Stol izobilja u nejasnoj izvedbi

Stol izobilja naziv je umjetničke instalacije koja je dio nove predstave Coco u režiji Senke Bulić, a njezini su autori Alma Trauber i Dean Zlovolić. Stol zauzima gotovo centralno mjesto na pozornici i izgledom je vrlo dekadentan, ispunjen kolačima, bocama pjenušca i srebrnim dekoracijama poput zdjela i svijećnjaka. Taj stol privlači pažnju u predstavi u kojoj dominira bijela boja na sceni (scenografija Tomislav Ćurković) i kostimima (Oliver Jularić), a njegova karakteristika „obilja“ stoji u gotovo potpunoj suprotnosti od doživljaja koji ostavlja nova produkcija Kazališta Hotel Bulić.

Vid Ćosić i Ružica Maurus kao Consuelo, sluškinja ostarjele Coco Chanel / Snimio Marko Erceg

Dramski tekst Coco nedovršeni je i fragmentirani dramolet francuskog dramatičara i redatelja Bernarda-Marie Koltèsa (1948–1989) o posljednjim danima Coco Chanel s njezinom sluškinjom Consuelo. Odnos između dvaju ženskih likova neprijateljski je i okrutan pa se u tom antagonizmu dviju žena rastvaraju njihove opreke, ali i otkriva kako obje postoje u međuzavisnosti jedna drugoj. Kao biografski kuriozitet možda nije naodmet spomenuti kako je Koltès pisao ovu dramu nakon gledanja dokumentarca o slavnoj dizajnerici, i to u vrijeme dok je sam umirao od posljedica zaraze HIV-om. U tom smislu, dramski tekst možemo gledati iz vizure autorova života koji je razlomljen na ova dva ženska lika – jedne slavne žene koja umire u bolovima, a druge mlade koja se želi oduprijeti nametnutom sistemu.

Po ulasku u dvoranu Kulturnog centra Travno, troje izvođača koji igraju Consuelo (Ružica Maurus, Vid Ćosić i Eva Zlovolić) već su prisutni na pozornici i njišu se u ritmu pjesme You Don’t Own Me Lesley Gore, danas kultnog feminističkog evergreena. Nakon što se nekoliko puta otpjeva pjesma, na scenu izlazi dvoje plesača (Vlasta Rittig i Branko Banković) i izvode kratku baletnu koreografiju. Banković igra ulogu Coco Chanel, ogorčene starice zatočene u starome tijelu koje joj ne da jesti. Vlasta Rittig tijekom čitave izvedbe uglavnom nepomično leži u različitim pozama pa bih njezin položaj protumačila kao tijelo, a Bankovićev kao duh naslovne junakinje. U dijalogu između dviju žena mnogo je antagonizma između starog i mladog, novog, primjerice kada Coco prigovara Consuelo zbog crvenog ruža, pušenja i općenito neprimjerenog ponašanja koje Chanel tumači kroz prizmu zavođenja muškaraca.

Isprva se čini da pjesma Lesley Gore služi kao vrlo dugačak uvod u početak izvedbe, ali kako se tijekom izvedbe ona ne prekida i njoj se iznova vraća – ona se nameće kao mogući ključ čitanja predstave. Sluškinja nije gospodaričino vlasništvo, Coco ne posjeduje Consuelo, slavna dizajnerica sada stara i na rubu smrti ovisi o dobroti mlade žene. Međutim, što se više ponavljaju stihovi pjesme koju uglavnom pjeva Ružica Maurus u povremenoj pratnji Vida Ćosića, to su više otrcane riječi kojima Consuelo odbacuje gospodaričin autoritet. Kao i publika, dvije žene ostaju zarobljene u beskonačnom ponavljanju i pravocrtnom kretanju po pozornici bez konkretne dramske radnje, recimo dijaloga sukoba, koji bi bar iole adresirao neke od nagoviještenih tema i motiva.