Onih dana kad svi drugi nekamo odu

ZEMLJA

sada sam

posve

siguran

u ono

što vidim

kad

zatvorim

oči.

ne vrti se.

nikad

i nije,

otkada znam

za sebe

okrećem se

za Zemljom

u raci

omotanoj

ozonom.

hrabro

promatram

svijet

kad uranja

u tamu

ili kopni

u zjenici

velikog oka.

znajući

puno više

nego bih

trebao

natjerati

svoj duh

izmaknuti

ovamo ili

onamo.

sreća je

plot

sudbine

gdje

jednom

budemo

izgladili

stvari

koje će

zauvijek

lebdjeti.

BEZ NASLOVA

odalami ga

propisno

iznad obrva

znaš to

dobro.

zaniječi

svaku svezu

s bogom

djedicom

kojeg nemaš

vremena

ni volje

upoznati.

u današnjem

svijetu

hrabrost je

biti normalan

muškarac,

reći

zubu zub,

srce srcu,

očima jad

i trepet

ostavljenih.

ima li uopće

kakvo bolje

mjesto

od ovoga

pod suhom

trstikom

u blatu

s brnjicom

na njuški

zamišljenih

koji brišu

suze

bogova?

dovedi se

u ono stanje

imanje,

budi smrt

bez mjenjača

za brzinu,

budi život

luđački krik

vic

kamen

znamen,

slika

onoga

kojeg želiš

izgladnjeti

kao vuka

u sebi.

bez naslova

koji ionako

ništa

ne mijenja

ali ga smjestiš

svemu

što se kreće

za malo dobre

akcije

i čekaš.

FILM

misleći o sebi

sve se više

zadubljujem

u nijemi

film.

čitaj –

spektar

zbunjujućih

slika

složenih

po

nepisanom

pravilu.

izvrćem istinu

poput lonca

ustajale vode,

zamišljam

čvrsto lice

kako se

smije svemu

kad ne zna

što bi drugo

u vremenu.

ponekad 

nagnut

za suncem

mramorni sam

kip

pun golubova,

promišljen

i namiren.

na raskršću puteva

čamim,

nasred ekrana

ispod duge

gdje

i bog

usporava

ma koliko se

trudio.

ponekad

samo čekam

ono između

nekad.

POJAM

postoji li uopće

pojam

u kojemu bi

mogao prezimiti

poput školjke

zatvorene

u pravo vrijeme,

pred čudima

dubine

da budem

bolji od sebe,

u kadi

tople vode

puštajući patku

među sjajne

mjehuriće

svijeta

koji se okrenuo

prema sebi,

da izravna

račune

u noći

kad poezija

gubi

na svim

poljima,

a umišljeni

bog

plače

od sreće.

U 2 i 30

sjedim u kuhinji

misleći o psu

koji cvili

na susjednom balkonu

na plus 32

s pogledom

na stranicu

gdje Ezra

ušlagiran

od fašizma

i propale ljubavi

piše nešto

na engleskom,

ali ja to ne mogu

nikako

predočiti ni

pretočiti

u hrvatski,

jer nemam

toliko bistre vode

ni pišljive kapi

hrabrosti,

u toj

pomisli

da ga oblajavam,

jer tu

naprosto se

našao

pas koji cvili

kao slučaj

bez konkurencije,

pun dlaka

u noći

linjanja

koja pokazuje

drugo lice

povijesti,

kad popusti

zadnji atom

vjerojatnosti

i sve ode

svome kraju

u raju.

SITI SVEGA

pogledaj dolje

u tupost sati

koji se

ne prepiru

dok prolaze.

zadovolji se

zemljom,

zaustavi oči

na tijelu gliste

koja ne zna reći

ništa o kiši

ili tvojim koracima

kojima je

eto

pošlo za rukom.

zamisli

tu ruku

koja briše suze

namjerom

da da se dobro

ukopa

nakon što obavi

posao

na tvojim leđima

naviklim da nose

sav

teret svijeta.

siti svega

i dalje ustajemo

u isto vrijeme,

gledajući

prema zvijezdama

kao ptice

dok se pretvaraju

da su ljudi

na usranoj

žici.

 

ONIH DANA KAD SVI DRUGI

NEKAMO ODU

liječnik mi sluša srce

veliko kao budilica,

preskače ponekad

kaže,

a ja to

dobro znam

onih dana

kad svi drugi

nekamo odu.

pomislim

na divlje konje

dok hvataju prazninu

ili kada to zahtijeva

neka meni nepoznata

radnja iznutra.

samo ga treba ostaviti

na miru

da uhvati ritam,

još za sada

ne trebam za sve

objašnjenje,

još za sada

ne trebam za sve

odrješenje.

pripazite na slaninu

i jaja, kaže usporite

čitao sam

o vašim slikama.

visjele su na zidu

jednog restorana

na putu prema

zahodu.

jeste li sretni?

zubi su mi

kao zumbuli

u medu.

nemam

drugog izbora.

