Kako se u Goi slavi sveti Vlaho

Kada se i ovog 3. veljače u Dubrovniku bude obilježavao dan njegova sveca i zaštitnika, tisućama kilometara daleko činit će to i mala zajednica katolika na obalama indijske Goe. Procesija s kipom svetoga Blaža spustit će se do križa u podnožju crkve São Brás u selu Gandaulimu. U rukama će konfratri nositi i kip svetog Vlaha, rad dubrovačkog kipara Ive Jašića, kojega je za posjeta 2008. donijela službena hrvatska delegacija. Tijekom godine, pričali su mi razdragano domaćini za mog posjeta Gandaulimu, čuvaju ga pod ključem i iznose van isključivo na dan kada lokalno stanovništvo slavi svetkovinu svetog Blaža.

Svetac na zvonu crkve u Gandaulimu / Snimio Dragan Nikolić

Nedjeljna misa u crkvi São Brás

Pretpostavlja se da su stari Dubrovčani, koji su imali treću najjaču i najmnogobrojniju mornaricu na svijetu, do zapadne obale Indije doprli u 16. stoljeću. Nedugo zatim, u čast svome svecu, ondje su podignuli crkvu. Goanska crkva São Brás, u prijevodu Sveti Blaž ili Sveti Vlaho, kako joj u usmenoj predaji tepaju današnji Dubrovčani, izgrađena je kao kopija originalne dubrovačke crkve svetoga Vlaha. Starija je od postojeće u Gradu, koja datira iz 18. stoljeća (izvorna je preživjela dubrovački potres 1667, ali ne i požar četiri desetljeća kasnije, kada je potpuno izgorjela). Crkva svetog Blaža u Gandaulimu župnom crkvom postala je 1563, dvadeset godina nakon izgradnje. Stariji stanovnici potvrdili su mi u razgovoru kako su znali da je izgrađena 1541, ali ne i da su je izgradili Raguzini. Portugalski kolonizatori, koji su stanovništvu branili kontakt s bilo kojom komunističkom zemljom, a bivša Jugoslavija spadala je za Salazarove vladavine u tu kategoriju, držali su ih u uvjerenju da su za to zaslužni upravo oni. O svemu su Goanci više saznali tek mnogo godina kasnije, kada je u Gandaulim 1999. stiglo hrvatsko saborsko izaslanstvo. U godišnjaku dijaceze prvi put je veza Dubrovnika i Goe spomenuta 2006. Dotad većina mještana nije znala za Dubrovnik i Hrvatsku, koja je postala poznata tek nakon polufinala Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. u Francuskoj. Otada u Gandaulimu, u kojemu danas živi 200-tinjak duša, uglavnom starijih ljudi, na velikim natjecanjima redovito navijaju za Vatrene.

Jest ili nije Vlaho?

Znanost na priču o dubrovačkoj crkvi u Indiji, kao i na osnivanje trgovačkog zastupništva Dubrovačke Republike nedugo nakon iskrcavanja Raguzina na obalu Goe oko 1530, ne gleda jednoznačno. Svetac na zvonu u Gandaulimu u rukama ne drži Grad. Dubrovački sveti Vlaho, pak, nigdje se ne pojavljuje bez Grada u rukama. To je najbitnija, ali ne i jedina razlika. Primjerice, indijska inačica svetoga Vlaha malen je i debeljuškast lik, rumenih obraza, obučen u grimizni plašt. Za one stručnjake koji su osporavali da je crkva u Gandaulimu dubrovačka, poput pokojne Zdravke Matišić, doajenke indologije u nas, prizor s crkvenog zvona bio je jedan od krunskih dokaza njezine znanstvene teze. Bivši lokalni svećenici, koji su se u djetinjstvu ne jednom popeli na vrh zvonika crkve, tvrdili su mi u razgovoru da nema opipljivih dokaza kako su upravo Dubrovčani poklonili Goancima sporno zvono. Na njemu je ispisana 1792. godina. Za mnoge dovoljno da padne u vodu priča o tome da je ono stiglo iz Dubrovnika. Nema, naime, pouzdanih zapisa o tome jesu li tada Raguzini još uvijek bili prisutni u Goi. Njihovih imena ili prezimena ondje odavno nema, čak ni na nadgrobnim pločama. Nestali su u procesu nametanja portugalske kulture, koje je pratilo posvemašnje pokrštavanje domaćeg stanovništva. Dok sam šetao grobljem uz crkvu svetog Blaža u Gandaulimu, vidio sam mnogo imena Braz i Maria. Portugalci su od sredine 16. stoljeća u obližnjoj Staroj Goi provodili inkviziciju, s kojom su stali tek početkom 19. stoljeća…

