Cura pod smokvom

 - - -

Helena Peričić Herenda (Zadar, 1961) diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru. Zaposlena je na Odsjeku za kroatistiku u Zadru, gdje predaje svjetsku književnost, teoriju književnosti i komparativnu književnost staroga vijeka. Objavljuje znanstvene, stručne i literarne radove te poeziju, prozu, drame i dnevničke zapise. Njezina će priča Cura pod smokvom, koju po prvi put možete čitati u Vijencu, biti objavljena u zbirci priča u izdanju Matice hrvatske tijekom ove godine.

- - -

Smokva je sasma obično stablo, u Dalmaciji tako često i neugledno da je gotovo nevidljivo. Ipak, zna ono izrasti na najneobičnijim mjestima, ali rijetko iz asfalta. Ova je međutim izrasla upravo iz asfalta i šljunka, i to na nogostupu uz parkiralište iza naše stambene zgrade smještene u naselju Voštarnica. Pojavila se u prostoru smještenom među metalnim garažnim vratima prekrivenim grafitima, armiranim zidovima (zagonetno zaustavljene gradnje), sa stršećim čeličnim šiljcima na stupovima, nedaleko stepenica koje vode prema platou ispred negdanjega hotela u kojemu su tijekom rata u devedesetima boravile izbjeglice iz selâ u zaleđu grada... Izrasla je dakle u betonskoj džungli izrovanih, prekopanih ulica koje čekaju polaganje novih „super modernih“ cijevi i metalnih ograda smještenih oko građevina koje se urušavaju ili sporo obnavljaju. Izblijedjela žućkasta pročelja ležećih nebodera iz sedamdesetih prošloga stoljeća prizivaju u sjećanje dane kad smo odlazili u školu u skupinama, po troje ili četvoro, dočekujući na putu jedan drugoga ili jedna drugu i razmjenjujući informacije o onom što se dogodilo u satima od jučerašnjega povratka iz škole: koje zadatke iz matematike nismo uspjeli riješiti, kako su „starci“ reagirali na naše ocjene, kako smo se osjećali kad smo krišom zapalili cigaretu...

Borila se ta smokva za svoje mjesto pod suncem u malom krugu pržine oslobođene iz uskog otvora na raspucalim ostacima bitumenske smjese, kao iz kakva krtičina stošca u rahloj zemlji; izašla je iz pukotine, crpila hranjivost iz šačice crvene zemlje oko svoga korijenja; no ta je zemlja – kakva-takva – uspjela doprijeti možda čak i dva metra u dubinu ispod tamnosivog okova koji je gušio staro deblo. (Čini se pomalo zagonetna, pomislih, ta dubina u zemlji: od dva metra, znakovita i za drvo smokve i za ljude...) Srcoliko lišće, biblijski znamenito, na tom je „drvu života“ bilo začudo veliko, zdravo i živo zeleno a skrivalo je pod suncem konca lipnja nekoliko onih nabreklih, rijetkih ali izrazito ukusnih okruglih plodova koje zovemo smokvama-petrovkama, jer sazriju oko blagdana Svetoga Petra. Petrovke su u pravilu smokvini plodovi glatke, tanke i nježne kore koja postupno iz dana u dan tijekom zrenja poprima na zelenoj podlozi sve tamniju, ljubičastiju boju, dok unutrašnjost ploda, njezina medena, gnjecava zrnca postaju gotovo crna. Plodovi oko Sv. Petra znaju biti i tri-četiri puta veći od onih običnih, kakvi dozrijevaju tijekom ljetnih mjeseci – plodova zelene kore, s bijelocrvenim zrnjem u unutrašnjosti, što se jave tek nakon rečenoga sveca i koji su manje slatki a moglo bi se reći da su čak i blago kiselkasti. Svejedno, čini se da malo tko obraća pozornost na to stablo i njegov plod, iako ga smatraju draguljem ljekovitosti a njegove osušene plodove delicijom.

A ona, „cura“ – kako bi je ovlaš nazvali prolaznici na ulici, naglašavajući time njezinu anonimnost i nevažnost – sjedila je na tlu, pod drvom. Kad sam bolje promotrio, zaključio sam da zapravo čuči na samom kraju raspuknuta asfaltiranog pločnika, točnije na rubniku od kamenih blokova, pod rijetkom krošnjom. Povijena, savijena, kao grana te iste smokve – čestoga motiva na slikama sredozemnih slikara – s rahitičnim kvrgama i izbočinama na pregibima izmučenih izdanaka koji su s mukom stremili uvis, žudeći bojažljivo i skrušeno za svjetlom i vodom.

