U potrazi za vječnom mladošću

„Kako zaustaviti vrijeme?“ Pitanje iz naslova pjesme s novog, šestog albuma grupe Pavel FM/AM motivacijska je nit vodilja mnogih hrvatskih pop-rokera, ali bračno-suradnički par Šerić‒Matković od žala za prolaznošću očito namjerava kreirati poseban žanr, barem u tematskom smislu. Doista, gotovo cijeli (ili barem nešto recentniji) opus mnogobrojne postave Pavela (devetero prema posljednjem prebrojavanju) kreativna je posljedica gorko-slatke krize srednjih godina: ono što se mijenja samo je žanrovski kontekst u koji je ona upakirana. Naravno, to ne mora biti ništa loše. S jedne strane žal za mladošću, djetinjstvom ili starim kvartom (u pjesmi Junaci Hatzove ulice s pretposljednje ploče Družba krivih odluka) neodvojiv je dio procesa starenja, a s druge... Šerić je darovit, artikuliran autor, dovoljno naslušan da svoje opsesije i pritajene tjeskobe pretoči u suvislo skladanu i vješto aranžiranu glazbu. Ono što su na nekim ranijim albumima Pavela bili indie-rock, americana ili fragmenti keltskog nasljeđa, na FM/AM je estetika disca i easy-listening kasnih sedamdesetih i osamdesetih; ono što su na prethodnim izdanjima bili posveta ulici odrastanja ili omiljenom štivu iz djetinjstva, sada je nostalgija za drugačijim audioštivom – onim radijskim. I za omiljenim grupama iz djetinjstva, vlakovima...

Izd. Dallas Records, 2024.

Diskoidni pop-ritmovi i čežnja za minulim vremenima

Odmah nakon melankolične instrumentalne najave Fm/Am (Intro), slušatelj je izložen kombinaciji dobro produciranih, diskoidnih pop-ritmova i neizlječive čežnje za minulim vremenima. San o vječnoj mladosti – kao u pjesmi Dani koji sjaje, sa Sanjom Doležal i Vladimirom Kočišem Zecom – nikad ne umire, premda stih „bit ćemo mladi dokle treba“ u Pavelovoj izvedbi više zvuči kao wishful thinking nego kao čvrsto obećanje. Mjesta iz djetinjstva i adolescencije oživljena su i drugdje, pa će vlak Marjan Express postati metafora za sjećanja što „putuju od juga do sjevera“, dok je Do mjeseca izravni hommage savršenstvu ABBA-e, premijerno predstavljen na lanjskoj Dori. Galopirajuća Praznici u maju zvuči kao aluzija na Karma Chameleon Culture Cluba i Walking On Sunshine Katrine & The Waves, i tek će u baladnom dijelu albuma na površinu izaći nešto rocka i malo akustike. Najturobnija je brakorazvodna elegija Kako reći djeci?, a najimpresivnija Za nju. Finalnih pet minuta otpada na Dirižabl Julesa Vernea – još jednu sentimentalnu pop-rapsodiju, ovaj put s klavirom i gudačima. No, koliko god ih zazivali i iščekivali, ništa od njih, ništa od Velikog Bleka i Zagora Te-Naya, ništa od Verneova Dirižabla i Marjan Expressa i nekadašnjih Novih Fosila. Priče iz davnina najbolje su kad ih pustimo na miru, da žive u unutarnjim svjetovima. U sudaru s modernima većinom se slabo snalaze. Inače, „estradizirani“ Pavel svoj će FM/AM od 14. veljače do 4. travnja promovirati na nastupima u intimnim kazališnim prostorima u pet hrvatskih gradova, od Osijeka do zagrebačke Gavelle.

Izd. Croatia Records, 2024.

Opus težak pola stoljeća

Kamo god se okrenuli, sve se nekako svodi na revitalizaciju prošlosti, a nju je u prosincu u dvorani Lisinski koncertno oživio i Vlatko Stefanovski. „Dobra večer, Zagrebe. Hvala vam što se napunili ovu dvoranu i izdvojili vrijeme za šetnju po mojem dugom opusu. Hvala što ste me podržavali od prvog trenutka kad sam došao ovdje, od daleke 1977. godine do danas!“ Opus mu je zaista dug i širok, i težak skoro pola stoljeća, a Vlatko je tom prigodom (da obljetnica bude posve radna) u društvu svojega Trija i u organizaciji Croatia Recordsa, otputovao u London, u Studio Three mitskog Abbey Roada, ne bi li se ondje prepustio ekstra nadahnuću za dvostruki obljetnički album London Sessions. Ugođaj mjesta gdje su stvarali Beatlesi, mjesta gdje je nastao The Dark Side of the Moon Pink Floyda, gdje su snimala imena u rasponu od Stevea Harleyja i Cockney Rebel do Amy Winehouse i Florence and the Machine, može djelovati samo poticajno. I to se čuje, polet nije izostao. Istina, London Sessions u skladu s nazivom, sugerira opuštenost, a opuštenost nerijetko podrazumijeva manjak ambicioznosti, ali ovdje je to irelevantno. Probravši niz skladbi iz nabujalog kataloga, od razdoblja benda Leb i sol (Kumova slama, Nisam tvoj) do solo radova u raznim formatima i kombinacijama, Stefanovski im je pokušao dati zajednički nazivnik, povezati ih nevidljivom niti i uobličiti u konzistentnu cjelinu. Sve je garnirano obradom klasika Beatlesa While My Guitar Gently Weeps koji je u njegovoj izvedbi lišen Harrisonove bolne sjete, ali je podebljan neuglađenom „južnjačkom“ emocijom.

Album Alright izdan je u digitalnoj formi

Melodijska raskoš i uho za aranžmanske detalje

Prošlost je, prema tome, posvuda oko nas, čak i kad je riječ o mlađim kantautorskim imenima poput Miriiam. U povodu dugoočekivanog drugog studijskog albuma Alright (zasad samo u digitalnoj formi) nagrađivana zagrebačka kantautorica pojašnjava da „glazbeno uvijek vuče unatrag, nostalgično prema sredini ili drugoj polovici 20. stoljeća“, s aranžmanima koji se oslanjaju na „primitivne instrumente – gitaru, bas, bubanj i klavijature“.

Ako nekome pristaje oznaka retro, to je zaista Miriiam (pravim imenom Mirjam Vukašin), premda njezine suptilno konstruirane, refleksivne ispovijesti na razmeđu indie-folka i soft-rocka nemaju – kao što dobronamjerno, ali pogrešno navode neki kritičari – mnogo veze s opusom Joni Mitchell. Melodijska raskoš i uho za aranžmanske detalje (puhači, violina, harfa, bendžo, violončelo, pedal steel) koji zvučnu sliku uvijek čine kompleksnijom negoli se to na prvo slušanje čini, mnogo više evociraju opuse Aimee Mann, Weyes Blood, Elliotta Smitha, ili pak neke albume Paula Simona i muško-ženske postave Fleetwood Maca iz 1970-ih. Uz suradničku asistenciju Tonija Tkaleca i Edvina Đerahovića (suautora glazbe), Miriiam stvara glazbu kojoj radiofonična pitkost ne stoji na putu dubinskoj osjećajnosti.

S pjesmama kalibra Thirteen, Portobello Road, Feather, Screen i When In My Car, album Alright njezina je ulaznica u društvo ponajboljih europskih kantautorskih imena.