Biti urednik najljepši je posao na svijetu

Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika u novu je godinu zakoračio s novim uredništvom. Boris Beck novinar je, urednik i književni kritičar čiji su opseg i zavidni dosezi novinarsko-književnog djelovanja preopsežni za ovako kratak uvod, dok njegova kolegica Marina Katinić Pleić vješto pliva i u pjesničkim i u filozofskim vodama.

S urednicima smo razgovarali o njihovu novom poslu, te uredničkim i književnim izazovima suvremenog doba i modernog društva.

Možete li nam ukratko opisati svoj akademsko-spisateljski put?

Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Boris Beck: Moj put do glavnog urednika Republike bio je vijugav i krivudav. Prvi urednički posao bio mi je u Vijencu, pa u Zarezu, a bio sam urednik i u Gordoganu, Knjigomatu i Op. a i glavni urednik Autsajderskih fragmenata koje je izdavao Institut Vlado Gotovac. No svi su oni, osim Vijenca, prestali izlaziti, pa sam bio urednik i voditelj emisije Kulturogram na HKR-u. I kad sam otamo otišao, pomislio sam da više nikad neću ništa uređivati. No ukazala se lijepa prilika u Vijencu, sa podlistkom Inkluzija, a sad i s Republikom. Biti urednik meni je najljepši posao na svijetu jer to znači da čitate mnoge nove tekstove i da upoznajete mnoge divne ljude, a i od jednih i od drugih se može toliko naučiti.

Snimio Bernard Čović

Marina Katinić Pleić: Pišem poeziju od djetinjstva, a za prvu knjižicu bio je sudbonosan susret s Ivanom Pranjićem, pjesnikom i esejistom iz Čakovca, i godina dana provedena na Korčuli. Tijekom studija filozofije i kroatistike, pa i nakon toga, pratio me postmoderni osjećaj kako nema smisla objavljivati vlastite tekstove, a osjećala sam i zagušenost hiperprodukcijom objavljivanoga. Ambiciju za vanjskim priznanjem i prisutnošću u književnim krugovima nisam imala, a ni procjenu vlastitih sposobnosti. Negdje u srednjim dvadesetima susrela sam Ivana Pranjića koji je uređivao izdanja Matice hrvatske u Čakovcu. Vidio je jedan moj filozofski članak i pitao me pišem li poeziju. Kad sam mu pokazala, rekao mi je: „Vi morate pisati!“ Ta je rečenica sve promijenila.

Kada sam igrom životnih prilika živjela na Korčuli tijekom 2011. i 2012., mediteransko gnijezdo koje je nadahnjivalo tolike umjetnike i filozofe – spomenimo samo Belu Hamvasa! – obuzelo me svojom magijom. Složila sam prvu zbirku poezije Kriptopis bijelog u procijepu zemlje i prijavila je na lokalni, zavičajni natječaj. Od svih prijavljenih rukopisa povjerenstvo je odabralo moj i rukopis Tugomira Matića. Tako je moj prvi inzularni poetarij ugledao svjetlo tiska. Uslijedila je zbirka Ptica na ušću smoga, nagrađena nagradom „Anđelko Novaković“ te još tri zbirke poezije. Za moj interes za integrativno mišljenje – koje se ogleda u integrativnoj bioetici i filozofskoj praksi u obrazovanju – bili su zaslužni: dr. Daniela Camhy koja je u Grazu osnovala najstariji europski Institut za filozofiju za djecu i dr. Ante Čović, koji nas je zarazio medološkim modelom pluriperspektivizma u integrativnoj bioetici. Integrativno mišljenje, o kojem sam 2023. objavila knjigu temeljenu na doktorskoj disertaciji, odgovor je na krizu postmoderne i jedan od putova povratka umu iz bez-umnosti. Misliti o mišljenju važnije je od bilo čega.

Koja je vaša uređivačka politika?

Beck: Kolegica i ja lako smo se dogovorili: objavljivat će se ono najbolje i najvrednije, s tim da je ona, moja zamjenica, i pjesnikinja, pa se mora više baviti poezijom; ja sam više prozaičan tip. Što se tiče naših rubrika, neke su se već iskristalizirale: poezija, proza i drama u najopćenitijem smislu, zatim kajkavske i mediteranske teme, putopisi, eseji i, naravno, kritika tekućih izdanja i kronika rada Društva književnika koje je izdavač. Mislim da je uređivanje časopisa kao život, treba biti otvoren iznenađenju, i ne treba robovati shemama.

