Poezija koja sjedinjuje riječ, boju i glas

Naslov druge zbirke pjesama Milana Bešlića Boje riječi izvrsno je pogođen u odnosu na njegovu poetiku u ovoj knjizi, ali i na njegovo cjeloživotno povezivanje likovnog i književnog jezika. U središtu svega su riječi. Najveći dio Bešlićeva opusa u prvoj zbirci Slagalice i u ovoj novoj to potvrđuje, i to prevlašću konkretne, katkad tekstualističke, upotrebe riječi i jezika, ili razmišljanjima o riječima i njihovoj sržnoj važnosti za poeziju. U naslovu zbirke pojavljuje se i imenica u množini „boje“. Dakle, riječi imaju različite boje i mogu duhovno stvoriti nešto što nisu one same. Sinestezijski se mogu dovinuti do boja koje su izražajno sredstvo likovnosti. Boje doslovno ili metaforički oslikavaju kakvoću, atmosferu, intonaciju, grafički izgled pa čak i zvuk riječi.

Kad riječi postaju poezija?

Tako riječi postaju poezija tek kad dobiju svoju boju, kad se toliko konkretiziraju da postanu vidljive našem duhu i zadobiju svoje poetsko tijelo. A takvo tijelo u Bešlićevoj poeziji dobiva gotovo sve. I to od pojedinog fonema do samog Boga, od intenzivne igrivosti do krajnje ozbiljnosti, od uživljavanja u slamnigovsku i severovsku konstrukciju jezika kao poetskog subjekta do božanskog podrijetla samog subjekta koji stvara pjesmu. Zbirka Boje jezika sastoji se od tri poetička modusa. To je pjesništvo jezika ili označiteljske scene, i to u obliku tekstualizma i postmodernističkih kulturoloških poveznica. Tu je i duhovno pjesništvo izravne kršćanske religioznosti te ono intimističko u kojem subjekt propituje samog sebe nutarnjim raspoloženjima i pejzažnim pjesmama.

Izd. Slavonsko-baranjsko-srijemski ogranak DHK, Đakovo, 2024.

Prvi je poetički modus uglavnom sadržan u prvom ciklusu Stihovi po stihovima. Riječ je o nadovezivanju na neke glavne tendencije hrvatskog pjesničkog postmodernizma. One se zbivaju prevlašću označitelja nad označenim te preslagivanjem kulturnih fenomena i književnih artefakata sa sviješću o literarnim postupcima kojima se to čini. Bešlić ovdje ide u dva smjera. Jedan je severovska „drska atrakcija teksta“ i „zvuk koji prethodi smislu“, kao slobodna, katkad radikalna, označiteljska igra. Ona u zvučnim i etimološkim podudarnostima i asocijacijama dovodi i do neočekivanih značenjskih korespondencija.

Od označiteljskih igara do književnih reinterpretacija

Prijelaz prema drugom, kulturološko-postmodernističkom usmjerenju česta su miješanja različitih idioma hrvatskog jezika te fragmenata stranih jezika. Tom se jezičnom makaronštinom od označiteljskih igara ide prema književnim reinterpretacijama. A par excellence kulturološko-postmodernističko usmjerenje očituje se u Bešlićevu kombiniranju fenomena, osobnosti i tekstova iz povijesti hrvatske poezije. Osobit je naglasak na Matošu i Slamnigu, potom i na Vidriću, Šimiću, Severu, Mihaliću, Petraku, Zidiću, Machiedu… On u tome u velikoj mjeri slijedi Slamniga. No njegovoj ludičnosti u kombiniranju kulturnih referenci, miješanju visokog i niskog stila te makaronštini pridodaje i znatno veći udjel fonetske i leksičke stilematike. To je, otprilike, poezija koja o Matošu i Slamnigu govori slamnigovsko-severovskim stilom, što to pjesništvo čini intrigantnim, ponekad i vrlo vještim.

Predmetno-tematski sloj tih pjesama je fragmentiran, ali se dobro razabiru pojedini motivi. To su Matoševo zdvajanje nad stanjem Hrvatske i Zagreba, ali i ljubav prema njima, nemoć i oportunizam današnjih najviših državnih institucija, nepovjerenje u sve političare, hrvatska poezija u dijalogu njezinih velikana. Tu su i apologija Slamnigove pjesničke vještine, uživljavanje u njegov neretvanski zavičaj, tematiziranje pjesništva i pjesničkog umijeća. U ovom ciklusu Bešlić se postmodernistički poigrava i s poetskim oblicima. Tako koristi sonet, usmenoknjiževnu brzalicu, pobudnice, modernistički reducirane pjesme, haikuovske minijature, šimićevske grafički centrirane pjesme te elemente vizualne poezije u vezi s hrvatskim slikarima.

Okrenutost ontološkim temama

A u drugom ciklusu naslovljenom Stihovi moje vjere autor potpuno mijenja poetiku, okreće se ozbiljnim ontološkim temama i smirenom stilu mudrosnih konstatacija i iskustvenih zgusnuća. Njegove pjesme dobivaju karakter ispovijedanja vjere, i to tako da se vjera u Boga izriče jasnim, odlučnim izjavnim stilom bez patetike, znatnije metaforike i naglašenije emotivnosti. Bešlić jednostavno izriče uvjerenja o svojem egzistencijalnom stanju koje je presudno ovisno o Kristovom spasenju i stalnoj Božjoj prisutnosti u svijetu. Takav mudrosni i izjavni stil ide čak do razine manifesta. U njemu subjekt nastoji što preciznije, a opet metaforički ispovjediti svoj credo.