Koje su povijesne okolnosti dovele do prodora nadaleko poznatih karaka Dubrovačke Republike, najvećih i najboljih trgovačkih brodova za prekooceansku plovidbu toga doba, sve do dalekih azijskih, pa čak i pacifičkih obala? Nakon što je mamelučki sultan Egipta Kanuša 1514. godine dao Raguzinima slobodu trgovanja u Egiptu, Misiru, na Suezu i Crvenom moru, otvorio se put dubrovačkih trgovaca prema Indiji. Portugalci su nakon pobjede u poznatoj Bitki za Diu na obalama Gudžarata 1509. dokinuli monopol Egipćana na trgovinu začina s Indijom i kao vodeća europska prekomorska sila krenuli u kolonizaciju zapadne Indije. Činili su to izgradnjom trgovinskih predstavništava, tj. emporija, i podizanjem plantaža. Raguzini su se s Portugalcima upustili u savezničku trgovinu i istraživanje istočnih mora. O intenzivnim vezama dubrovačkih trgovaca s Indijom još početkom 16. stoljeća svjedoče i brojne oporuke onih među njima koji su pokopani u Kairu ili drugim egipatskim gradovima. Da su mnogi od njih trgovali začinima i tekstilom i boravili u Indiji, dokazuje i dopis dubrovačke vlade svome izaslaniku na španjolskome dvoru u Madridu Orsatu Crijeviću. Dubrovački povjesničar Luccari u svojoj Prvoj povijesti Dubrovnika navodi da brojni Dubrovčani trguju u Goi, u Indijama. A u Fides et Attestata, u seriji dubrovačkog Državnog arhiva, iz pomorske serije iz 1625. godine, Jakov Bjelančić sa Šipana piše da je boravio u portugalskim Indijama.

Staru Gou, središte portugalske Indije, nekoć su nazivali Rimom Istoka zbog velikog broja tamošnjih grandioznih crkava i samostana. Na prijelazu u 16. stoljeće bio je to grad dvostruko veći od suvremenog Pariza ili Londona. Povjesničar Gomes Catão piše o tadašnjoj naprednoj zajednici od 12 tisuća Raguzina, koji su u okolici Stare Goe izgradili kapelu, koja je potom postala crkva. Kada su Portugalci tijekom 17. stoljeća u nadmetanju s nizozemskim i engleskim trgovcima izgubili monopol na trgovinu začinima, očito se ugasio i trgovački interes za Gou od strane Dubrovačke Republike, koja pada u ekonomsku krizu prije velikog potresa 1667. Prema toj teoriji Raguzini su očito napustili zapadnu indijsku obalu zbog pada trgovine. Neki stručnjaci tvrde, međutim, da je dubrovački emporij u Goi nestao nakon 200 godina postojanja zbog pojave kuge. Nažalost, hrvatska znanost o tome ne zna mnogo. Istraživači poput Ilije Mitića i Joza Luetića, te kapetana Iva Šiševića, koji je bio u Goi, kao i kapetana Antuna Ničetića, uglavnom su iscrpili izvore iz Državnoga arhiva u Dubrovniku. S druge strane, ne postoji nijedan referentni rad u Kraljevskom arhivu u Španjolskoj. Na jednome od svojih brojnih znanstvenih pohoda u Indiju, upravo je Zdravka Matišić otkrila zapise o vezama Dubrovnika i Gandaulima. Zastupala je stav kako stari Dubrovčani nisu u Goi imali koloniju, ali jesu do nje dolazili i boravili u njoj…

Nedvojbeno je da su za postojanja Iberijske unije, dinastičke unije španjolske i portugalske kraljevine pod španjolskom krunom, dubrovački trgovci naveliko sudjelovali u španjolskoj floti, a za što je Dubrovačka Republika dobivala posebne povlastice i privilegije u slobodnoj plovidbi i trgovini. Niz dubrovačkih obitelji dao je španjolskoj floti admirale. Na nadgrobnoj ploči u crkvi Svete trojice na Lopudu uklesano je kako je Vice Bune bio u Indiji, a spominju se i oba svijeta, pa je sigurno bio i u Americi. Na povratku je kao kraljevski savjetnik služio u Belgiji i Napulju, gdje je umro. Taj dubrovački diplomat, koji je bio na dvoru kralja Filipa II. i Filipa III, te potom neko vrijeme bio i potkralj Meksika, u svojoj oporuci iz 1612. godine navodi kako mu je Diego Salinas dužan u Goi 6000 dukata i da mu taj novac treba vratiti. Također i to da svojoj sluškinji u Goi ostavlja određeni broj predmeta od tekstila.

