Kvadrirati ne znači poboljšati

Tri Molièreova dramska teksta, suvremene reference, pozornica satiričkog kazališta. To su koordinate unutar kojih funkcionira Molière na kvadrat, predstava u režiji  Tamare Damjanović, koja je i autorica adaptacije, redom, Mizantropa, Umišljenog bolesnika i Tartuffea velikog francuskog komediografskog meštra.

Nadogradnja Molièrea u Damjanović svedena je na mehaničku aktualizaciju elementima suvremenog života / Snimio Luka Dubroja

Poimanje suvremenosti kao vremena ispričanih priča nije ništa novo – osjećaj kako je sve već (barem) jednom obrađeno u umjetnosti jedna je od determinanti postmodernog duha. Njegova je logična posljedica dominacija koncepta predloška. Pozivanje na nešto već postojeće, njegova obrada, iz koje onda najčešće slijedi poigravanje. Tamara Damjanović u svojim interpretacijama ovaj postupak, koji zapravo, iako se postmoderna njime voli dičiti, nije ništa novo (u cijeloj povijesti književnosti i kazališta operiralo se s varijacijama varijacija – činio je to, obilato, i sam Molière), posve slijedi, no shvaća ga vrlo banalno. Nadogradnja Molièrea u nje je svedena na mehaničku aktualizaciju elementima suvremenog života. Tako u Mizantropu ljubavne jade likovi zapleću i raspleću upotrebom mobitela. U Umišljenom bolesniku naslovni hipohondar naručuje „spasonosne“ pripravke putem Temua. U Tartuffeu se spominje 2020. i u njoj sveprisutno pandemijsko „zaključavanje“. Ukratko, po zadržanim Molièreovim komičkim strukturama raspršene su reference na suvremeno doba, bez nekog reda i višeg smisla, bez pokušaja oblikovanja u aktualizaciju, u stvarno povezivanje i poigravanje aktualnošću tih tekstova.

Mizantrop, kojeg su u Molièreovo doba smatrali njegovom najsavršenijom komedijom, u ovoj je predstavi sveden na nešto više od pola sata poprilično histerične jurnjave po pozornici, koja se fokusira na ukrštavanje ljubavnih jada likova, ljubomore i tračeve. Sve to jako brzo postaje naporno, jer se fokus ne pomiče – ljubavni jadi likova napreduju, raspleću se i zapleću ponovno, ljubomore rastu, licemjerja se pojačavaju, ali ostajući na površini, tako da zaključna pouka (kao još jedan bitan sastojak klasicističke komedije), djeluje kao surogat.

Neočekivan i nesklapan rezultat dotadašnjeg scenoslijeda, za koji je bilo lako prestati mariti i sklopiti ga u jednu dugu stalno istu scenu. Osim toga, ovome dijelu predstave nimalo ne pomaže to što je Mizantrop pisan u stihovima, što Tamara Damjanović u svojoj adaptaciji zadržava. Na viđenoj je predstavi, naime, sve četvero glumaca (Lidija Penić Grgaš, Anica Kontić, Toni Kukuljica, Jakov Zovko) izgovaralo replike izuzetno loše, s vidljivim naporom i posljedičnim nerazumijevanjem.

Poslije zanatski spretnog, no ne osobito inventivnog prijelaza riješenog svjetlom, Mizantropa na sceni zamjenjuje Umišljeni bolesnik. Princip ostaje isti, po pozornici se juri, likovi ulijeću i izlijeću sa scene, no praćenje je ipak olakšano postojanjem središnjeg motiva, hipohondrije glavnog lika Argana, koju on „liječi“ iz Molièreova predloška zadržanim klistirima, ali i drugim, modernijim sredstvima.

Defiliraju kojekakvi bizarni motivi, lako se prelazi od raka do čakri, od svećenika (koji je iz nekog razloga kostimiran kao smrt) do šamanice, vračare. Pokušaji aktualizacije i ovdje su svedeni na ubacivanje pokoje dosjetke i razbacane motive, od cijepljenja, preko mrežne trgovine, do, u trenutku, čini se, posebnog nedostatka bolje ideje – izravnog podsjećanja kako „nismo u 17. stoljeću“. Drugi dio, dakle, nije donio ništa novo. Tek su se glumci malo manje mučili s replikama, koje su ovaj put u prozi, no ni to nije pomoglo da ih potpuno izbavi od nerazumljivosti.

Treći dio, Tartuffe, odijeljen je zastorom, što sugerira promjenu ugođaja. I doista, ovaj komad o nemjerljivo licemjernom pobožnjaku koji utjelovljuje čisto zlo motivski zadržava najviše od predloška. No, odnos prema prethodna dva djela, koji je izrazito kontrastan, jer se Tartuffe igra kao mračan, humora gotovo lišen komad, vrlo je nezgrapan, i odaje dojam školskog postavljanja, s kojim kao da se nije znalo u kojem smjeru krenuti, kako zaokružiti cjelinu.

Dometnuti „na kvadrat“ imenu najslavnijeg francuskog komediografa u naslovu je, valjda, trebalo sugerirati pojačavanje, izoštravanje poanti u skladu sa suvremenim ukusom. Ispalo je suprotno. Umjesto izoštravanja, na sceni Kerempuha našla se predstava koja ne zna što bi s predlošcima, po njima rasipa aktualizacijske reference u maniri kakve školske družine pretenciozno koristeći tri kanonska Molièreova komada u „instant“ verzijama od po četrdesetak minuta. A sve to dok se u Zagrebu, na sceni, primjerice, Teatra Exit, još uvijek igra Shakespeare na Exit, predstava koja pokazuje do koje mjere zanimljiva može biti postmoderna referenca na kanonske dramatičare kada im se pristupa s više autorske hrabrosti i inventivnosti. Drugim riječima – kvadriranje na sceni nema isto značenje kao u matematici – rezultat niti je uvijek isti, niti nužno znači povećanje i poboljšanje.