Katinić Pleić: Broj priloga koji pristižu na adresu uredništva Republike velik je, stoga je nužno organizirati ih u temate. Jedna tema treba nositi svaki dvobroj, uz redovni izbor iz poezije, proze i kritike, stoga se u posljednjim trima dvobrojima pojavljuje Dijalektika dosade i kreativnosti, Frivolnost, ekspresija, smisao: pjesnici rođeni nakon 1990. i U potrazi za književnim kanonom, što je bila tema 45. Zagrebačkih književnih razgovora. Budući da je Republika časopis za književnost, umjetnost i društvo, želimo dati prostora tekstovima koji povezuju različite grane umjetnosti te struje između društvenog tkiva i noosfere. U vrednovanju književnih tekstova oni koji najjače zagovaraju formalno-estetske kriterije (tzv. kvalitetu) nerijetko se vode ideološko-političkim kriterijima (tzv. tendencijom), dok ne vrijedi obratno, što se ogleda u krizi književne kritike. Budući da postoje dobri autori i dobri tekstovi koji su relativno nepoznati, želja mi je da Republika bude prostor gdje će članovi DHK, a i drugi autori, moći učiniti svoj tekst vidljivim. Posebno je važno otvoriti prostor mladom ili još neafirmiranom autoru, koji nema iza sebe objavljene knjige. Dakle, težiti elitizmu kvalitete, a izbjegavati elitizam drugih predznaka.

U društvu u kojem, rekli bi neki, više ljudi piše nego što čita, koja je najrelevantnija uloga književnih časopisa?

Beck: Kao prvo, nedostaje nam druženje. Mi se u Hrvatskoj ne poznajemo jer se nemamo gdje sresti ni čitati. Volio bih da časopis bude mjesto upoznavanja. Kao drugo, nedostaje nam kriterija. Veoma je važno imati neke kriterije, da oni koji budu objavljeni budu na to s pravom ponosni, a oni koji ne budu, da se jače potrude i to zasluže. Književni časopisi ne mogu imati ulogu kakvu su imali dok je književnost bila važnija, ali daleko od toga da ne bi bili potrebni kao svjedoci da još uvijek postoji književnost kao neka lijepa uzaludnost, i da još uvijek postoji građansko društvo. Urednik je idealni lik grada, kaže, pomalo pretjerano, austrijski pisac Joseph Roth. Drago mi je da možemo posvjedočiti da još uvijek postoji, barem u našem časopisu.

Katinić Pleić: Da, otkada imaju računala, ljudi više pišu nego što čitaju. Književnost – koja je organska pojava – danas obilato živi na društvenim mrežama i portalima. Sve što je objavljeno na mreži postoji tako dugo dok ne ponestane struje, dok netko održava domenu, dok je netko plaća, dok je server vitalan. S druge strane, ono što je otisnuto na papiru pohranjuje se u nacionalne knjižnice, gdje je opet podložno zubu vremena, pa se digitalizira, pa je opet u opasnosti od nestanka. Svaki je tekst smrtan, ranjiv. Pa ipak, ono što je otisnuto u časopisu uokvireno je filterom uredničke ruke, te Društvom koje ga izdaje a koje je starije od interneta, drugim riječima, sitom kritičkoga oka. Svako uredništvo književnog časopisa ima priliku – ma koliko skromnu – kreirati prostor za tekstove koje smatra vrijednim objave i čitanja – te podići ljestvicu više no što to čini sveštavilo mreže. Kako postići da se književni časopisi više čitaju i prodaju, drugo je pitanje. Moje misli idu u smjeru kreativne i jake promidžbe. Danas su čak i čitači, čak i pisci, čak i članovi DHK, ulijenjeni i nezaineresirani. Promidžba je društveno programiranje koje dokazano djeluje. Organizirati promociju novih dvobroja, pojačati medijsku prisutnost.

Kakvo je vaše mišljenje o stanju domaće književnosti danas? U jednu ruku književno izdavaštvo cvjeta no, u drugu ruku, često se kritizira upravo ta hiperprodukcija knjiga...

Beck: Sve što je napisano čuva nešto od propasti, svaka knjiga ima svoga čitatelja. Knjiga može čekati, knjiga se neće uvrijediti ako je nitko ne čita. Što je društvo naprednije, ono je i raslojenije, što znači da proizvodi sve više knjiga za sve manje čitatelja. Ne bih volio živjeti u društvu u kojem se tiska, recimo, deset knjiga i svi ih moraju pročitati. To bi bili govori Velikog vođe, Povijest Partije i slične gluposti. Dakako, moramo imati na umu i ono što je Spengler primijetio, da je hiperprodukcija jedan od znakova dekadencije. Iako smo sve slobodni čitati, da parafraziram Svetog Pavla, nije sve korisno. No lijepo je da možemo birati. Zamislite kako bi bio tužan svijet, i kako bismo mi bili tužni, da jednog dana ustanovimo da smo sve pročitali!

Katinić Pleić: Tema je vrlo kompleksna. S jedne strane, žalimo se što tržišna logika ne protežira vrhunsku književnost koja tako ostaje nevidljiva. S druge strane, žalimo se što goleme državne dotacije pumpaju neke izdavače, dok su drugi izdavači ili autori unaprijed u bitno lošijem položaju. Tužimo se da nema književne kritike, a napadamo svakoga tko naš tekst ocijeni prosječnim ili lošim. Žalimo se što su mladi nepismeni i ne znaju govoriti, a s druge strane ne bismo da čitaju „teške“ lektire. Pa ipak, mogu posvjedočiti kako knjige mene pronalaze, ne ja njih. Što usmenom predajom, što sretnim trenutkom, što vlastitom potragom, dobre knjige uspijevaju naći put za čitatelja… ne kaže se bez razloga da same sebi krče put.