Što (zapravo) čitaju srednjoškolci?

Niccolò Machiavelli, Vladar

U današnjem javnom diskursu nije rijetkost čuti riječ ,,makijavelistički“ kao istoznačnicu za nečasno političko manevriranje. Upravo je zanimljivo kako jedan autor ili jedno njegovo djelo mogu postati sinonim za amoralnu politiku kojoj je jedini bezglavi cilj apsolutna moć za čije se postizanje ne biraju sredstva, no rijetko kada se postavi pitanje je li to zaista prava slika Machiavellija i njegova djela. Djelo je napisano za mladoga vladara Lorenza de Medicija kao politički udžbenik. U djelu se ističe kako se mudar vladar oslanja samo na svoju moć te kako mora vladati čvrsto i okrutno. Sam je Machiavelli bio predani republikanac kojemu je cilj bila ujedinjena talijanska republika, no u ovome djelu savjetuje o autoritativnoj vladavini jer ju je smatrao jedinim načinom ujedinjenja Italije te izlazom iz feudalnoga sustava.

Izd. Disput, Zagreb, 2020.
S tal. preveo Damir Grubiša

Jedno je od najpoznatijih poglavlja ono u kojemu Machiavelli piše o karakteru vladara. Postavlja se pitanje treba li vladar biti poštovan ili okrutan. Poštovan se vladar odbacuje kao preslab, dok se poštovan i okrutan vladar smatra gotovo nemogućim. Time se nameće vladavina okrutnog vladara u feudalnome sustavu. Ovakva se klasifikacija suprostavlja republičkom u kojoj vladar mora biti poštovan i voljen kako bi bio izabran. Jasno je da je Machiavelli uočavao moralnu dimenziju ovih razlika, no onda se otvara pitanje zašto je promovirao okrutnu vladavinu u svome djelu. Odgovor je da je to smatrao jedinim uspješnim načinom feudalnoga vladanja koji osigurava državu i narod od krvavih ratova i neodlučnih vladara koji bi nanijeli komparativno veću patnju nego okrutni vladari te je ovaj način stabilizacije i centralizacije države vidio kao način pretvorbe u republiku. Njegova će se predviđanja povijesno ostvariti kada francuska apsolutna monarhija preraste u Francusku Republiku. Machiavelli nipošto nije bio izrazito moralan, no pokušao je odgovoriti na jednostavno pitanje: Kako zaustaviti ubojicu, a da sam ne posegneš za nožem?

Milorad Pavić, Hazarski rečnik

Ovo neobično djelo najbolje se može opisati svojim podnaslovom: Roman leksikon u 100.000 reči koji zapravo ilustrira njegovu jednostavnost i kompleksnost. Čitatelj ovim romanom u obliku leksikona stupa u nevjerojatnu priču koja se isprva čini kompleksnom i u nekim dijelovima besmislenom, ali do kraja romana prerasta u smislenu cjelinu vrlo jednostavne pripovjedne linije. Fabula se tada doima banalnom, pričom koja je već bezbroj puta ispričana, pričom o narodu koji je odavno nestao, koji uopće nije htio biti narod te o mitovima koji se u svakome koljenu tope i uvijaju te prerastaju tek u retoriku i estetiku koja je potrebna oratoru, no ipak u tim lažima još miruje pokoja istina starih Hazara, iako ona rijetko izlazi na vidjelo.

Izd. Kosmos - Nova knjiga,
Beograd, 2020.

Naime, Hazari pripadaju vrsti naroda o kojoj se mnogo misli, a malo promišlja, no zato autor daje šansu čitatelju da sam poput slagalice sastavi priču drevnih Hazara i to u obliku leksikona koji se temelji na trima knjigama i dvjema nadopunama koje su međusobno često proturječne, ali ujedno skladne te pažljivim čitanjem odgovaraju na sva postavljena pitanja. Ovdje djelo poprima karakteristike kriminalističkog romana jer jer fabula nastaje maštom čitatelja, zato što čitatelj, zbog nedostatka informacija, stvara svoju priču o tome što se dogodilo Hazarima, ali ovo je djelo mnogo naprednije od kriminalističkih romana jer svaka riječ, svaki novi paragraf potpuno okreće ploču te čitatelju fabula nije posve jasna do zadnje rečenice.

Ovome još pridonosi i to da se roman može čitati ,,dijagonalno“, to jest bilo kojim redoslijedom. Cilj je Hazarskog rečnika da potakne razmišljanje. To se očituje i u paralelama ovoga djela, jer ono govori o ovom našem malom kutku Europe, o narodima za koje misle i govore neki drugi, o kojima i strani i domaći mnogo i uporno misle, a nikako ne razmišljaju.

Kazuo Ishiguro, Klara i sunce

Kazuo Ishiguro se u ovom romanu bazira na životu statista, onoga koji je tek prolaznik u većoj priči te, iako je njegova prisutnost nužna, on uvijek ostaje u sjeni. Glavna je junakinja romana zapravo sporedna – to se očituje ne samo njezinim oblikom androida, već i njezinom ulogom. 

Izd. Mitopeja, Zagreb, 2021.
S engleskoga preveo Vladimir Cvetković Sever

Klara je, naime, u svim razdobljima svoga života podređena željama i prohtjevima drugoga, ali ona svoju sudbinu prihvaća i pomaže svima, pogotovo bolesnoj Josie. I unatoč ovakvim odnosima, podnosi velike žrtve. Jedino ona od svih likova doživi nesretan kraj. U trenucima kada su svi bili slabi, jedino je ona bila hrabra i žrtvovala se da spasi Josiein život, ali na kraju opet biva otpuštena, razdvojena od djeteta kojemu je bila poput majke. Na kraju se postavlja pitanje kako podnijeti takav život koji podnosi većina čovječanstva, a djelo pruža zanimljiv odgovor: „Živjeti tako znači biti sretan onime što si učinio i znati da si nekome pomogao na njegovu putu“, te je time na kraju djela zadovoljna i Klara dok leži osamljena i zaboravljena na odlagalištu. ,,Svaka stranica, još jedna pobjeda / no tko je platio za pobjednički bal?“