Šahtofonska parada

Dvodnevna „parada minimalističko odgojnoobrazovnog kabareta“ Zlatka Burića Kiće, Damira Bartola Indoša, Tanje Vrvilo i Dragane Milutinović, kojima se izvođački pridružuju Dragan Živadinov, Aljoša Živadinov Zupančič, Domagoj Janković, Amanda Prenkaj, Sven Jakir i Hrvojka Begović, u svega nekoliko sati uoči i nakon premijerne izvedbe rasplamsala je društvene mreže ponijevši epitet jedinstvenog događaja koji se ne smije propustiti, jer kakofonijom, sprdnjom i proizvodnjom nesmisla odgovara na sve ideološke zablude i paradokse današnjeg življenja.

Izvedba se prostire na čitav prostor velike dvorane Pogona Jedinstvo, uz prepoznatljiv Indošev šahtofonijski instrumentarij / Snimio Ratko Mavar

Zanimljivo je (je li i slučajno?) da je viralno postalo događanje koje se u prvom redu nadahnjuje „pjesničkim, dnevničkim, artivističkim zapisima i mekoterorističkim performansima“ Marka Brecelja, u pokušaju njihova rekreiranja, kao što se prije nekoliko godina viralno proširila lažna vijest o smrti toga glazbenika i subverzivnog performera mjesecima prije nego što je doista i preminuo. Ta me činjenica povukla pa sam, guglajući, pozornost svrnula na njegovu glazbenu ostavštinu koja mi je, generacijski ili interesom, ostala izvan fokusa. Pojavivši se u sedamdesetima, Marko Brecelj doista je rušio norme i provocirao društvene, kulturne i glazbene standarde.

Rotulus homo pendulum iliti „svitak čovjek njihač“ nešto je drukčija priča. Nastoji reaktivirati načine djelovanja i učinke Kugla glumišta pozivajući se na pojedinačno i kolektivno sjećanje, a crpeći iz Breceljeve osobnosti i djela te njegova i pjesničkog performansa Ivana Volariča Fea. Prostiranje izvedbe na čitav prostor velike dvorane Pogona Jedinstvo, više „prizorišta“ koja izvođači zauzimaju katkad istodobno, katkad se seleći od jednog do drugog, s prepoznatljivim Indoševim šahtofonskim instrumentarijem, mnoštvom rekvizita i scenografskih elemenata te projekcijama, svakako je izazvalo reakcije, čak i more sljedbenika.

Istodobno, publika je stiješnjena uza zidove, nedovoljno je sjedala za sve, jedni drugima zaklanjaju vizure, jedni sjede, drugi stoje, treći žure za izvođačima hvatajući što bolju poziciju. Većinu vremena stvara se pomutnja, većina publike ostaje izvan dosega onoga što se odvija, zabavljaju se izvođači i „ekipica“ koja se uspjela zgurati do njih.

Je li subverzivno pozivati gomilu na spektakl, a onda joj ga izmaknuti pred očima? Možda. Je li zvukovna sastavnica ispunila očekivanja? U uobičajenome smislu slušnosti i slušljivosti nije. Podsjetilo me na neke eksperimentalne skladbe na Muzičkom biennalu Zagreb koje su s eksperimentom zaglavile.

Iz mekoterorističkih performansa iskače nekoliko tema, poput naoružanja, digitalizacije odnosno virtualizacije, getoizacije, koje se variraju podudaranjem zvukova, igrom riječi, nategnutim humorom i scenskim akcijama ili gestama, iscrpljujući se u ponavljanjima i djelujući kao zvučne slike.

Dobro je što valjano opremljena knjižica dosljedno prati izvedbu, uključujući prolog kao svojevrsne upute za snalaženje i osamnaest pjesama/točaka/tekstnih izvedbi, pa se vizualne praznine ili ograničenja vizure mogu donekle zavarati. No ono što je nekoć bilo provokativno danas djeluje kao recikliranje.

U Dodogovoru Marko Brecelj digitalizaciju vidi kao uzrok prošupljivanja i otuđivanja ljudi, a „humanizirajuće središte“ nalazi u kreativnosti. Ništa novo, naravno – izvedba je tu kreativnost trebala „aktivirati“, kako se navodi, uvući u „javnu svijest isključene ljude, teme i djelovanja“.

Paradoksalno, usprkos zvučnom objedinjavanju, izvedba je prostorno razmrvljena, pa umjesto na sudjelovanju i uključivanju neprestano radi na izmicanju. I događaj koji se nije smio propustiti ipak je umaknuo.