Značenja nijemog ženskog krika

Svojim prvim romanom za odrasle, Žene koje vrište u sebi, rođena Osječanka Nives Madunić Barišić (1968) priredila je u našoj prozi minule godine jedno od onih ne tako čestih, ali lijepih i važnih iznenađenja. Afirmirala se u prvom redu kao spisateljica za djecu, s više objavljenih romana, slikovnica i igrokaza, a starija ju je publika dosad poznavala kao autoricu kratkih priča, drama, radiodrama i radijskih igrokaza. Usto i kao urednicu Dramskog programa Hrvatskoga radija Hrvatske radiotelevizije te kao dramaturginju. A čime nas je Nives Madunić Barišić iznenadila?

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.

Najviše time što se odvažila okušati u književnoj vrsti koja je za nju bila relativno nova – romanu za odrasle čitatelje, a ne za djecu. I to u jednom složenom, slojevitom i opsežnom tekstu (429 str.; započela ga je u vrijeme pandemije koronavirusa – svako zlo za neko dobro! – i pisala tri godine), s mnogo likova i zamršenom mrežom njihovih obiteljskih i međusobnih odnosa, ali i pojedinačnih, intimnih preispitivanja. Svoju ambicioznu zamisao uspješno je ostvarila u žanrovskom mješancu u kojem se mogu prepoznati karakteristike društvenog, socijalnog, psihološkog i feminističkog romana.

Tematski, u Ženama koje vrište u sebi govori se o nekim važnim problemima prisutnima u našoj svakodnevici, osobito onima vezanima za položaj žena u našem društvu: obiteljskom nasilju, siromaštvu, starosti, usamljenosti, ksenofobiji, rasizmu, lošim brakovima.

Kad sam prvi put vidio naslov romana Nives Madunić, nekako mi se kao prva asocijacija nametnula najpoznatija slika norveškoga slikara i grafičara Edvarda Muncha Krik (u nekim prijevodima Vrisak). Naravno, takve asocijacije uglavnom iznevjere, pa je tako bilo i ovaj put; u romanu se ne radi o doslovnom vrištanju, kaže spisateljica, nego je posrijedi preneseno značenje – nijemi krik u kojem su zarobljene autoričine junakinje, njihovi akumulirani strahovi, bijes, pobuna protiv nepravdi.

U mnoštvu likova romana četiri su ključna, i sva četiri su ženska. Lorna je 55-godišnjakinja, socijalna radnica, savjesna na poslu, distancirana i bez prijateljica, doma nezadovoljna muževim izbjegavanjem razgovora i neambicioz­nim i neuspješnim odraslim sinom i kćeri. Urša je umirovljena harfistica nacionalnog teatra, koja nikad nije imala vezu s muškarcem i cijeli je život provela s majkom, duboko odana glazbi, ali sad sve teže nalazi posao i toliko je siromašna da jedva preživljava. Tajra je još mlada psihologinja, zaposlena u istom Centru za socijalni rad kao i Lorna, živi s mužem i dvije male kćeri, ali je buntovne naravi i u stalnoj borbi sa ksenofobijom i mizoginijom jer je drukčija od svoje okoline, a ne želi joj se „prilagoditi“. Tina je najmlađa od glavnih ženskih likova romana, živi s nevjenčanim mužem i dvojicom sinova, nosi i treće dijete, a stalno trpi svekrovo teško fizičko i psihičko zlostavljanje, koje njezin suprug „ne vidi“. Kad je shvatila da je i njoj i njezinoj djeci ugrožen život, potražila je pomoć u Lorninu i Tajrinu Centru za socijalni rad, a to je trenutak kad se sudbine svih četiriju po svemu različitih žena u dramatičnoj završnici povezuju u istu priču.

U Ženama koje vrište u sebi autorica posvećuje pažnju i odnosima u obitelji položaju žena na općoj, društvenoj razini, i pritom postiže doista iznimnu uvjerljivost. Dok Lorna svodi intimne i obiteljske račune, pita se kako joj je život izmaknuo i zašto ne voli dodir tuđeg tijela: „Ne voli se rukovati, ljubiti, grliti. (…) Ali kada su u pitanju njezina vlastita djeca… Nikada nije primijetila da to i njima radi. Toliko se trudila. Sve je učinila za njih, za obitelj, pa i za Marka. A ipak često ima osjećaj da su ostali stranci. Njih četvero. Da nikad nisu postali prava obitelj. Ne poznaju se. Nikada se nisu potrudili. A Marko? Na njega je već godinama ljuta. Uvijek ga je poticala i podržavala, a on od nje bježi. (…) Već godinama nisu iskreno razgovarali ni o čemu. Zašto bi onda željela njegov dodir? To bi bio samo još jedan od njezinih ustupaka njemu.“ Mlađe žene, Tina i Tajra, koje još nisu izgubile žar i nadu, iako i one prolaze vrlo teška iskušenja, reagiraju ovako: „Jutro pristiže. Nedjelja je. Voljela bi da barem jedne nedjelje Tomo i dječaci pripadaju samo njoj. Da nedjelja pripada samo njoj.“ (Tina); „Najviše voli kada noću dođu i uvuku se u krevet između nje i Nenada. (…) Ponekad probdije noć držeći ih u zagrljaju. One i Nenad i ona s njima, samo tada je potpuna.“ (Tajra).

Nelagoda je jedna od najčešćih riječi kojima se u romanu signalizira neugodno stanje lika (tjeskoba, nervoza, zebnja, strepnja) u nekoj situaciji. Evo kako autorica opisuje Uršu dok čeka Lornu da stigne na sat poduke: „Urša ne zna kako ikoga naučiti svirati harfu. Ne bi mogla naučiti ni dijete, a kako da onda nauči odraslu ženu koje se boji, a da je još i ne poznaje. Ne radi se tu o običnoj nelagodi. Urša osjeća pravi pravcati strah, gotovo jezu. Ona ne zna čavrljati, ne zna se smješkati, ne zna ugađati. Jedino što zna jest svirati (…). Ljudi koji znaju razgovarati s drugim ljudima pojma nemaju kakva je to muka kad to ne znaš. Što više misliš i smišljaš što reći, to se sve više samome sebi činiš glupim.“

Zanemarimo li neka previše detaljizirana mjesta, roman Žene koje vrište u sebi jedan je od najbolje napisanih u lanjskoj hrvatskoj proznoj produkciji.