Raskošan i stilski zanimljiv promašaj

U vrijeme nastanka ovog teksta gotički horor Nosferatu suscenarista i redatelja Roberta Eggersa nominiran je za četiri Oscara, većinom u tehničkim kategorijama u kojima ima i pet nominacija za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA, pri čemu je u potonjem slučaju kategorijama šminke, produkcijskog dizajna, fotografije i kostimografije pridodana i kategorija najuspjelije glazbe. To je po prilici i pošteno, jer je riječ o ambicioznom, ali i pretencioznom ostvarenju koje s osloncem na dobro znanu priču i raskošnu produkciju pokušava s određenim ‘realističnim’ tendencijama rekreirati ugođaj gotičkog horora iz antologijskog romana Drakula Brama Stokera i podjednako znamenitog remek-djela Nosferatu, simfonija strave F. W. Murnaua iz 1922. Ambicioznosti svakako ne nedostaje, jer posrijedi je uistinu dojmljivo scenografski, kostimografski i snimateljski uobličeno djelo koje se, međutim, gotovo u potpunosti iscrpljuje u tim sastavnicama, ne nudeći nikakav nov, drugačiji, intrigantniji i zanimljiviji pogled na velike predšasnike na koje se referira.

Film krase impresivna scenografija, atmosferična fotografija te efektne igre svjetla i sjene

Eponimno ostvarenje F. W. Murnaua, jedne od najznačajnijih i najutjecajnijih figura njemačkog filmskog ekspresionizma u razdoblju nijemog filma, predstavljalo je indirektnu adaptaciju Stokerove proze. Za njezinu izravnu prilagodbu Murnau nije uspio dobiti prava, te je jednostavno ‘posudio’ priču o Drakuli i uz pomoć suscenarista Henrika Galeena, inače uglednog austrijskog glumca, scenarista i filmskog redatelja, u njoj izmijenio imena likova. Taj se film drži prvim velikim Murnauovim filmom, a odlikuju ga impresivno kreiranje ozračja mraka i tjeskobe, izuzetno sugestivan prikaz mistične Transilvanije kao područja kojim caruje smrt, spretno poigravanje melodramatičnom morbidnošću kontekstualiziranom u poetski opisan prostor i prirodu, kao i jasno naznačen odmak od u ono vrijeme izraženog ekspresionizma redateljevih kolega. Cjelina kojom dominira dojmljivi lik grofa Orloka, sa šiljatim ušima i prijetećim na sjenama izduženim rukama, a kojega sjajno utjelovljuje Max Schreck te kojega psihoanaliza interpretira kao svojevrsno utjelovljenje seksualnog nagona, odlikuje se i maestralnom ambijentacijom zbivanja na lokacijama, neobičnim rakursima kao i spretnim poigravanjem gledateljevim očekivanjima.

Sve to želio bi postići i Robert Eggers u svom četvrtom, nažalost, i dosad najslabijem dugometražnom filmu. U dugom metru debitiravši horor-dramom Vještica (2015), naglašeno atmosferičnim ostvarenjem koje se s određenim pretjerivanjem, ali ne sasvim bez osnove uspoređivalo s filmovima Terrencea Malicka, ponajviše zbog dojmljiva vizualnog prosedea i tematiziranja mnogoboštva, tj. panteizma, a koje je zahvaljujući odličnoj usmenoj predaji nakon premijere na Sundanceu doživjelo američku kinodistribuciju, Eggers je 2019. realizirao svoje još uvijek najuspjelije djelo, psihološku horor-dramu Svjetionik. U njoj se mogu uočiti brojni tematski i izvedbeni utjecaji, od Kubrickova Isijavanja, u kojem pratimo potonuće u ludilo protagonista, preko klasičnih horora s Borisom Karloffom do prvih filmova Alfreda Hitchcocka i Orsona Wellesa, a likovi dvojice protagonista kao da su sišli sa stranica Melvilleova romana Moby Dick. Horor je očito Eggersov omiljeni žanr, zacijelo upravo onaj iz razdoblja njemačkog ekspresionizma, pa afinitet prema Nosferatuu i novoj interpretaciji priče o njemu nimalo ne iznenađuje.

Problem je, međutim, što spomenute vrijedne, generalno izuzetno uspjele i većinom prilično dojmljive sastojke koristi za oblikovanje u osnovi trivijalne i banalne priče. Iz njegovih prethodnih filmova jasno je da Eggers preferira scene s grafički eksplicitnim prikazima mutilacije, sakaćenja, odnosno mrcvarenja ljudskog tijela, a upravo su takve scene forte ovoga filma. Uzalud impresivna scenografija, naglašeno atmosferična fotografija, atraktivan stil te iznimno efektne igre svjetla i sjene, kad se sve svodi na iščekivanje trenutka u kojem će grof Orlok, kojega pretjerano teatralno i prilično karikaturalno interpretira Bill Skarsgård, dodatno opterećen komičnim i iritantnim govorom, ‘obljubiti’ i sebi potpuno podčiniti Ellen Hunter, koju ipak donekle dostojanstveno uspijeva utjeloviti Lily-Rose Depp (Putnici Neila Burgera). Problem je i to što su svi likovi karikirani ili tendiraju karikaturalnosti, osobito Willem Dafoe u liku profesora Albina Eberharta von Franza, a prisebnost u dovoljnoj mjeri uspijeva sačuvati Nicholas Hoult (Sve zbog jednog dječaka, Pobješnjeli Max: Divlja cesta) u ulozi Ellenina supruga Thomasa Huntera.

U cjelini, dakle, novi Nosferatu nudi vizualnu gozbu koju ne prati uistinu intrigantna i zanimljiva priča.