Tugaljiva sreća i sniženi div

Svevremenskom ljudskom potrebom, potragom za srećom, HNK u Varaždinu odlučio je obilježiti 150. godišnjicu rođenja velike hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić. Pritom je na pozornicu postavio pomalo zaboravljen, no izuzetno aktualan i nikad izvođen Ivanin tekst, Priču o Zorku Bistrozorkom i o Sreći, objavljen prvi put 1932. u Hrvatskom kolu, a zatim i u zbirci Basne i bajke 1943, pet godina po njezinoj smrti.

Redateljica Lea Anastazija Fleger dosjetljivo je i duhovito adaptirala stotinjak godina star tekst, pazeći da iz predstave ne izostavi Ivanine riječi, što nam ih izravno ili u offu kazuje Sreća, dinamična i razigrana Elizabeta Brodić, koja ispred sebe baca zlatni prah i maše raznobojnim vrpcama. Prava priželjkivana sreća, reklo bi se, no to je čuvstvo, kao i u bajci samoj, prikazano slojevito i duboko, ne podilazeći mladoj publici opsjenom kojom im se sreća prikazuje u digitaliziranom, hiperpotrošačkom društvu, gdje taj osjećaj više nije tek pravo, već i dužnost. Lik Sreće sjedi na rubu pozornice i pjeva plačljivu himnu mnogih generacija djece, Zeko i potočić Branka Mihaljevića, jer suze su, kaže nam ona, najbolja ljudska izlučevina.

Stotinjak godina star tekst dosjetljivo je i duhovito adaptiran / Snimio Marko Ercegović

Tugaljiva heroina Sreća zdušno poziva publiku na zajedničko pjevanje, empatično dijeljenje osjećaja čija se težina time rasplinjuje, jednako kao i njeno malodušje zbog rada u tvrtki za fabriciranje istinske sreće.  

Upravo će Sreća utjecati na sudbe trojice divova, Zorka Bistrozorkog, Valigore i Mokronoga. Divovi po pozornici hodaju na štulama, te su im radijus i brzina kretanja, u suprotnosti sa Srećinom vrckavošću, znatno ograničeni, ali ipak posve funkcionalni (suradnica za scenski pokret je Vini Jurčić). Kinetičku ograničenost divovi nadoknađuju živim ekspresijama i gromkim smijehom na granici groteske, a njihovo dovikivanje načas prelazi i u navijačko skandiranje, interpolaciju kojom redateljica dodatno približava tekst suvremenoj publici. Marinko Leš kao Valigora i Robert Španić kao Mokronog tvrdi su i postojani u svojoj grubosti, no ne gube zbog toga na komici, dok je Lovro Rimac kao Zorko suzdržaniji u glumačkom iskazu, tiši i refleksivniji, čime anticipira osobno otkrivenje koje dolazi pri kraju predstave. I dok će Valigora i Mokronog, nakon višetisućljetnog sna, u novom pokušaju uspjeti Suncu splesti kosu i izroniti gorući kamen iz mora, Zorko će se za svoj cilj, pronalazak sreće, morati žrtvovati. „Učini se manjim“, poručuje mu Sreća, „još manjim“, i kad Zorko naposljetku pristane, kad se smanji do ljudskoga rasta, bit će spreman na spoznaju da sreću može dohvatiti tek balansiranjem na granici radosti i bola.  

Na scenu, naime, dolaze petogodišnja Mavrica i njezina majka (u izvorniku otac), koje kao sporedne, ali ključne uloge odmjereno i nježno igraju Beti Lucić i Sunčana Zelenika Konjević. Njihovu veselu igru pantomime, pogađanja životinja, prekinut će dolazak smrti. Majku će u mrtvački pokrov, uz Zorka, zamotati vukovi i lisica jer su životinje svjesne prirodnih ciklusa i ravnoteže više no ljudi, koji danas pred spoznajom o konačnosti bježe u svjetove binarnih kodova i plastičnih iluzija, ne prihvaćajući rizik i potragu, pobunu protiv nametnutih imperativa i borbi kao jedinu mogućnost da se sreća uhvati za noge i okrene naopako, kako to čini Zorko Bistrozorki, da tako sagleda i njezinu drugu stranu, netopirsku, naličje bez kojeg nema ni njezina blagotvornog dodira.

Raznolika glazba djelo je svestranog Borne Šercara, koji kombinira elektroničke registre s tradicionalnom, etno bojom zvuka. Etno elementi vidljivi su i u lepršavim, šarenim kostimima Aleksandre Ane Buković, osobito u krojevima i dezenima na odjeći Mavrice i njezine majke, čime se daje pečat bajci koja se, karakteristično za Ivanino stvaranje, doima kao stilski raskošno tkanje narodne predaje. S tom premisom usklađenu scenografiju, baziranu na tradicionalnim uzorcima, potpisuje Paola Lugarić Benzia, dok je kulise od dvadesetak providnih zaslona svjetlom, fokusirano i svrhovito, obojila Vesna Kolarec.

Ivanina literarna potraga za srećom, koja joj je pred kraj života samoj izmicala, samilost i suosjećanje diva prema djevojčici i njegova žrtva kojom je pronašao ispunjenje, bit će prilika mladoj publici da pronikne u zabludu površnog sagledavanja sreće kao trajnog stanja, da je prihvati kao svojevrsni bipolarni identitet, te da ih podsjeti da sreću traže u nizanju čudesnih životnih trenutaka koje im valja cijeniti i njegovati, baš kao i baštinu Ivaninih riječi i njezinih neumirućih poruka.  „Smanjite se“, zove nas Sreća.