PJESNIK NADE

da, upravo to

poželim biti

svakog božjeg

jutra

u zrcalu

kad se osokolim

na nogama,

ali uvijek se pređem

pošteno

suosjećajući

poput slona,

paradirajući

poput mrava,

ne skrivajući

da je samo riječ

o riječima,

govorenju

vučjim očima,

dok čekaju mig

na obzoru,

podozrivim pticama

na žici

za koje nikad ne znaš

jesu li na dolasku

ili odlasku,

kaktusu uz prozor

čiji rast mjeri

tek pusta dosjetljivost

onoga koji zalijeva,

prozoru u dan

nijeme slobode

bez poljupca

poput drage duše

koja također zna

zaboraviti sebe

kao da nikada

nije bila

na ovome mjestu

svijeta

nesvjesnosti.

volio bih

da sam pjesnik nade

ali nisam.

Od metafizičnosti prema izricanju bez ograda i okvira

Piše Darija Žilić

Mario Dabo rođen je 1965. u Pagu, odrastao je u Novalji. Poeziju je objavljivao u brojnim časopisima. Dobitnik je prve nagrade za čakavsku poeziju na Susretima riječi u Bedekovčini (1997), a pjesme su mu uvrštene u pregled Hrvatsko pjesništvo devedesetih i prevođene na njemački, francuski i poljski jezik. Objavio je više pjesničkih zbirki.

Prva, Od marča do marča, objavljena je 1996. godine. Kritika je tad uočila da je poezija Marija Dabe okrenuta novoj re-konstrukciji povijesti u kojoj je relativizirana sakrosankt­na slika svijeta. Zanimljivo je da se u ovoj zbirci pojavljuju pjesme i na standardu, ali i na paškoj čakavštini. U zbirci Poluvrijeme na benzinskoj crpki Hilversum (2004) pjesnik je pisao izrazito metaforičnim izrazom, a prisutna su ironija i cinizam, lirsko i jetko. U zbirci Zimski zaljev (2009) Dabo se pak okreće kondenziranom izrazu, opisuje areal otoka i mora, progovarajući o granicama jezika, kraju vremena. Pjesnik stvara, kako primjećuje Miroslav Mićanović, istražujući energetska područja jezika i zavičaja.

U odličnoj knjizi pjesama u prozi Dopisnice soli (2023) kao na nekim rubovima dopisnica ispisuje poetiku otoka, kroz rukopis se provlači motiv soli u škrinji koja se prenosi s koljena na koljeno. Pjesme su i obraćanja njoj, ali i reminiscencije na djetinjstvo, kroz predmete kao objektivne korelative emanira se proces mišljenja, a neke su pjesme posve eterske, otvorene prostoru mora i pokreta, metafizici života, arhetipovima vode i kamena, vatre i leda, vuka i ovce. To je borba s vremenom, i prepuštanje vremenu kao plovidbi, snovitosti, lutanje drugim svjetovima, u pjesmama nalazimo i sintagmu o oksimoronskoj živoj smrti, stihove o zaboravu i rađanju. Riječ je o iznimno suptilnom pismu, rukopisu kao mreži u kojoj je uhvaćeno sve, i uzdasi i poniranje u dubinu, nove spoznaje, o cvijetu soli kao nježnosti u „vremenu poslije vremena“.

Nove pjesme Marija Dabe donose neku odrješitost, odlučnost u poniranju i traganju za istinom, ali i samoohrabrenje, potrebu da se promišlja stanje bez imenovanja, jer sve i ostaje, kako ističe u pjesmi, lebdeće. Rana, otvori, prostor između, crno sunce kao metafora melankolije, u fokusu su poetizacije, otvaranja, uz  propitivanje odnosa prema Bogu, ali prije svega autorefleksija jer lirski subjekt dok se zadubljuje u sebe vidi nijemi film ili „spektar zbunjujućih slika“, i više niti nema potrebu za definicijom. Otpušta stvari, događaje, osobe, stanja, povjerenje u čuda svijeta.

Nije slučajno da Mario Dabo često spominje riječi prvi/prvo, kao da želi doći u neko primordijalno stanje svijeta, roditi se u tom jeziku kojim sluša more. I kroz to doći do biti, do soli spoznaje. Dabo spominje i pjesnika Ezru (Ezra Pound) i reflektira svijet oko sebe, ne samo unutarnja stanja, uostalom povijest, i osobna i ona globalna, tema je koja se pojavljuje u više njegovih zbirki. Prisutan je osjećaj sitosti, potreba da se promijeni perspektiva, žudnja za pogledom prema zvijezdama. Nije stoga slučajno da se pojavljuju životinje kao metafore, vuk za vučja vremena i glad, ptice između neba i zemlje, gliste kao simbol kaljuže.

U jednoj od najboljih pjesama u ciklusu „onih dana kad svi drugi nekamo odu“ odnos tijela i duhovnosti odlično je prikazan, uz odustajanje čak od nade, jer on ne može biti „pjesnik nade“.

Zanimljivo je i spominjanje vlastitih umjetničkih slika u poeziji, a uz to, on autopoetizira proces pisanja, odnos osjećaja, pojmova i istine, pa se može uočiti kretanje prema, kako sam autor ističe, realnijem izričaju.

Nove su pjesme odmak i od liričnosti i metafizičnosti koje nalazimo u knjizi Dopisnice soli, i to je kretanje prema stavu, izricanju bez ograda i okvira, jasno i precizno, kao neko puknuće koje donosi oslobođenje.