Neponovljivi vizionar i sanjar

Od svog debitantskog dugometražnog ostvarenja, kultne fantastične egzistencijalne horor-drame Eraserhead iz 1977. godine, preko dugog niza sjajnih filmova koji su gledatelje podjednako osvajali stilom, artizmom, sugestivnim redateljskim majstorstvom, nedokučivošću i podatnošću za mnogostruke interpretacije, do kratkiša What Did Jack Do? iz 2017. koji se odnedavno može pogledati na Netflixu, a svakako i do iste godine realizirane treće sezone antologijske TV serije Twin Peaks, premijerno prikazivane početkom 1990-ih, David Lynch bio je i ostao svoj, autentičan i neponovljiv. Beskompromisno radikalan, dosljedno posvećen vlastitim idejama i kreativnim vizijama, autor koji nikad, pa ni kad se u spomenutom Twin Peaksu i u vrlo uspjeloj slapstick humorističnoj seriji U eteru, na prijelazu desetljeća i tijekom prve polovice 1990-ih našao u televizijskom mediju, nije osobito držao do izvedbenih konvencija, dramaturških, narativnih niti bilo kakvih drugih. Umjetnik kojem su simbolički, semantički i interpretativni potencijal, baš kao i kreiranje slikovitih likova i njihovih osobnosti te baratanje nekim stalnim temama i motivima, realno bili važniji i od koherentnog izlaganja priče i od onoga što bi se pojednostavljeno moglo nazvati udovoljavanjem očekivanjima gledatelja.

Snimio Jacovides-Borde-Moreau / Bestimage / PIXSELL

Ikona popularne kulture

Njemu su gledatelji bili važni, itekako, ali na najpozitivniji bunjuelovski način, tako da ih je stvarao, odgajao i obrazovao, još u 1980-ima formirajući vojsku odanih sljedbenika koji su ga tijekom četiri desetljeća bili spremni pratiti u eksperimentiranjima i poigravanjima, u putovanjima „izgubljenom filmskom cestom“, u udvajanjima protagonista i njihovih sudbina, u bavljenju frojdijanskim motivima, nestalnostima identiteta te biblijskom i kabalističkom simbolikom, u paralelnim svjetovima i dimenzijama, u neobjašnjivim sižeima i neočekivanim narativnim rukavcima. Oni koji su bili njegovi fanovi slijedili su ga poput nekog film(ofil)skog šamana, koji zna tajnu vječne artističke vatre i stalnog istraživanja i vlastitih filmskih mogućnosti, ali i mogućnosti filma kao umjetnosti i dijelom kao medija.

Od fantastične egzistencijalne horor-drame Eraserhead iz 1977, preko niza sjajnih filmova pa do treće sezone (2017) TV serije Twin Peaks premijerno prikazivane 90-ih David Lynch bio je i ostao autentičan i neponovljiv

Lynch je uvijek bio potpuni autor, tijekom čitave karijere snimao je isti film, pa i kad je bila riječ o TV serijama. Nikad nije robovao žanrovskim predznacima, u određenoj mjeri ni rodovskim, a ona vojska njegovih ljubitelja, znatiželjnih, upućenih, senzibilnih i inteligentnih filmofila, spremno je uranjala u njegov raskošan imaginarij i nadrealne svjetove. U tom su imaginariju nerijetko naizgled kakofona i kaotična zbivanja u konačnici dobivala smisao, ako nikakav drugačiji a ono u ognjici traganja za pravom i istinskom umjetnošću u svakoj sceni i svakom kadru, u želji da se more obožavatelja iznenadi, začudi i zadivi. U tome je bez iznimke uspijevao, i kad su likovi i dramski detalji bili odviše neočekivani i bizarni, i kad su se zagonetke granale i umnožavale u krajnje nepredvidljivim i neočekivanim smjerovima, pa i kad se ponekad znao izgubiti u autoreferencijalnosti i larpurlartizmu.

I kad je bivao posve nedokučiv i nerazumljiv, Lynch je bio svoj i samosvjestan, sklon preispitivanju i samorefleksiji, ikona popularne kulture koja je gledatelje osvajala jedinstvenošću svog umjetničkog habitusa. Već u spomenutom prvijencu Eraserhead, na kojem je s prekidima radio punih pet godina, Lynch je kreirao nadrealnu i naglašeno enigmatičnu cjelinu koja izmiče uobičajenim klasifikacijama, djelo izuzetno sugestivne snolike ugođajnosti koje superiorno barata tjeskobnim motivima podsvjesnog i bogatstvom oniričkog simbolizma. Storiju o osamljeniku u postapokaliptičnom okruženju bezimenog industrijskog gradića moguće je interpretirati i kao krajnje pesimističnu viziju industrijske dehumanizacije, i kao podjednako uznemirujuću znanstveno-fantastičnu priču smještenu u vrijeme poslije holokausta, i kao pomaknutu parabolu o drugom dolasku Isusa Krista.

Oniričko, apsurdno, nadrealno

Njegov drugi dugometražni film Čovjek slon (1980), biografska drama temeljena na knjigama The Elephant Man and Other Reminiscences sir Fredericka Trevesa i The Elephant Man: A Study in Human Dignity antropologa Ashleyja Montagua, etablirao ga je tada kao jednog od najdarovitijih i najintrigantnijih mladih filmaša. Osim sjajne i izuzetno sugestivne režije, obilježja jednog od najuspjelijih ostvarenja s kraja 1970-ih impresivna su crno-bijela fotografija dvostrukog oskarovca Freddieja Francisa, izvrsna zvučna kulisa koja dojmljivo dočarava zvukove Engleske industrijskog doba druge polovice 19. stoljeća te odlični glumački nastupi Anthonyja Hopkinsa i Johna Hurta.

