Kad bi kuća imala krila

Kuća je problem bitka, problem ravnoteže. Kuća je komadić neba, teži imaginaciji spokoja. Ludwig Bauer, romansijer po vokaciji, unio je trajni kreativni nemir u svoj roman par excellence (Zavičaj zaborav, 2010). Meditativnom naracijom doseže traumatske perturbacije u kojima kompleksnost života simbolički održava bivanje ljudskosti koja se očituje jedinstvenim i uvjerljivim promicanjem istančane volje za životom. Usprkos tragici sukoba između Dobra i Zla, autor sugestivno naglašava simboliku moralnih snaga i problem intelektualne energije koja kreira žudnju za humanim bivstvovanjem (Šoferi, 2017). Komunikativna svjetlost ostvaruje novu stvarnost bića, zamišljanje stvarnog i nestvarnog što pridonosi povezanosti i moduliranju sugestivnih slika. Imaginativna filozofija tjeskobe u kojoj je „čovjek na kraju krajeva uvijek na gubitku“ (Muškarac u žutom kaputu, 2018) otkriva nove dimenzije romansijerskog komuniciranja. Razotkrivanje identiteta ljudskosti pridonosi autonomnosti autora i njegovoj težnji da književnost bude obrana od sveopćeg katastrofalnog ludila. Čarolija pričanja oduhovljena je u najnovijem romanu Kuća ili Čovjek koji je kupovao čavle (2024). Kuća je simbol imaginacije, sjećanja i percepcija supostojanja realnog i nerealnog u povezanosti bivanja. Postavlja se pitanje koliko Kuća  sudjeluje u preobrazbi čovjeka.

Roman je strukturiran u 28 poglavlja, a posebnost tih poglavlja skraćeni su sadržaji zbivanja kao putokaz stvaralačkih kombinacija. Daniel Beker, enigmatičar, obuzet snom o vlastitoj kući koja bi trebala postati dom, obiteljski nukleus, postao je pukim slučajem nastavnik u Jugoslavenskoj dopunskoj školi u Londonu. S njim je njegova partnerica Sandra koja je opčarana karijerom u bankarskom svijetu. I dok se Daniel prepušta sanjarijama o kući, domu kraj Zagreba, Sandra žudi za svijetom, putovanjima i slobodom kretanja.

To dvoje ljubavnika mora proći Scilu i Haribdu da bi oživotvorili san o kući, pri čemu Sandra daje podršku Danielovim nastojanjima da izgradi kuću, dok ona želi živjeti i raditi u tzv. slobodnom svijetu. Riječ je, naime, o tomu da im je tadašnja socijalistička Jugoslavija omogućila boravak u Londonu.

I tako se njih dvoje, kasnije supružnici, razilaze u osobnim ambicijama i njihova ljubav iščezava, nestaje. Priča je to na neki način gubitnička, svojevrsni kontrapunkt života, iščitavanja života koji se ne ostvaruje. Gradnju kuće otežavaju raznovrsne makinacije, mešetarenja i iznimna pohlepa za himerom koja simbolizira opsjednutost kućom pretvarajući se slijedom događanja u trivijalnu opsesiju.

Romansijerska kreacija za sebe autorova je raskošna jezična polivalentnost. Osmišljeni likovi kreirani su i specifičnim jezičnim strukturama i izražajnim govornim krugom (zagrebačko i dalmatinsko narječje, neknjiževni njemački idiom, itd.). Ta jezična polivalentnost uvjerljiva je, nadahnuta i osebujna:

„Tu bi sad trebal bit sneg, onda bi videli kakva je to lepota. Il posle vu proleće kad slive procvetaju. Onaj breg dole to vam ja kak buket cvetja. To je položaj vu svakem pogledu ajns a. A jeftineše ovakof grunt ne bute našli! Garantijeram!“

U romanu Kuća ili Čovjek koji je kupovao čavle autor Ludwig Bauer afirmirao je užitak u pisanju. Užitak u čitanju ostaje čitatelju.