Remek-djelo arapske književnosti na hrvatskom jeziku

Hrvatskim čitateljima u rukama se rijetko nađe djelo moderne arapske književnosti. Prijevodi su gotovo nepostojeći, pa smo tako uskraćeni za mnoge iznimno razvijene književne dosege Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. U arapskom svijetu, tradicionalno je Egipat zauzimao glavno mjesto arapske kulture. Arapski jezični standard (onaj nekuranski) temeljen je na egipatskom govoru, pa je i kulturna produkcija Egipta desetljećima prevladavala Bliskim istokom. Danas je ozbiljno ugrožava domaća i imigrantska književnost iz Sirije, Iraka, pa i Jordana i Maroka, a djelomično je tome razlog i razina slobode u raznim arapskim državama.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2024.
S engleskog prevela Mirna Čubranić

Stoga je odlična odluka Petrinih knjiga da objavi veliki arapski klasik Između dvaju dvoraca (1956) jedinog egipatskog nobelovca Nagiba Mahfuza. Ovo je prvi svezak Kairske trilogije, njegovog maestralnog uvida u egipatsko i arapsko društvo. Trilogiju na Zapadu često uspoređuju s Buddenbrookovima Thomasa Manna. Mahfuz je rođen u Kairu 1911. godine, gdje je i umro 2006. Njegov književni opus broji više od 30 romana i 350 pripovijedaka, a prema mnogim su njegovim djelima snimljeni i filmovi. Mahfuza se smatra „ocem egipatskog romana“, a egipatske novine Akhbar El Youm (u prijevodu Dnevne novosti) čak su ga prozvale „ocem arapskog romana“. Godine 1988. postao je prva osoba s arapskog govornog područja koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Bio je nagrađen jer je „kroz nijansirana djela – ponekad vidovito realistična, ponekad evokativno dvosmislena – oblikovao arapsku narativnu umjetnost koja se odnosi na cijelo čovječanstvo“, navodi se u obrazloženju Nobelove nagrade.

U Kairskoj trilogiji, koja uz roman Između dvaju dvoraca (Bayn al-qaṣrayn) obuhvaća romane Dvorac čežnje (Qaṣr al-šawq) i Šećerana (Al-sukkariyya), život kairske trgovačke obitelji prati se kroz tri generacije i tri desetljeća i sažima se u raskošnu sliku egipatskog života. Ahmeda Abduldževada, svemoćnog vladara obitelji, plaše se i vole ga u isto vrijeme; pun vitalnosti i ljubavi prema životu, on je ljubazan prijatelj i duhovit zabavljač, poznavatelj umjetnosti i pjesme, i ne manje važno, osjećajan ljubitelj lijepih žena. Ali kad se popne stepenicama do svoje palače, pretvara se u nemilosrdnog patrijarha koji kao da koncem vodi svoju ženu, kćeri i sinove.

Kako želje i nade svakog pojedinca izlaze na površinu, tako se članovi obitelji sve više zapleću u mrežu svojih nesređenih odnosa. Ahmedova žena Amina, figura mitske dubine, više udomaćena u svijetu duhova nego u svijetu ljudi, prvi put izlazi na ulicu. Roman prati i njihovu djecu, vječno posvađane kćerke Hatidžu i Ajšu, koje su sputane tradicionalnim očekivanjima braka i majčinstva, te sinove. Tragičan idealist Fahmi student je prava i nacionalist koji se uključuje u borbu za egipatsku neovisnost od britanske kolonijalne vladavine. Najstariji sin Jasin prati oca u raskalašenom hedonizmu. Najmlađi sin Kamal povučen je i pun intelektualnih i duhovnih previranja koje se mogu pronaći u cijeloj trilogiji.

Ova se obiteljska priča razvija dok vani na ulicama počinje krvava borba za nacionalnu neovisnost, s demonstracijama i štrajkovima koji pozivaju na kraj britanskog protektorata. Abduldževadova obitelj nije pošteđena tragedije zbog ovog povijesnog događaja. Roman Između dvaju dvoraca sjajno razlaže temu odnosa tradicije i modernosti te sukoba javnog i privatnog života u prijelomno doba za društvenu i političku zbilju Egipta tijekom tog vremena. Također prikazuje složenu dinamiku obiteljskog života kao posljedicu autoritarnosti i licemjerja.

Kroz mikrokozmos obitelji el-Džavad roman donosi dublji opis širokih društvenih sukoba u Egiptu, ali i šire po arapskom svijetu. Sukob je to koji ni danas nije prestao, jer tumači srazove između tradicije i modernosti, uloge žena u obitelji i društvu, utjecaj političkih događaja na svakodnevni život pojedinaca i obitelji, te prirodu društvenih normi i očekivanja koje su samo dijelom nadahnute islamom, a zapravo tumačene kroz društvene kodove iznimne patrijarhalnosti i ženske podčinjenosti. Kako bi se obuhvatilo cjelokupno Mahfuzovo mišljenje o Egiptu, potrebno je pročitati cijelu Kairsku trilogiju koja prati ovu obitelj kroz 20. stoljeće.

Roman je objavljen u prijevodu Mirne Čubranić, ali ne s arapskog, već s engleskog jezika. Prevoditeljica se odlučila na bosansko-tursku verziju transkribiranja arapskih imena (Ahmed umjesto Ahmad, Abduldževad umjesto Abd el-Džavad itd.), pa i za pojmove koji nam dolaze iz turcizama, arabizama i perzijanizama. U tome je pomalo neshvatljivo kako se Hatidža ili Hadidža ne transkribira poput svih ostalih, već se konzistentno kroz tekst koristi engleska inačica Khadija. Pritom postoje još neke manje pogreške (naglašeni suglasnici ponekad se koriste, kao u imenu Umm Hanafi, ali se mitsko biće džinn piše džin). Ukoliko će se Petrine knjige odlučiti za izdavanje cijele Kairske trilogije, ovome se treba posvetiti više pažnje.