Plesna škola Coronelli

U najavi nove rubrike rekla sam da ću najprije pisati o onome što znam iz vlastita iskustva, a što se čini da će se vrlo brzo potpuno zaboraviti, pa to, eto, sada i činim. Naime, pisat ću o dobrom dijelu 20. stoljeća poznatoj zagrebačkoj plesnoj školi, no gdje se ona nalazila ne znaju više ni stanari kuće u kojoj je ta škola nekoć djelovala. Doduše, i dok je djelovala, činilo se nekako kao da djeluje ilegalno, jer na toj zgradi ni tada nije bilo nikakve ploče (da se tu održava neka pouka), kao što je nema ni danas (da se na toj adresi održavalo nešto među ljudima ipak vrlo poznato). Riječ je, dakle, o poznatoj i dugogodišnjoj kultnoj zagrebačkoj plesnoj školi Coronelli. O njoj sam već pisala i popratila je slikama jedne grupe polaznika (one iz 1959. godine) u svojoj knjizi Moja draga škola, no mislim da nije zgorega podsjetiti čitateljstvo na tu školu i u vezi s eventualnim postavljanjem spomen-ploče na kuću u kojoj je dugo djelovala.

Kad ju je 1859. osnovao Pietro Coronelli, bilo je to na poziv grofa Ambroza Vrany­czanyja, koji ga je pozvao da bude učitelj plesa njegovoj kćeri Klotildi (kasnije udanoj Buratti, onoj istoj koja će 1912. svoju palaču Dverce oporučno ostaviti Gradu Zagrebu). Škola zacijelo nije bila na adresi na kojoj je pamtim kao negdašnja polaznica (Trg kralja Tomislava 2), jer u doba  Coronellijeva dolaska u Zagrebu ondje još nije bilo takvih kuća. No činjenica da je to bila posljednja adresa te plesne škole sigurno bi zasluživala i neki trajniji uklesani spomen, a ne tek pokoji članak u novinama.

Zanimljiv je i sam utemeljitelj te škole, Pietro Coronelli (rođen u Veneciji 3. prosinca 1825, a umro u Zagrebu 28. ožujka 1902). Baletnu naobrazbu stekao je u baletnoj školi venecijanskoga Teatra La Fenice, a od 1856. počinje poučavati društvene plesove na Pomorskoj akademiji u Trstu. Već 1857. postaje učitelj plesa na Pomorskoj akademiji na Rijeci, a od 1859. počinje raditi u Zagrebu. Plesna škola nije bila njegova osnovna djelatnost. Kad su uveli plesnu obuku u srednje škole, 1893. postaje učitelj društvenih plesova u nekoliko zagrebačkih škola. Bavio se i nekim našim narodnim plesovima, poglavito kolom (o čemu je i pisao). No već od prvih opernih predstava u kazalištu na Markovu trgu (1863) surađuje u kazalištu kao redatelj baleta, a kasnije i u Operi HNK kao baletni majstor. Umro je 1902, no rad u njegovoj plesnoj školi nastavile su njegove kćeri Elvira (Zagreb, 5. travnja 1879–Zagreb, 30. srpnja 1965) i Bianca (Zagreb, 20. rujna 1887–Zagreb, 18. veljače 1974). Škola je radila na spomenutoj adresi (Tomislavov trg 2) sve do 1970. godine.

Zgrada na Trgu kralja Tomislava bila je posljednja adresa plesne škole Coronelli / Snimila Jelena Šporčić Prtorić/ MH

Svaki tečaj završavao je svečanom priredbom polaznika koja se zvala plesni vjenčić. Na toj su smotri polaznici trebali pokazati svojim starijima što su u plesnoj školi naučili. Moj se plesni vjenčić održao 1959. godine u podrumskoj dvorani Obrtn(ičk)og doma u Zagrebu na Trgu Antuna, Ivana i Vladimira Mažuranića broj 13. U toj su praznoj dvorani uza zidove bili postavljeni stolci, pa je na njima naša pratnja (mame, tetke i ostala mahom ženska rodbina kao publika) sjedila kao i mi nekoć u stanu naših učiteljica, samo ovdje ipak ne tako skučeno. U sredini je, dakako, bio prostor na kojem smo se mi kočoperili znanjem raznoraznih plesova, koji su našim starijima, odgojenima na valcerima, bili i egzotični.

Kako rekoh, sestre Coronelli (popularne Koronelice) održavale su pouku u jednoj ne baš velikoj sobi svojega pretrpanog stana na drugom katu spomenute zgrade, a i toga se već sve manje ljudi sjeća. Naime, kad sam sada jednoga dana otišla u tu kuću i do stana (na drugom katu, a ne kako neki misle na prvom katu) gdje smo kao petnaestogodišnje plesačice (i malo stariji plesači) upijali znanja o raznim plesovima, nitko u toj zgradi više nije imao pojma da je tu nekoć bila vrlo popularna (premda neoglašena) plesna škola. Dakako, prva lekcija nije uopće bio neki plesni korak nego pristojno otvaranje vrata – a još više njihovo zatvaranje – trebalo ih je zatvoriti tako da publici u sobi ne okrenete svoju stražnjicu. Još su mi u toj kući rekli da je nedavno umro jedan stari gospodin iz te kuće, on bi možda o tome nešto i znao, no ovako … Iz žute zgrade izašla sam nekako sjetna i nujna. Svakim danom dobivam sve više potvrda da više ne pripadam ovom svijetu, da sam u njemu neki rudimentarni zaostatak, već dobrano pred izlazom. A meni se ta (već ipak davna) 1959. godina dok sam više buljila kroz prozor prema Umjetničkom paviljonu nego što sam pratila korake engleskoga valcera, bečkoga valcera, ali i tada modernijih plesova – ča-ča-ča, kalipso – nije činila pretpotopnom. Svega toga sjetim se kad s noge na nogu idem u Vijenac, jer to je usput. Sestre Coronelli, koliko god u vrijeme mojega pohađanja njihove škole bile doista stare, pamtim kao vitalne. A da su uvijek bile živa duha, govori i to da su upravo one još 1913. godine uvele tango kao ples u Zagreb!

Mene su, pišući o tim događajima, obuzeli osjećaji lijeposti i dragosti – jer među negdašnjim polaznicima (mojim znanicama, znancima i prijateljima) ima već mnogo umrlih. Na slikama to su još lijepi mladi ljudi, pred njima se prostirao životni put za koji još ni sami nisu znali kamo će ih odvesti, a danas su tek pokoja uspomena u sve sasušenijem plesnom vjenčiću nekoć jedrih i gipkih plesača koji danas više klecaju nego što hodaju.

Dugogodišnja plesna škola Coronelli mislim da ipak zaslužuje barem spomen-ploču sjećanja, kad već u jeku svoje aktivnosti nije imala na zgradi nikakvu ploču. Imala je peh što je djelovala u vrijeme dok privatno poduzetništvo nije bilo ne samo popularno nego ni moguće.