Zapazio sam je onakvu, zgrčenu i pognutu kako sjedi na tlu, na rubu nečega neodredivog – prijelaza pločnika u kolnik ili prijelaza kolnika u pločnik – među nemarno parkiranim automobilima ili napuštenim metalnim i staklenim ostacima nečega što je nekad bio možda i luksuzni auto; bila je pokraj asfaltnog uzdignuća s kamenim obrubom, višim od propisanog standarda, tako da zbog takve nepravilnosti vozači zagrebu donjom plohom karoserije po oštrom bridu rubnika jer je on viši od vanjske limene podloge vozila. (I kad začuješ struganje po limenoj podlozi svoga auta opsuješ sočno u strahu da će, eto sad, procuriti ulje iz kakve cijevi podno motora; u tom ti je trenu samo auto bitan i, dakako, budući trošak za njegov popravak. Time se dakle ti tad baviš, vlasniče vozila: „važnim“ banalnostima!)

***

Lice joj je bilo usko; njegov je oblik još više naglašavala raspuštena ravna smeđa kosa s dvije-tri drske sijede vlasi na obje strane glave, gotovo simetrično raspoređene, tamo iza uha. Imala je na sebi crvenu haljinu prekrivenu bijelim točkama, sitnim, diskretnim; izdaleka se činilo kao da se bijelo inje uhvatilo za crijep novoga krova. A imala je na sebi i bijeli pojas od umjetne kože oko tanana struka. Niske crne sandale vjerojatno su trebale poslužiti kao sredstvo za što jednostavnije, komotnije hodanje jer su djevojke njezine dobi, od nekih dvadesetak godina, uglavnom birale obuću s višom, elegantnijom, ponekad izrazito tankom potpeticom. Mislim da nju i nije osobito brinuo izgled, pogotovu u trenucima kad sam je zatekao onako sklupčanu pokraj svoje zgrade; odjeća – lijepa ili manje lijepa – kao i sve te popratne kerefeke privlačenja tuđih pogleda, pozornosti te slijeđenja modnih trendova bile su miljama udaljene od njezinih misli. (Bilo joj je do njih stalo kao do lanjskog snijega!)

Imala je preko ramena obješenu torbicu a u ruci je stiskala nabrekli crni fascikl, očito s važnim spisima; krajevi listova papira virili su ispod rubova kartonskih korica.

Kad sam joj se plaho i sporo primakao u obliku ogromne sjene koja je zakrilila dio njezina čučnutoga, tananog, skresanog tijela pod zvizdanom, imala je položeni dlan na trbuhu. Sjena koja se nad nju nadvila a koju je zamijetila nakon par sekundi navela ju je da pogleda uvis; uprla je pogled u mene zastirući oči lijevim dlanom i štiteći ih od bliještećega sunca. Prepoznala me je: svoga profesora. A taj pogled... bio je nalik pogledu para očiju moga mačka koji se dva-tri dana ranije, tijekom ljetne žege i sparine, ukipio u plastičnom transporteru na suvozačkom sjedalu moga auta u podnevnoj vožnji na autoputu između dva grada; s tom se vrućinom on očito nije mogao nositi pa je počeo mahnito dahtati i preneraženo buljiti u mene vozača. I zjenice su tada mačku – učinilo mi se, makar je u to teško povjerovati, znam – zasuzile, a on nije mogao proizvesti ni najtanušniji zvuk iz svoga suhog grla i nosa osim zastrašujućeg piskutanja kojim me je, kao kakvim mačjim krikom, pozivao da ga spasim. I tada sam mu pritekao u pomoć, mačku. (Stali smo na sljedećoj benzinskoj pumpi gdje sam ga panično polio svježom vodom iz cijevi na uređaju za aute.) Ovoga časa pokušavao sam biti od pomoći curetku skrivenom pod srcolikim lišćem uboge krošnje oniske, zanemarive smokve. Aaaa, u smokve sve...!, čuo sam sebe kako šapućem sebi u bradu tu bezazlenu, bezznačenjsku dječju psovku...

