O Africi koju ne vidimo

Odnos anglosaksonskog čovjeka prema Crnom Kontinentu ovjekovječen je u umjetnosti 20. stoljeća raznorodno i kompleksno, što uključuje cjelokupne dodire dviju civilizacija. Afrika, najstarije „srce svijeta“, tematsko-idejni je sloj beletrističke, filmske, glazbene i likovne baštine čitavog svijeta.

O krajobraznim specifičnostima i strukturi afričkoga društva, prepoznatljivoj po mnogobrojnim plemenima, autentično sraslima s prirodnim okruženjem i njegovim zakonitostima, napisana su neka od najutjecajnijih djela moderne književnosti, koja, dakako, rasvjetljuju i pojavu stranog čovjeka na afričkome tlu: njegove transformacije u gospodarskog uzurpatora, ali i onog bijelog čovjeka, nemoćnog pred savanom i animizmom – najstarijim oblikom ljudskog vjerovanja. Proza Snjegovi Kilimandžara i esejističke meditacije Zeleni brežuljci Afrike nobelovca Ernesta Hemingwaya te potresno ispisano Srce tame Josepha Conrada kanonska su djela svjetske književnosti o antagonizmu primitivnih kultura i moderne civilizacije.

Izd. Hena Com, Zagreb, 2024.
S nizozem. prevela Svetlana Grubić Samaržija

Na tome je proznome epigonskom tragu nastao i hvaljeni roman Trofej (2020) Gaee Schoeters, svestrane belgijske autorice, kojim je osvojila nagradu Sabam i posebno priznanje Nagrade EU za književnost. Riječ je o romanu koji razvija već afirmiranu temu safarija na afričkome tlu, pa je u tome smislu i svojevrsni hommage jednom od najintrigantnijih iskustava bijeloga čovjeka, na tragu hemingvejske litarature, ali je svakako i plod autoričinih doticaja sa starom kulturom Arapskoga poluotoka. U poplavi hermetične proze 21. st. Trofej se izdvaja kao djelo koje resi „glatko“ kronološko pripovijedanje, isprekidano opisnim digresijama (npr. živopisno risanje mužjaka nosoroga) ili retrospektivnim odjecima sjećanja glavnoga lika Huntera Whitea, američkoga burzovnog mešetara koji odlazi na safari po trofej crnoga, genetski potrošenoga nosoroga, vođen adrenalinom i lovačkom etikom u sportskome duhu („nijedan pravi lovac ne želi ustrijeliti laku metu“).

Prva tri dijela romana obilježena su ozračjem opuštenosti (čemu svakako pridonosi i odličan prijevod Svetlane Grubić Samaržija), čitatelj, naime, osjeća kontrolu nad predočenim svijetom zadivljujuće afričke faune i flore i tek blagom napetošću impostiranim odnosom lovca i lovine. Karakter Huntera Whitea zrcali obiteljsku tradiciju bavljenja lovom, ali i bračnu svezanost ženom kojoj je „u krvi“ kolekcionarstvo i trgovina modernom umjetnošću. Autorica ih predstavlja u svjetlu suvremenih intelektualaca, sklonih eskapizmu i evazivnom njegovanju bračnoga odnosa, kao dvoje lovaca na smisao: i dok Hunter skuplja rizik, supruga živi za antikvitete.

U metadiskurzivnom smislu svojevrsni su pandan muško-ženskim kriznim odnosima hemingvejske „izgubljene generacije“ boema i bogataša na europskom tlu nakon Prvoga svjetskog rata. Sugestivna naracija stavlja uz bok Hunteru, dječaku Davidu, Hunterovu pratiocu u lovu, „mutnome“ Van Heerenu, i rječite životinjske pojave: mužjake nosoroga skrivene u mlječiki, plahu impalu i elegantne kudu antilope, krdo bivola, čopore lavova i krvožednih hijena, naposljetku i otrovnoga crnorepog i bijelog škorpiona. Misterioznost i ljepota afričkoga tla Hunterov su dokoličarski izazov (nažalost, od mnogih zemalja licemjerno podržan kao legalan „korporacijski“ safari za razliku od onog krivolovnog), ali i klica brzoga pokleknuća pred nesavladivom snagom prirode. S nemoralnom Van Heerenovom ponudom Hunter White (simbolika imena i prezimena više je nego očita) ulazi u pustolovinu duha s mnogo padova i moralnih propitivanja, a čitateljevo iskustvo prolazi gustišem trilera i mračne introspekcije s grizodušjem. „Bijeli lovac“ olako pristaje biti dijelom epidemije lova na crnačke glave, izvorne afričke „trofeje“, koje će jednoga dana osvanuti u skupim vitrinama strastvenih američkih kolekcionara.

Lov na Dječaka-oriksa (koji nosi masku kudu antilope) mučan je prikaz moralne dekadencije Huntera Whitea, koji simbolikom svoga imena i prezimena predstavlja zapadnu civilizaciju u neetičnome prisvajanju afričkoga tla, te istrebljenju bića i resursa. Vrhunac zastranjenja predstavljen je iscrpljujućom i bezglavom akcijom u kojoj lovac i lovina brzo zamijene uloge. Camusovskim stilom Gaea Schoeters opisuje ključni trenutak rasta zla u čovjeku, ono čuvstvo u kojem se rađa potreba ubojstva čovjeka ni zbog čega. Hunter živi u iluziji savršenoga ubojstva (pravdanog činjenicom što je i sam jednoga Božića kupio dvije crnačke glave), nesvjestan duhovnoga kozmičkog poretka – Boga koji nije mačka da odmah zagrebe.

U predatorskom pohodu Lovca, Dječak-oriks predstavljen je nedužnim sakrificijem, dočim je Hunter White žrtva vlastitoga duhovnog sljepila i izopačenih civilizacijskih tekovina izraslih na nepoštovanju Božjih, odnosno prirodnih zakona. Bilanca je njihova sraza pravedna smrt obojice, premda tragičan završetak upućuje na tvrdokorno, teško iskorjenjivo zlo koje i bijelom čovjeku u transcendentnom smislu oduzima slobodu. U svijetu podijeljenom na lovce i lovine neravnoteža odnosa stvara kaos. A samo je jedan korak do pobune. I naslov romana stoga poprima dublje konotacije: trofej bijeloga čovjeka simbol je neuralgičnoga mjesta od kojega suvremeni svijet boluje.

Idejni se sloj romana prvotno iščitava kao apel za pravednijom slikom svijeta lišenog pohlepe svjetskih moćnika, „kolekcionara“ prirode same i uzurpatora osvojenih teritorija, no ljubitelji će psihološkoga romana u njemu zasigurno pronaći i metaforične premise o čovjekovu hrvanju sa samim sobom.