Kontrola leta

Pomno je promatrao položaje zrakoplova na velikom ekranu. Ne smije gubiti živce, mora ostati usredotočen, ponavljao je u sebi Milan, ali u misli su mu stalno dolazile davne slike zapaljenog Concordea punog njemačkih turista koji će se nedugo po uzlijetanju s pariškog aerodroma Charles de Gaulle srušiti na deset kilometara udaljen hotel. Sto devet mrtvih putnika i članova posade, i četiri poginula na zemlji. Cijela flota nadzvučne ispičuture, ponosa britanske i francuske avioindustrije, uskoro je otišla u mirovinu, a možda je i njemu vrijeme da se u potpunosti ostavi nade kako se sudbinske stvari mogu promijeniti. Nemoguće je predvidjeti nesretni splet događaja, odlomljeni metal na pisti zbog kojeg eksplodira guma, čiji komad uništi spremnik za gorivo. Svi smo mi samo tempirane bombe koje mogu grunuti u svakom trenutku. 

Zasigurno ga ne bi mučile takve misli da jučer na tržnici, kod štanda s južnim voćem, nije sreo Moniku, svoju djevojku iz vremena Concordeove nesreće. Ta žena ne stari, ne mari za vrijeme ni njegovo proticanje, i smije se kao i nekoć. Podsjetila je Milana, pojavom i stavom, da je svoje međunožno oružje, koje je onda bilo na vrhuncu borbene moći, morao držati rezerviranim za nju. S Monikom bi sporije stario, živjeli bi u prigradskom komfornom stanu, s djecom i zlatnim retriverom, a ruke bi mu manje drhtale. Monika bi se zasigurno dopala i njegovoj majci, samo da ih je stigao upoznati. Sad je voli neka druga svekrva. Ta prevara, taj trenutak zadovoljstva sa starom školskom prijateljicom, kojeg se zbog previše Badelova orahovca nije pošteno ni sjećao, bitno mu je odredila daljnji tijek života. Bila je to nepromjenjiva radarska točka koja nije nestajala niti se dala izbrisati.

Ali, na stranu ljubavni život, i dalje je držao situaciju pod kontrolom. Približio je glavu ekranu. Lufthansin Airbus na putu iz Londona za turski Dalaman letio je uobičajenom brzinom od četiristo sedamdeset čvorova, no visina mu je varirala ispod trideset osam tisuća stopa. Mogućnost konflikta s Ryanairovim Boeingom, koji mu se približavao na tristo metara ispod njega, bila je praktički nepostojeća, ali kod vertikalne separacije nikad dovoljno opreza. Spustio je mikrofon do usta.

‒ Lufthansa six six zero delta yankee, Zagreb radar... Lufthansa six six zero delta yankee, check your altitude... minimum safe altitude is three eight thousand feet... Thank you.

Od njemačkih pilota čovjek ne bi očekivao da će se približiti probijanju razine leta, ali katkad je teško dan za danom oblačiti svoju kožu, ljudi imaju kojekakve brige, zato je on tu da ih nadzire. Posao kontrolora leta bio je njegov davnašnji izbor, još otkad su se 1976, deset tisuća metara iznad Vrbovca, sudarili Trident 3B British Airwaysa i Douglas DC-9 Inex-Adria Avioprometa. Sto sedamdeset šest mrtvaca. Dan prije u Pekingu umro je Mao Ce-tung, veliki vođa kineske Partije, revolucionar koji je znao da politička moć proizlazi iz puščane cijevi, no u Jugoslaviji se govorilo samo o velikoj zrakoplovnoj tragediji.

Milanu je bilo sedam godina, i tog je rujanskog dana u šumi kod vrbovečkih sela s majkom brao vrganje i sunčanice. Ona se s pletenom košarom izgubila među stablima, a on je sa sendvičem, da se malo okrijepi, sjeo ispod raskošnog kestena. Žvakao je i brojao mrave na korijenju, kad je odjeknula grmljavina. Od mnogih je krošnji mogao razaznati samo djeliće neba, ali po onome što je vidio, nije bilo opasnosti od oluje. Ako je i bude, trebat će joj dosta vremena da dođe do majke i njega. Nastavio je žvakati sendvič, kad je začuo novu grmljavinu, sada mnogo bližu i prodorniju, kao da je dolazila iz stabala, a po kukuruzištu pokraj šume, tako mu se činilo, počela je padati neobično glasna kiša. Smjesta pomisli na katapult, drevno oružje o kojem je čitao u Svijetu oko nas, kojim se neprijatelje gađalo kamenjem velikim poput ljudskih glava, čak i željeznim kuglama. Već sav uznemiren, osjeti težak vonj prepečenog jela, kao da je mami propao ručak, kobasice i kukuruzna kaša. Ustao je i ostatak sendviča bacio mravima.

U tom se trenutku snažno zatresla kestenova krošnja iznad njega. Nagonski se sagnuo i podigao glavu. Na trećoj grani iznad zemlje njihalo se presavijeno tijelo muškarca bez desne noge. Na drugoj nozi nije imao cipelu, a žarko žuta čarapa odskakala je od sumorne slike koju mu je, za cijenu avionske karte, nacrtala sudbina. Iz muškarčeva patrljka krv je liptala po deblu, a drugi crveni mlaz, onaj iz usta, slijevao se ravno na Milanovo čelo. Mališan je bio odveć iznenađen da bi išta osjetio, samo je netremice gledao leš, izguljenu kožu lica koja je otkrivala zgnječeno meso, i onu žutu čarapu. Čuo je Milan od nekih ljudi da iz oblaka mogu padati žabe, bit će da je to istina ako odozgo padaju i ljudi.