Eto, sad onako skupljena pridržava se za kameni rub nogostupa, ispod toga drveta što se zaštitnički nadvilo nad nju i nad vlastito korijenje, kao da deblo i grane žele odati počast ili iskazati odanost svoj toj nejačadi na ovom svijetu – svom korijenju i drugim ubogim stvorenjima poput nje; asfalt je siromahu od stabla stiskao deblo, a najtanji sloj sive bitumenske smjese na nekim se mjestima nadimao a na drugima rastvarao poput cvijeta između parkiranih automobila i ruba pločnika koji to više nije bio jer ga je korijenje smokve uzdiglo pa pločnik više nije sličio na sebe i izgubio je svoju ulogu. Gužva je, pogotovu ljeti, kad u grad počnu stizati turisti a domaći još nisu napustili kvart i otišli u vikendice ili na otoke ispraznivši stanove za ljetne goste; ulice su krcate autima smještenima tobože paralelno a zapravo zbrkano uz rub pločnika; vlasnike nije volja utrošiti više vremena i brige, nema mjesta za parkiranje pa se svatko snalazi kako zna stvarajući u prostoru još veći kaos – ne mareći za to hoće li neki vozač uopće biti kadar ući u svoj auto ili izaći s mjesta na kojemu ga je parkirao prije dolaska susjednoga vozila. Nikoga nije briga... U smokve!

Njezina pojava kao da se preobrazila u voštanu masu te se razlila po uzdignutom i ispucalom, pod paklenom sunčevom vrelinom rastapajućem bitumenu.

Lice joj je bilo bijelosivo, nalik razgaženu snijegu starom nekoliko dana, kakav bi ležao na ulicama u središtu Zagreba za mojih studentskih dana. Onoga što je na rubovima poprimio ton od dima iz starih dimnjaka i ispušnih plinova iz auspuha, po kojemu ranom zorom u veljači gaze stanari iz obližnjih zgrada sa svojim psima što mokre uz rub svega na što se mogu osloniti (i ništa im nije sveto) i iza čije se mokraće otopljeni snijeg puši uz oštar miris amonijaka...

Sofija. Sofija se, mislim, zvala. Moja studentica koja me je posjetila nekoliko mjeseci ranije u kabinetu u stanki između predavanja, a pet-šest dana prije prizora pod smokvom polagala kod mene ispit. Onomad, proljetos, u vrijeme određeno za primanje studenata, plašljivo je ušla u kabinet. Vjerujem da je to bilo prvi puta kako razgovara sa mnom. Nisam je pamtio s predavanja, bila je očito krajnje tiha, nezamjetna, prozirna. No sjetio sam je se s usmenoga dijela prijemnoga ispita unazad nekoliko godina kad je u skupini od četvoro kandidata (bile su tri djevojke i jedan mladić; dobro se sjećam tih trenutaka) ona jedina znala protumačiti što predstavljaju jablani, Tinovi jablani. Ostali, zatečeni pitanjem, nisu znali ni kako jablani izgledaju, a pogotovu nisu imali pojma zašto ih je pjesnik odabrao kao motiv. (Nekim se stablima pridaje veća, a nekima manja ili nikakva važnost. Mislio sam da jablani prednjače nad smokvama, ali to je očito bilo vrlo varljivo uvjerenje.)

Pitao sam je, djetinjasto zaintrigiran njezinim čvrstim, jasnim rečenicama, je li ona kojim slučajem iz Sinja.

„Ne“, rekla je kratko i, uspravivši ponosno leđa na stolici, dodala: „Došla sam iz jednoga sela blizu Imotskoga, profesore.“

„Onda je vama Ujevićevo pjesništvo u malom prstu, kolegice.“ Nasmiješila se na moju primjedbu.

Rekao sam joj tada da sjedne za radni stol sučelice mojemu jer se činilo kao da će se srušiti na pod, onako vapnena lica i crnih očiju u kojima se zjenice nisu razaznavale (kao mome mačku...), toliko su joj tamne i široke i mračne bile šarenice. Rekla je da misli da je bolesna, i da neće moći dolaziti na završna predavanja do kraja nastavnoga razdoblja akademske godine. Da mora ići na nekakve intenzivne pretrage koje se obavljaju u bolnici; da će morati neko vrijeme tamo boraviti...