Donacija za spas crkve

Kako je uopće priča o povijesnim vezama Dubrovnika i Indije dobila suvremeni nastavak i iskočila iz okvira ponekad hermetičnih znanstvenih rasprava? Skupina hrvatskih liječnika boravila je 2007. na stručnom skupu u Goi. Dubrovkinje Marija Radonjić i Marija Bagović Lučić odvažile su se na zasebnu ranojutarnju avanturu i potragu za crkvom o kojoj su u Gradu godinama pripovijedali samo oni najupućeniji. Kako bi stigle na uobičajenu misu u 7 sati, pričala mi je uzbuđeno mnogo godina kasnije Marija Radonjić, zaputile su se iz hotela u društvu lokalnog taksista još za debelog mraka. Dugo su u svitanje lutali tamošnjim područjem, vozač se izgubio. Pogled na sat govorio je kako je misa već pri kraju. A onda je poznata dubrovačka pedijatrica krajičkom oka ugledala bijeli kamen uz cestu i instinktivno zaustavila automobil. Obje doktorice počele su se uspinjati uzbrdicom, putem ugledale kamen s velikim križem i negdje na pola uspona ukazala se ispred njih crkva, s pročeljem identičnim onome na fotografiji iz dubrovačkog arhiva. Sreći nije bilo kraja. Crkva je tada bila u jako lošem stanju. Svećenik je misu morao služiti u sakristiji. Pod crkve u potpunosti je bio raskopan. Oltar je bio pokriven, sve klupe iznesene vani pod jedno stablo i pokrivene najlonom. Na crkvi nije bilo prozora.

Goanska crkva São Brás, u prijevodu Sveti Blaž

Kipić sv. Vlaha u crkvi São Brás

Nakon povratka u hotel, pod dojmom velikoga otkrića rodila se ideja o donatorskoj večeri. Novac koji su hrvatski liječnici tada prikupili za obnovu zapuštene crkve svetog Blaža u Gandaulimu naposljetku je ipak vraćen u Dubrovnik. Nakon jedne mise u crkvi svetog Vlaha, čiji je rektor tada bio don Toma Lučić, dogovoreno je prikupljanje novca za obnovu i pozivanje delegacije iz Gandaulima na prvu sljedeću procesiju Stradunom u čast dubrovačkog sveca. To se i dogodilo, te su 2008. indijski katolici prvi put koračali u procesiji, noseći svoj barjak. Goste iz Indije čekalo je u Dubrovniku i 36 tisuća američkih dolara. Do vrha puna kutija novca službeno im je predana u gradskome poglavarstvu. Toliki broj novčanica oni ipak nisu mogli fizički ponijeti sa sobom. Uplata prikupljene sume preko banke ili pošte također nije bila rješenje jer bi pusti dolari morali biti pretvoreni u rupije, a onda oporezovani. Netko domišljat dosjetio se tada da se novac uplati na bankovni račun američkih isusovaca u Goi, koji ondje vode gimnaziju. I tako je nakon nepuna tri mjeseca slanja dolara u manjim svotama prikupljena pomoć u potpunosti pristigla u Gandaulim. Novca je bilo toliko da su uz obnovu crkve Goanci mogli izgraditi i župni dvor. Svećenik je dotad, naime, svaki dan pješačio 14 kilometara, po 7 u jednom smjeru, kako bi služio svetu misu. Obnovljeno je i groblje uz crkvu. Otada si stanovnici Gandaulima i Dubrovčani svake godine šalju brzojave i međusobno čestitaju dan svetog Vlaha.

Preteče globalizacije

U razgovorima s indijskim istraživačima tijekom boravka u Goi mnogi su mi rekli da je jedna od stvari koju cijene vezano uz prisutnost Raguzina ta što ih se ne veže za ratovanje i kolonijalizam. I da ova fascinantna priča govori o povijesti globalizacije, koja se u tom dijelu svijeta događala tisućama godina prije suvremene inačice tog fenomena. Gotovo je sigurno da su stari Dubrovčani bili na obalama Goe prije dolaska Portugalaca 1510. Pokazujući arhivske fotografije kao jedan od dokaza, goanski znanstvenici navodili su i prije tri desetljeća srušen luk na ulazu u Gandaulim, koji su navodno također izgradili stari Dubrovčani, po uzoru na onaj na ulazu u staru dubrovačku luku. Jedno je sigurno. Kamo god plovili, stari Dubrovčani uvijek su sa sobom nosili ili sliku ili kip svetoga Vlaha.

Bili su mali, ali moćni. Pomorci i trgovci. Stiješnjeni između Mletaka i Osmanlija, a neovisni. Bogati i uspješni, mudri i prepredeni. Da nisu bili takvi, nikada ne bi doprli do dalekih obala Goe i pronijeli slavu svoga sveca, te prije više od pola tisućljeća bili među vladarima svijeta. Najmanja indijska država, vrlo specifičnog i snažnog identiteta, s toliko udaljenom zemljom na Mediteranu dijeli dio svoje povijesti. U svijetu koji je naviknuo sve gledati kroz prizmu velikih sila i velikih nacionalizama, Dubrovnik i Hrvatska u svijesti južnih Indijaca izronili su sa svojom vlastitom pričom. Stara Goa, tik do koje je i crkva svetog Blaža u Gandaulimu, nalazi se pod UNESCO-ovom zaštitom, kao i Dubrovnik. Zašto hrvatska diplomacija ne bi uz pomoć svetog Vlaha napravila kulturnu poveznicu sa zemljom koja će u budućnosti dominirati novim svjetskim poretkom?