Prva adaptacija kultne Dine (1984) Franka Herberta, koju danas gledamo u znatno raskošnijoj, manje trivijalnoj i teatralnoj te općenito suvislijoj režiji Denisa Villeneuvea, predstavljala je kvalitativni korak unatrag, no onda je uslijedio Plavi baršun (1986). Psihološka noirovska triler drama prvo je ostvarenje u kojem se neki američki redatelj sredinom 1980-ih odvažio na bavljenje osjetljivom temom sadomazohizma. Prema mnogima najuspjeliji, a svakako i najintrigantniji američki film 1980-ih, čiji je naslov redatelj „posudio“ iz istoimene pjesme Bobbyja Wintona koja odjekuje u soundtracku Angela Badalamentija, središnje je ostvarenje Lynchova opusa u kojemu su sasvim razvidne sve njegove tematske i izvedbene preokupacije. On maestralno kombinira humor i okrutnost, baš kao i plemenitu infantilnost i dijaboličnost. Film je nastao u razdoblju kad je autor bio artistički jasno usmjeren, ali i komunikativan, prije no što se okrenuo nizanju vizualno fascinantnih ali ne uvijek koherentnih oniričkih, apsurdnih i nadrealnih situacija. Baršun, grimizni kao u Twin Peaksu ili plavi, praktički stalan rekvizit u većini Lynchovih djela, funkcionira kao zastor koji skriva nešto nepoznato, opasno i potencijalno kobno, ili pak kao ono što kazališnu ili neku drugu pozornicu, odnosno paralelni svijet i u njemu dvojne identitete, odvaja od realnog filmskog svijeta, dakako realnog u smislu u kojem je Lynch tretirao realnost.

Crnohumorna krimi drama Divlji u srcu (1990) može se protumačiti i kao nekovrsna camp inačica Romea i Julije, a dok je Lynch film nazvao pričom o „pronalaženju ljubavi u paklu“, Barry Gifford titulirao ju je „velikom mračnom glazbenom komedijom“. Redatelj se fokusira na svoju omiljenu temu, sudbinu para mladih i unatoč svemu nevinih ljudi u konfuznom, morbidnom i opasnom svijetu koji ih okružuje, a djelo modernistički koncipirane fabule i naglašene camp intonacije s elementima autoironije učinkovito eksploatira izraženi popkulturni kontekst, motivske parafraze iz filma Čarobnjak iz Oza (1939) spretno križajući s buntovničkim duhom 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća te s ikonografijom filma ceste.

Još jedna Lynchova suradnja s američkim prozaikom, pjesnikom i scenaristom Barryjem Giffordom pod naslovom Izgubljena cesta (1997),za koju je redatelj tvrdio da se odigrava unutar istog svijeta kao i Twin Peaks, opet je podatna za višestruke interpretacije. Od one da je posrijedi priča koja prikazuje cikličku fantaziju traumatizirane svijesti protagonista, do one da je djelo nadahnut i vjeran prikaz shizofrenije dvoje središnjih likova, odnosno njihovih psihičkih stanja.

Intrigantne tematske
preokupacije

Nakon što je u emotivnoj i naglašenim humanizmom natopljenoj egzistencijalnoj drami Prava priča realizirao svoje najkonvencionalnije i „najobičnije“ ostvarenje, Lynch je potpisao svoj možda posljednji istinski veliki film, nadrealnu triler dramu Mulholland Drive (2001). U djelu u kojem se na više mjesta referira na glasovitu noirovsku dramu Bulevar sumraka Billyja Wildera (1950), jedan od svojih najdražih filmova iz kojeg je „posudio“ kadar ulaznih vrata u Paramountov studio s istim automobilom pred njima i onaj s tablom s imenom ulice, te je jednom prilikom lik protagonistice Betty Elms usporedio s onim Norme Desmond, ustvrdivši da obje proživljavaju neke od negativnih strana bavljenja glumom, Lynch se pozabavio praktički svim svojim tematskim preokupacijama.

Osim što je okvirno riječ o trileru u kojemu su dvije mlade žene uvučene u tjeskobni opsesivni svijet, slično zapletima Plavog baršuna i Twin Peaksa, tu su opaki gangsteri (Plavi baršun, Divlji u srcu, Izgubljena cesta), mračni negativac u ishodištu priče (Dennis Hopper u Plavom baršunu, Willem Dafoe i J. E. Freeman u Divljima u srcu, Robert Blake u Izgubljenoj cesti), potom motiv nestajanja likova u alternativnim ili paralelnim univerzumima (Twin Peaks, Izgubljena cesta, Unutarnje carstvo) kao i nejasnih identiteta i njihove zamjene (Izgubljena cesta). Stoga je ovaj film možda i najbolja preporuka svima koji se ovih dana žele prisjetiti umjetničke veličine Davida Lyncha.

Držite oko na krafni, a ne na rupi

U službenoj objavi na njegovu Facebook profilu vijest o smrti Davida Lyncha objavila je njegova obitelj: „S dubokim žaljenjem mi, njegova obitelj, objavljujemo odlazak čovjeka i umjetnika Davida Lyncha. (…) Velika je praznina u svijetu sad kad više nije s nama. Ali kako bi on rekao: ‘Držite oko na krafni, a ne na rupi.’ Prekrasan je dan zlatnim suncem i plavim nebom obasjan.“

Od Lyncha se na društvenim mrežama opraštaju brojni suradnici i fanovi koji su složni u tome da je, osim u svjetskoj kinematografiji, i na njima samima ostavio neizbrisiv trag – jednom kada su ušli u njegove svjetove, on je zauvijek ostao s njima.