Bio je – rekoh – konac lipnja, nekako prije podneva, bez daška vjetra, pod užeglim suncem, kad sam je sreo pod smokvom. I rekoh, bilo je to oko blagdana svetoga Petra... u vrijeme kad se to uopće nije trebalo dogoditi, kad nije bilo primjereno ni u redu da se dogodi... jer je Sunce, dooobro Sunce, sjalo visoko, bilo je živo i bliješteće, ali još uvijek nije bilo na najvišoj točki; kao glavna i središnja zvijezda trebalo je od žege poštedjeti mlada ljudska stvorenja što hodaju pod kapom nebeskom, trebalo se Sunce umilostiviti. Ali nije. Pa je „cura“ klonula da bi joj se okrugla prozirna kuglica njoj, Sofiji, pojavila na lijevom obrazu, kao znamen, ali ne tuge već napora; sporo se on sušio na toploj epidermi pa je zasjao probijen zrakom raspršivši se u duginim bojama u jednoj tisućinki sekunde pod mojim pogledom, i njoj je, Sofiji, „mudrici“, onako zgrbljenoj, prelomljenoj u struku, s rukom na trbuhu, bilo neugodno. Posramila se, učinilo mi se, te blesave kapi iz svoga oka, svoje posustalosti možda, svoje mršavosti kao u kakva kukca, tko će ga znati. „Ispričavam se, profesore“, moram sjesti...“, reče ona s bolnim izrazom lica nakon što se sa mnom rukovala tek slabim stiskom, gotovo mi tek dotičući prste, a potom dodala: „Moram sjesti tu, odmah tu, smjesta, uz rub nogostupa... Inače ću se srušiti... Oprostite, profesore.“

Ne znam hoćete li ovo ikad pročitati, hoće li vam za oko zapeti upravo ta slika koju ja nosim u glavi, godinama, i godinama se pitajući što se s tom curom zbilo: je li nakon našega susreta ustala (u svakom smislu riječi), oporavila se, krenula s ostalim djevojkama, svojim vršnjakinjama u šetnju po gradskom korzu u onoj lepršavoj grimiznoj haljini s injem, zapinjući za oko momcima u razdrljenim ljetnim košuljama...? Ili je pala, polako padala u bezdan utihnjavanja i obestjeljivanja.

Kazah, pojavila se na ispitu nekih tjedan dana prije toga prizora. Bila je u društvu kolege i kolegice. Govorila je nevjerojatno tiho tako da je nisam čuo, što me je živciralo, i to nisam skrivao; zamolio sam je da glasnije govori jer sam jedva uspijevao razumjeti što govori. Posve sam bio zaboravio na one konzultacije kad je spomenula bolnicu... Bio sam nervozan toga dana, sjećam se dobro; bilo je strahovito vruće u kabinetu koji je okrenut prema moru i otocima i za koji kolege s kontinenta, koji nam dođu u posjet, vjeruju kako se u njemu ne radi ništa: „Vi samo gledate more i otoke i zalaske sunca, svi vi tu samo uživate, bogami...“ Tako oni nama govore, pomalo u šali, a zapravo misleći ozbiljno, ne primjećujući kako se time nježno nabacuju prašinom po poslu koji nastojimo ozbiljno obavljati, ali postajući – istina – slijepi i imuni na ljepotu morskih obzora pretvarajući svojim profesionalnim tupilom predodžbu o zalascima sunca u našim prozorskim okvirima u – kitsch...

Moj stari ventilator, koji više nije imao postolja, nego mu je okrugla glava visjela na kratkom, improviziranom užetu o dugačkoj starinskoj drvenoj samostojećoj vješalici za odjeću, i dalje se vrtio; radio je začudo kao nov, iako onako iskasapljen i nikakav izgledom. Mislim da sam ga tamo držao od rata. Dolazili su novi, odlazili ostarjele kolege, ali je ventilator ostao visjeti. Svjedok vremena i kojekakvih priča među četiri zida... Unatoč tomu što mu se „propeler“ i dalje okretao a ventilator ispunjavao svoju svrhu, u kabinetu je bilo nepodnošljivo vruće. Svi koji smo se tamo zatekli jedva smo disali i sjedili na granici nesvjestice. Prozori su bili širom otvoreni, dugački su zastori donekle ublažavali žar, ali se i kroz njih sunčeva svjetlost probijala i satirala sve što je disalo. Uzevši potpisani indeks nakon unesene vrlo dobre ocjene Sofija je jedva hodala do vratiju, pogođena zasigurno i vrućinom u zagušljivoj prostoriji. Promatrao sam je u izmaglici od sunčeve svjetlosti i čestica prašine u skučenom prostoru opremljenom starim zidnim policama od patiniranih punih hrastovih dasaka koje su se povijale pod teretom silnih knjiga i hrpe staroga, nepotrebnog papira. Student je Sofiji pomogao izaći iz kabineta. Kasnije su mi rekli da ju je taj isti otpratio do studentskoga doma u kojemu je boravila. Toga dana na ispitu bila je odjevena u onu istu crvenu haljinu s bijelim „injem“; imala je na sebi isti bijeli pojas od skaja i iste crne niske sandale. Pokazala mi je na ispitu svoje bilješke s čitanja, pažljivo ispisane na arcima trgovačkoga papira, u raznim bojama, naslovljene te pospremljene u kartonske registratore prema književnim razdobljima. Bilo je to vrijeme ozbiljnih i temeljitih bilješki. Novi se naraštaji studenata takvoj dosljednosti rugaju...

