S velikom moći dolazi i velika odgovornost

Nije pretjerivanje ako kažemo da je na prvom ovogodišnjem koncertu sezone Zagrebačkih solista gostovao ponajbolji gitarist ovih prostora (i šire). Nakon što je u studenome nastupio solistički te uz kolegu Zorana Dukića na svečanom koncertu u povodu pola stoljeća studija gitare na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Petrit Çeku je prvi ovogodišnji zagrebački nastup imao uz dobre znance i glazbeničke partnere, članove ansambla koji je netom uplovio u osmo desetljeće. Premda bi publici možda bilo atraktivnije predstaviti kakav repertoarni komad nekog španjolskog majstora, Çeku iz teorije u praksu prenosi ideju da „s velikom moći dolazi i velika odgovornost“, u njegovu slučaju s velikim talentom, predanošću i inspiracijom te povjerenjem publike (i ansambla). Koncert je otvorio izvedbom drugoga od dvaju Concertina glasovitog Varaždinca Ivana Padovca, čiju je partituru, nakon njezina otkrića 2007. godine, 2022. za gitaru i gudački ansambl priredio Darko Petrinjak, osovina hrvatske gitarske škole te brojnih sličnih podviga u hrvatskoj gitaristici proteklih desetljeća.

Dinamičko nijansiranje dijaloga između Çekua i Zagrebačkih solista svjedoči o međuglazbeničkom nadahnuću / Snimio Ivan Mihaljević / Zagrebački solisti

Jedna od tema kojima je Petrinjak predan glazba je i ostavština gitarista, skladatelja, pedagoga i instrumentalnog inovatora Ivana Padovca. Petrinjak je inicirao i otkrivanje Concertina, davši inicijalne informacije i početni impuls za pronalazak partitura Stefanu Hacklu iz Innsbrucka. On je zatim nekoliko godina tražio više skladbi, uključujući oba Concertina, pronašavši ih napokon u Beču. Zajedničkim snagama radili su na notnom izdanju, realiziranom kasnije u SAD-u, a Petrinjak je Concertina i snimio.

Desetljeće kasnije obradom koju je publika imala priliku čuti u Lisinskom, otvoreno je novo poglavlje na važnom pravcu ostvarivanja života nekoga opusa u suvremenom repertoaru. Činjenica da je u pitanju bio glazbenik kalibra kakav je Çeku cijeloj priči daje na važnosti, a glazbi na relevantnosti. Ljupki karakter glavne teme Concertina, podatnost solističke dionice te odnos sola i tuttija, Çeku je s poštovanjem, ali i svježim interpretativnim slojem pogurao ka ušima slušatelja koji možda tek imaju otkriti riznicu opusa koji na poseban način piše povijest gitare u hrvatskoj glazbi.

Prema Kuhačevim napisima, Padovec nije prihvaćao ideje nacionalnog glazbenog smjera držeći da između hrvatske i njemačke umjetničke glazbe nema i ne može biti razlike. Dostupna građa sugerira, pak, da je oko vlastitog autorskog rada bio prilično skroman, uzevši u obzir dosege i okolnosti u kojima je djelovao kao prvi samostalni glazbenik u povijesti hrvatske glazbe te najobjavljivaniji hrvatski autor 19. stoljeća. Svoju je glazbeničku djelatnost u Beču zbog zdravstvenih razloga morao prekinuti, ali je nakon Beča u Varaždinu nastavio vrlo važan pedagoški i skladateljski rad. Autorski odraz njegova talenta u kontekstu suvremenika, poetički i kompozicijsko-tehnički ostao je u nešto konzervativnijim i klasičnijim okvirima prethodne generacije, one njegova uzora Maura Giulianija. Ipak, uz iznadprosječno idiomatsko pisanje za gitaru, specifičnost je Padovčeve glazbe i njezina pristupačnost, zamjetna iz očišta glazbenika, kao i onoga slušatelja. Karakter i osobine njegove gitarske glazbe poznavatelji opusa ističu kao vrlo popularne, a istaknuti bečki izdavač toga doba upravo je Padovcu povjerio aranžmane za prve sveske gitarskih obrada glazbe Johanna Straussa oca. Iz napisa koji govore o Padovčevim nastupima zaključuje se da postoji barem pet njegovih koncertantnih djela pisanih za gitaru uz pratnju kvarteta ili orkestra.

Osim Mendelssohnova Gudačkog okteta koji su Solisti izveli u drugome dijelu koncerta, u prvome su dijelu ostvarili još jednu suradnju u Çekuovoj obradi i interpretaciji Schubertove tzv. Arpeggione sonate, u kojoj je posebno isplivao uvijek tinjajući, poseban odnos gitare Çekua sa solo violončelom (Vid Veljak). Praksu izvođenja Bachove glazbe u dodatku koncerta solist je nastavio i ovaj put.

Dinamičko nijansiranje dijaloga između gitare i ansambla, Çekua i Zagrebačkih solista, kazuje priču o nedvojbenom međuglazbeničkom nadahnuću. Komplementarnost koja proizlazi iz ideje ugošćivanja vrhunskih solista uz ansambl u sezoni, kao i glazbeničko vraćanje nadahnuću, zalog je za nastavak, ali i povod za razmišljanje. Smionost koja bi proizašla iz takvog razmišljanja valja uzeti kao vodilju pri donošenju odluka koje bi i u nastavku puta proslavljenog ansambla očuvale ugled, ali povrh svega, usklađenost te interpretativnu predanost zaokruženog, jedinstvenog zvuka korpusa ansambla.