Autor je u tome posegnuo za biblijskim stilom kao starodrevnom riznicom judeokršćanske duhovne i religiozne poezije. Bešlić to radi kombinacijom metaforičkih, ali odrješitih zaključaka s maštovitim parafrazama starozavjetne i novozavjetne motivike. Pomoću simbola stabla života cijelu pjesmu vodi kao metaforički prikaz sazrijevanja i strukture svoje vjere gradacijom od temelja i korijenja sve do listova i plodova. Tako autor u prirodi, kao i u Svetom pismu, vidi otvorenu Božju knjigu u čijoj ljepoti i raznovrsnosti iščitava znakove Božje blizine i vlastite Bogom prožete egzistencije.

A prirodna motivika, izražavanje nutarnjih raspoloženja i opažanje vanjskih mijena spojnice su koje povezuju Bešlićevu duhovno-religioznu liriku s trećim modusom njegova pjesništva – pejzažnim intimizmom. Po mirnom stilu i usmjerenosti subjekta prema svemu onome što vidi, ali i prema samome sebi, taj je ciklus, kao i onaj drugi, prvenstveno usmjeren na značenja i smisao.

Bešlićev subjekt sjedinjuje žal za voljenom osobom koja je odsutna, a melankolično osvrtanje na prošlost proživljava u uzmorskim ili kontinentalnim pejzažima. Odsutna ljubav biva mu prisutna pomoću intenzivnih atmosfera ljetne žege ocrtanih jarkim bojama ili pastelnim nijansama rane jeseni. Intonacije variraju od gotovo posve duhovno prisutne ljubavne partnerice do njezine melankolične odsutnosti oslikane u jesenjem crvenilu i žutilu te zimskoj bjelini.

U prepletu profinjenih intonacija i nijansi takve pjesme sadrže i anegdote i zamišljene dijaloge te mijene prirodnih stanja koja ilustriraju promjene raspoloženja. A sinesteziji riječi i boja, u trećem i četvrtom ciklusu dodaju se i glasovi (Glasovi I. i Glasovi II.). Koji je rezultat tog pretapanja boja riječi u glasove riječi? Još veći intimitet, nutrina koja se u najtananijim bojama može najbolje očitovati putem glasa u kojem se najprisnije sljubljuju prisutnost i odsutnost, nutarnji i vanjski život.

Prostori neodređenosti i zagonetnosti

Te Bešlićeve pjesme u većoj mjeri dodiruju prostore neodređenosti pa i zagonetnosti. U istraživanju nutrine, identiteta, najprisnijih odnosa i prirode u kojoj se naslućuju tajanstveni duhovni prostori, najdublje prodiru autorovi stihovi koji odsutnost nastoje učiniti prisutnom. To se zbiva tananim osluškivanjem glasova, intimnim dijalozima i evociranjem uspomena te zapitanošću o vlastitim svojstvima i dimenzijama koje ih nadilaze.

Spomenutu sljubljenost prisutnog i odsutnog Bešlić vrlo uspjelo izražava paradoksima („Govorio sam s tobom / i onda / kad se tvoj glas / više nije čuo / a bio je stvarniji / od činjenice / da ti više nisi stvarna“). Tu se pjesnik pridružuje vrlo suptilnoj refleksivnoj lirici koja intenzitet nalazi u utišanom jeziku. Oslanja se na fine značenjske pomake i produbljenu misaonost te dijalog sa samim sobom ili s voljenom osobom. Takve suptilnosti Bešlića prirodno dovode do pjesničkih minijatura. One se oslanjaju na paradoksalnu poslovičnost, lucidne uvide te igru prošlosti i sadašnjosti, odsutnosti i prisutnosti.

Također, intenzitet nutarnjih glasova pojačava se povratkom u boje. Riječi postaju mjesto profinjene i bogate sinestezije u pjesmama naglašenih atmosfera i veduta. U njih se prirodno upleće i dinamika promatrača, primjerice, u vožnji vlakom, a usmjerava se i na konkretnije slike svakodnevnog, urbanog života. U njemu se, opet slamnigovski, daju anegdote kakvog „na brzinu skupljenog društvanca“, odnosno ljubavnog susreta, ili se sarkastično komentiraju naplavine suvremenog konzumerističkog i tehnicističkog društva.

U drugoj zbirci pjesama Boje riječi Bešlić je posve sazrio kao pjesnik. Jezične je igre uklopio u složeniju intertekstualnu mrežu koja podjednako vodi računa i o igrivosti i o smisaonim rezonancama jezično-značenjskih srazova i kulturalnih prepletanja. Svoju je poetiku učinio i znatno raznovrsnijom uvođenjem produbljene duhovno-spiritualne i refleksivno-pejzažne lirike. Milan Bešlić uspio se izboriti za svoj osebujan pjesnički glas, i to mimo bilo kakvog podređivanja nekoj trenutno pomodnoj pjesničkoj tendenciji.