Priželjkivao sam znati što joj je u glavi sada, dok kleči tamo pod smokvom: kojih se to svojih školskih dana sjeća; pamti li kolegicu koja je slovila kao kraljica Sofijina razreda, kao najljepša, kao tiha patnja petorice dječaka koji se kraljici nikad nisu okuražili kazati da je njihova simpatija, a jedan od njih bio je drag upravo Sofiji... Ona pak, Sofija, nije se ničim isticala, nije ni izdaleka mogla biti kraljicom razreda zbog koje bi momci revno dolazili na nastavu. Sofija nije imala ništa od kraljice u razredu, ali nije takvoj ni zavidjela; bila je prosječnoga izgleda, nije bila ni među najboljim učenicama, nitko je zapravo nije ni po čemu razlikovao od ostalih, tim više jer je bila izrazito šutljiva. No njezina dovitljivost, izravnost i smjelost razaznavale su se u ponekim situacijama u razredu. Učinile su da je Sofija počela biti poštovana tek naknadno, par godina po svršetku gimnazije; po spomenutom su je pamtili oni koji su sa Sofijom dijelili klupe. Tako sam eto ja u desetinkama sekunde, u bljesku svojih misli, zamišljao tu „curu“ u njezinim školskim danima, ne znajući zapravo o njoj ništa.

Što je trebala ona učiniti pa da zapne za oko nekom od tih golobradih učenika trakastih udova iz viših razreda u osnovnoj školi ili kasnije, u srednjoj? Njima dakle do njezine pronicljivosti i odvažnosti u tim danima nije bilo stalo. U čemu je pogriješila? Što je propustila učiniti a da bi bila primijećena, da bi postala nečija principessa pa da je netko od njih poljubi, grli u nedjeljnim dugim jutrima iza navučenih zastora ljeti ili iza zvijezdama urešenih prozorskih stakala u hladnim noćima zimi? Što nije učinila, što nije bilo dobro? Pa mogla je biti družica možda nekom uvaženom poduzetniku iz metropole, vlasniku privatne eksport-import tvrtke koji značajnim dugim pogledima zavodi ocvale učiteljice i jebe sve što hoda, mogla je s njim provoditi vikende u Opatiji, i mogla je biti – barem nakratko – ptica-stanarica njegove četveroetažne vile na nekom od brežuljaka ponad Zagreba, s kristalnim lusterima i namjerno postaranim, vintage izblijedjelim, nevjerojatno skupim perzijskim tepisima, s jacuzzijem u podrumu i spravama za fitnes na tavanu... pa da osjeti užitak, dapače sladostrašće o kojemu su sastavljali pjesme, skladali ritmične erotične melodije poput Bolera, slikali stoljećima aktove... pa makar to sve činili i bez ljubavi, po nekakvoj plitkoj požudi, daleko od onih zanesenih iščekivanja kakva su rasla između djevojaka i mladića tijekom školskih odmora. Poduzetnička romansa daleko je od sprege naivnosti i žestine kakvima smo se neokaljanom ljubavnom zovu odupirali na „satu razredne zajednice“. Ali neka... kamo sreće da je barem i samo to imala: taj eksport-import, barem na jedan tjedan... ili dan...

„Oprostite, profesore“ – izusti ona i pokuša naglo ustati, no išlo joj je teško, nije mogla. Crni fascikl sklizne joj iz ruke a listovi se laboratorijskih nalaza (zapazio sam ih u trenu) raspu po gorivom te raspadnutim i trulim plodovima smokve zamazanom asfaltu. Počeo sam skupljati te zloguke listove pa je potom uhvatio ispod pazuha i pridigao, tiho rekavši: „Dopustite mi da vam pomognem, Sofija. Sofija se zovete, zar ne? Jesam li dobro upamtio?“

Sofija nije uspjela u onoj poduzetničkoj romansi, nije joj se ni približila; tijelo joj nije bilo prepušteno ničem drugom osim toj boleštini, razornom aparatu koji tkivo pretvara u smrdljivu masu što proizvodi grozni zadah koji nemilice kulja iz njezinih ustiju. Ta tko bi je sad poljubio? O Bože moj, o Bože moj! – činilo se kao da je mililo iz njezinih stisnutih ustiju, kao neuzaustavljiv tanki trag curenja krvi koja se više neće zgrušati.