Do njega je, izbezumljena, dotrčala majka. Zgrabila ga je za ruku i odvukla od kestena.

‒ Mama, di ti je ceker? ‒ upitao je Milan. ‒ Si našla vrganje?

Majka ga je protresla, da se mali sabere, pa mu rukavom obrisala krv s lica.

‒ Mišo, strahota se je pripetila, huda nesreča ‒ soptala je majka, pogledavajući leš na kestenu i kukuruzište. Ona krupna kiša i dalje je padala. ‒ Nemremo tu ostati, dojdi.

Povela ga je odatle, ali nakon desetak metara se zaustavi. Krzmala se.

‒ Kaj je, mama? ‒ upitao je Milan.

‒ Naj se micati ‒ odvratila je majka i krenula natrag prema kestenu.

Izbjegavajući krv, spretno se popela do leša i, sjedeći na grani pored njega, pretražila mu džepove. U unutrašnjosti jakne pronašla je smeđi novčanik i spustila se na tlo. Kratko je pogledala muškarčevu osobnu iskaznicu, njegovo lice dok je na njemu još bilo kože, pa iz novčanika izvukla snop novčanica. Osvrnula se oko sebe, bacila novčanik u grmlje i pošla prema dječaku. Iz daljine su dopirale prve sirene, čudnovata kiša je prestala. Majka je vodila Milana kroz visoki kukuruz i niske oblake dima, zaobilazeći sve što je palo s neba, ali je dječak ipak opazio žensku glavu odvojenu od tijela raspalim putnim kovčegom. Na ulazu u selo, među zaprepaštenim seljacima, dočekao ih je posve blijed Milanov otac. Oboje ih je ugurao u kuću i rekao im da ne izlaze do daljnjeg.

Milan iz kuće nije izašao pet dana, a svoje je selo svaki dan gledao na televiziji. Objasnili su mu što se dogodilo, da je pogriješio neki čovjek koji kontrolira avione, što je bio presudan razlog, uz snove u kojima su ga obilazili krvavi bezglavi ljudi, za izbor budućeg zanimanja. O novcu koji je majka ukrala mrtvacu nikome ne bi govorio čak i da ga nije strogo upozorila da to zadrži za sebe. Dobio je nove traperice, kožnu loptu, a za zimu i nove čizme, no kad bi njima gazio po snijegu, činilo mu se da to iza njega korača leš s kestena.

Sva ta sjećanja dodatno su ga deprimirala. Obrisao je znojne dlanove o hlače i ponovo primaknuo glavu ekranu. Svih sedam aviona u njegovu sektoru letjelo je uredno na svojim rutama, ali približavalo se grmljavinsko nevrijeme i bio je dužan izdati upozorenje.

‒ All stations, Zagreb information, SIGMET valid for six hours, between one five zero zero and two one zero zero o’clock, thunderstorm forecast for Zagreb FIR.

Kad je bio mlađi, nakon upozorenja o nevremenu, za sretan put pilota neslužbeno bi dodao i pozdrav Godspeed, ali sada je to izostavljao. Napustila ga je vjera u Božju providnost, prepuštao se unaprijed određenom planu jer sve je već negdje zapisano, uključujući fusnotu o nemogućnosti kontrole fatalnih osjećaja i tjelesnih signala.   

Majka mu je u sobu opet ušla bez kucanja. U kosi je imala desetak ružičastih viklera.

‒ Pak se ti igraš na kompjutoru! ‒ prekorila ga je.

‒ Ne igram se, mama, stoput sam ti rekel da su to pravi avioni koji sad lete iznad nas.    

‒ A kak bi to tvoj kompjutor znal?

‒ U avionima su transponderi, a na zemlji radari koji...

‒ Čkomi, ne zanima me ‒ prekinula ga je majka i otvorila prozor. ‒ Zakaj si nikad ne luftaš sobu? Ko da sem se v kocu našla.

I dok je još bila zaposlena, majka ga nije ispuštala iz svojih lakiranih pandži. On je bio njen goluždravi ptić koji nikad neće biti spreman za let, što je, pomisli Milan, vjerojatno bilo točno. Imao je četrdeset pet godina, studij aeronautike otpočetka je bio uzaludan napor, godinama je radio kao skladištar za minimalnu plaću, ljubavna prilika više mu se neće ukazati, a cijeli život je, čak i kad su se po očevoj smrti preselili u Zagreb, proveo s majkom. Nije joj zamjerao njezine beskonačne prijekore, naprosto nije mogla drukčije. I ona je, kao i svi drugi, malo toga mogla kontrolirati. Njemu je, pak, praćenje avionskih letova na Flightradaru i simuliranje razgovora oblasne kontrole donosilo prijeko potreban privid utjehe, lažan osjećaj kako se sudbinski planovi ipak mogu prekrojiti.   

Majka ga je pozvala na ručak, rekavši da opere ruke jer danas se već sigurno dirao dok je na kompjutoru gledao one prostačke filmove, nije ga jednom uhvatila. Kad je izišla, Milan priđe otvorenom prozoru. Nevjerojatno je kako ptice čak i na četrnaestom katu mogu temeljito zasrati prozorsku klupicu. Na oblačnom nebu nije bilo aviona. Dolje na pločniku užurbani su se mravi vješto zaobilazili, kao na korijenju ispod onog kestena. Udar vjetra zapuhne mu lice i on zatvori oči. Zaljuljao se, i da ga je netko gledao, zasigurno bi mu se učinilo da se sprema skočiti, no Milan je taj let, samo taj, još uvijek držao pod kontrolom.