskih iseljenika“. 

Nas, naravno, pritom osobito zanima „posebni naglasak na hrvatsku dijasporu u globalnom kontekstu“. U tome svjetlu ključnima nam se od ukupno osam nameću dvije (povezane) tematske cjeline: Dijaspora i razvoj te Politička prava dijaspore.

Pristupimo li raspravi o tim temama u svjetlu stvarnog i mogućeg udjela Hrvata izvan Hrvatske kao razvojnog čimbenika države i nacije, valja, naravno, imati na umu činjenicu da je Hrvata izvan Hrvatske podjednako broju u Hrvatskoj. To je primarni „kontekst i izazov“ svakog razmatranja, uvijek s premisom da se naša iseljenost/raseljenost ne smije promatrati kao prokletstvo, nego kao mogućnost ostvarivanja „globalne Hrvatske“. Osim brojnog stanja, obje teme, naravno, treba promatrati u svjetlu geopolitičkog razmještaja Hrvata izvan Hrvatske te njihovih mentalitetnih, socioekonomskih i drugih raznolikosti.

Nedvojbeno, svatko objektivan priznaje da je, uz ostalo i u duhu ustavne obveze skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske (čl. 10, st. 2), proteklih desetak godina mnogo učinjeno radi održanja nacionalnog identiteta Hrvata izvan Hrvatske i njihova povezivanja s Hrvatskom. Kao što su „tijekom povijesno teških razdoblja“ devedesetih godina bili nezamjenjiva potpora, sada su globalni čimbenik brendiranja i afirmacije Hrvatske u svijetu. No, kako se obično kaže, prostora za napredak ima, poglavito u pogledu njihova potencijala kao poluge državno-društvenog razvoja Hrvatske i njezina međunarodnog utjecaja.

Imajući to u vidu, organizatori konferencije u „kontekstu i izazovu“ stvarnosti i mogućnosti razvojnog doprinosa i utjecaja Hrvata izvan Hrvatske na procese u Hrvatskoj procijenili su da je legitimno staviti na dnevni red i temu institucionalne uključenosti/isključenosti Hrvata izvan Hrvatske, odnosno, kako je navedeno, „politička prava (hrvatske) dijaspore“. Ta tema, naravno, ima svoje mjesto već i zbog činjenice što se danas često i rado govori o političkoj uključenosti/isključenosti različitih, pa i najmanjih skupina u društvene procese  – svatko, legitimno, traži svoju političku, samim time institucionalnu, „nišu“. No stavljanje ove teme na dnevni red ispunit će svoju svrhu toliko koliko pridonese rješenjima koja će formativno i sadržajno optimizirati udjel Hrvata izvan Hrvatske u ostvarivanju razvojnih ambicija države i nacije.

Pri tome, naravno, uvijek valja imati na umu različite objektivne i subjektivne zadanosti/ograničenja pojedinih dijelova/skupina/zajednica Hrvata izvan Hrvatske u njihovim mogućnostima (političkim, socioekonomskim, komunikacijskim, organizacijskim i dr.), različite mentalitete, težnje i potrebe. Pritom ne treba „izmišljati toplu vodu“. Kako u najavi stoji, ima dobrih primjera drugih država i nacija, koje možemo prilagoditi, a imamo valjda i vlastite imaginacije za rješenja koja će još više otvoriti i učvrstiti veze između Hrvatske i Hrvata izvan nje, s viševrsnim neposrednim učincima na nas i, da ni to ne zaboravimo, na Europsku uniju i cijelu Europu, čiji mi, stojeći na osi Baltik‒Jadran, nipošto nismo nevažan ni zanemariv čimbenik.

S obzirom na to da u Programskom i Organizacijskom odboru sjede predstavnici različitih organizacija i državnih tijela, očekivati je da će ova konferencija polučiti rezultate koji će biti iskoristiva osnovica za oblikovanje novih, još agilnijih i usredotočenijih politika u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske, kako bismo taj nedvojbeno golem potencijal što više stavili u službu svekolikog razvoja „oživljene Hrvatske“ i hrvatskoga naroda.