Novi pravac skandinavskog krimića?

Iako se kao autor u nas nedavno objavljenog krimića Pronaći ću ključ (sa švedskog prevela Lana Momirski) – koji se reklamira kao međunarodni bestseler br. 1 – navodi Alex Ahndoril, na naslovnici također piše kako se radi o „kriminalističkoj slagalici autora Larsa Keplera“. To se na prvi pogled može činiti čudnim, ali zapravo se radi o istim autorima. Kako već gotovo svaki ljubitelj krimića zna, Lars Kepler nije osoba, nego pseudonim pod kojim piše dvoje pisaca: bračni par Alexandra Coelho Ahndoril i Alexander Ahndoril. Alex Ahndoril također nije osoba, nego je novi pseudonim tog spisateljskog dvojca. Pitanje je, dakako, zašto novi pseudonim na novom romanu?

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.
Sa švedskog prev. Lana Momirski

Odgovorimo odmah da postoji dobar razlog: Pronaći ću ključ posve je drukčiji krimić od onih koje piše Lars Kepler. Ti su krimići toliko različiti da se može govoriti i o svojevrsnom zaokretu: od tzv. skandinavskog noira prema tradicionalnom whodunitu. Da bi se shvatilo dubinu promjene u pisanju švedskog autorskog i bračnog para, treba najprije analizirati romane koje su pisali pod imenom Lars Kepler.

Prvi krimić koji su napisali pod tim pseudonimom, Hipnotizer, objavljen je u Švedskoj 2009. To je ujedno i prvo djelo koje uvodi lik Joone Linne te predstavlja početak serije romana o tom švedskom inspektoru. Noćna mora i Svjedok vatre objavljeni su 2010. i 2011, a nakon toga će u pravilu svake dvije godine uslijediti novi nastavak. Posljednji je izdan Pauk  2024, i to je deveti slučaj inspektora Linne, a deseti je roman u pripremi. Serija koja u središtu osim inspektora Linne ima i lik njegove policijske partnerice Sage Bauer postigla je iznimnu popularnost, pa je do sada prodano čak 15 milijuna primjeraka diljem svijeta.

Podžanr krimića: nordic noir

A posao kojeg su se prihvatili u Hipontizeru i ostalim romanima o Jooni Linni doista je težak: nije problem „samo“ napisati dobar krimić, nego takav krimić koji korespondira s mjestom i vremenom u kojemu autori žive, dakle sa suvremenom Švedskom. To na neki način znači stvaranje romana u stilu koji se najčešće opisuje kao nordic noir (skandinavski noir). Sam termin, koji se uglavnom upotrebljava u angloameričkoj kritici, odnosi se na niz krimića koji dijele neke važne osobine, pa tako označuje nešto poput podžanra samog kriminalističkog romana. Iako takvo dijeljenje žanra nosi niz teorijskih problema, danas je produkcija krimića gotovo nepregledna, pa se uvođenje podžanrova čini u neku ruku nužnim.

Skandinavski noir je, dakako, izraz skovan na nasljeđu američkog noir romana, drugog slavnog podžanra krimi romana. Američka verzija noira doživjela je vrhunac tijekom 1950-ih u djelima Raymonda Chandlera i Dashiella Hammetta, a karakterizira je, uz kriminalistički zaplet koji sadrži elemente nasilja i okrutnosti, detektiv koji je cinik, ali ipak djeluje po određenoj „moralnoj vertikali“ unutar opće moralne iskrvarenosti društva. Riječ noir (crn) odnosi se na sumoran ton pripovijedanja, a takvo je ozračje bitno obilježje i skandinavskog noira. U njemu veliku ulogu igraju osobitosti skandinavskog krajolika, pogotovo za vrijeme zime, koji služi kao tmurna mizanscena, ali i kao pokretač radnje. Tako se, recimo, zaplet jednog od najpoznatijih djela Camille Läckberg, Ledene princeze, vjerojatno i ne bi mogao dogoditi negdje drugdje.

Bračni par Ahndoril pod imenom Lars Kepler nastavlja tu tradiciju – smatra se da je skandinavski noir utemeljio Henning Mankell 1990-ih smještajući zločine uglavnom u velike gradove, ali i u neka manja mjesta. To im omogućuje ne samo izrazito zapletenu radnju s nizom rukavaca i epizoda, što stvara duge i složene romane, nego i oštru kritiku suvremenog švedskog društva. Dok se to društvo izvana često čini gotovo savršenim, istrage Joone Linne otkrivaju duboke podjele, socijalne probleme, mizoginiju, rasizam i teške droge. Zločini su u tim romanima mnogobrojni, a karakterizira ih detaljan opis nasilja i iznimne okrutnosti. Često su to djela serijskih ubojica, od kojih neki kao da mogu prevariti i samu smrt (Lazar), pa se tako povremeno postavljaju kao moćniji od policije i pravde. Na kraju svakog romana te serije, doduše, inspektor Linna uspijeva razriješiti zločin i pronaći počinitelja, no sumorna atmosfera ostaje: rasplet ne donosi ni mir ni red.

Posebnost krimića
Pronaći ću ključ

Pronaći ću ključ posve je drukčiji krimić. To je očito prvi u seriji romana o privatnoj detektivki Juliji Stark. Jedna šokantna fotografija vodi je na osamljeno raskošno imanje usred šume, gdje će uz pomoć bivšeg supruga, policijskog inspektora Sidneyja Mendelsona, otkriti dugo skrivane tajne jedne od najmoćnijih švedskih obitelji. Ključno je što će Julijinu istragu voditi prvenstveno logično zaključivanje te će se samo malim dijelom oslanjati na suvremenu policijsku proceduru i forenziku. A već te osobine ovog krimića – radnja koja se odvija na imanju bogataša i detektivka koja posjeduje iznimnu moć zaključivanja – smještaju ovaj roman u tradiciju posve različitu od one skandinavskog noira, u tradiciju klasičnog whodunita.

Taj podžanr krimića proslavila je Agatha Christie, a nazvan je whodunit jer se čitav roman temelji na zapletu koji predstavlja otkrivanje počinitelja zločina, najčešće umorstva, a sve se shvaća kao složena zagonetka koju treba riješiti. Tako Julia Stark nekoliko puta u Pronaći ću ključ kaže: „Slažem slagalicu.“ A kada je složi, sve će osumnjičene okupiti u knjižnici i „svojom besprijekornom logikom“ otkriti i ubojicu i njegove složene motive, baš u stilu Herculea Poirota. Ipak, ne radi se samo o „prebacivanju“ jednog tipa krimića iz Engleske u Švedsku, nego likovi i zaplet nose poseban, skandinavski pečat. Ključno je međutim da je spisateljskom paru Ahndoril, nakon niza vrlo dobrih noir krimića, uspjelo napisati i odličnu kriminalističku slagalicu, u kojoj će više uživati čitatelji skloniji tradicionalnom krimiću bez duboke društvene kritike i opisa nasilja. Naime, kada Julia riješi svoj prvi slučaj, red u svijetu ponovno će se uspostaviti.

Novi pseudonim bračnog para Ahndoril govori o posve novoj struji u njihovu stvaralaštvu. Iako nastavljaju pisati romane o Jooni Linni pod pseudonimom Lars Kepler, pojava novog pseudonima Alex Ahndoril na literarnu scenu uvodi klasični whodunit, ali u skandinavskoj varijanti. Najavljuje li to i veći obrat u stvaralaštvu skandinavskih autora krimića, ne može se reći, no Pronaći ću ključ zaslužuje pozornost i kao odličan roman i kao mogući novi pravac skandinavskog krimića.