U jednom trenutku zapitah se: je li taj prizor bio stvaran, je li to bila trodimenzionalna slika „cure pod smokvom“ koja ne pušta glasa, s odbojnim zadahom i tragom krvi koja se neće skoriti...? Ili se meni to samo priviđalo: fatamorgana koja mi se zabila u moždinu, zasjela i ne pušta? Jesam li dramatizirao nepostojeće ili tomu, naprotiv, nisam pridao razmjere kakve uistinu zavrjeđuje?

Podigla je ponovno pogled prema meni, srameći se: bilo joj je po svemu sudeći neugodno što sam je zapazio na ulici; ja, njezin profesor, onaj ostarjeli, visoki, suhi, na suncu, kao gromada nad njom koja je eto šćućurena u sjeni skromne krošnje dalmatinske smokve o kojoj nitko ne vodi brigu, čije granje odavno nije potkresano, na koju više nitko ne računa. Mislim da sam čuo nekakav tihani ili zatomljeni jauk kako izlazi iz njezinih pluća dok je ustajala.

Ona potvrdno kimne te se na jedvite jade uspravi odmaknuvši s lica veliko zeleno srce smokvina lista koje joj je groteskno zastrlo obraze zasmetavši joj pogledu. Potom stidljivo povuče prema koljenima donji dio pridignute joj haljine te stavi preko ramena remen torbe. Dotakao sam joj nehotice rub rukava na lijevoj nadlaktici a time i komadić kože ispod koje kao da nije bilo mesa a kamoli masnoga tkiva.

„Nije potrebno, profesore“, reče Sofija: „Moći ću ja.“

„Na ispitu niste djelovali tako slabi. Što se dogodilo?“

„Ne znam, profesore. Ne osjećam se dobro. To je jedino što mogu reći.“

„Idete redovito na preglede?“

„Da, sad sam bila u ambulanti, tu u blizini, kod liječnice opće prakse.“

„I što vam je rekla?“

„Ništa, ništa posebno, a što već ne znam.“ Sofija tek primjetno slegne ramenima i prisili se razvući usne u blagi osmijeh.

„Gdje stanujete, je li to daleko? Mislim da ste na ispitu spomenuli da ste smješteni u domu, a to je nedaleko odavde, tek dvjestotinjak metara, zar ne?“

„Da.“

„Hoćete li da vas odvezem dotamo? Auto mi je tu, na parkiralištu...“

„Ne-ne, ma kakvi! Ne, profesore“, gotovo uzvikne ona zacijelo u strahu od kakve prisnije geste koju sam joj mogao pružiti u toj situaciji. A zna se kakvu maštu studenti mogu imati i što joj sve prikačiti i zamjeriti u slučaju njezina prihvaćanja usluge jednoga starog, nametljivog profesora...

„Mogu ja“, izusti tiho kao da je htjela ublažiti svoj prethodni strogi ton u glasu, pa nastavi mekše: „Mogu ja to, profesore, nema problema. Odviše ste ljubazni.“

„Dobro, dobro, Sofija. Polako... pomalo“ (popratih ja smiješkom taj jadni dalmatinski izraz)...

Pogleda me ona šutke, kao da je htjela još nešto izustiti. Ali nije.

„Sretno! I čuvajte se, Sofija. I svakako mi se javite ako vam što zatreba. Budem li ikako mogao pomoći, tu sam... Bez ustručavanja, molim...“

Brbljao sam pretjerano joj ponavljajući ime; nije marila, ona je već bila na odlasku...

Udalji se tako Sofija sporo koračajući preko parkirališta u podnožju stambene zgrade olinjala pročelja, zaobilazeći oprezno svojim bolnim tijelom vozila gusto i nemarno parkirana, te krene prema jugu a da bi nestala iza zidova trafostanice na kojoj je debelim nanosima tamnoga spreja bilo napisano: „A vitar puše...“ Prije no što joj je zadnji lepršaj haljine prekrivene „injem“ nestao iza ugla, Sofija se osvrne i nasmiješi mahnuvši mi fasciklom, kao crnim krilom.