Jedan korak na dugom putu

„Prošlost je promjenjiva, nije nešto što je bilo i ostalo, ona je točno onakva, kakvu je vidimo u ovom trenutku, i to je sve“, zapisao je Milan Kundera u romanu Neponovljivost. Hrvatska glazbena povijest kontinuirano se obogaćuje novim otkrićima opusa umjetnika čiji su radovi, unatoč njihovoj važnosti, neko vrijeme bili zanemareni ili pronađeni godinama nakon njihove smrti. Simfonijski koncert održan 16. siječnja u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci ilustrira nastojanje da kompozicije Josipa Mandića i Vatroslava Lisinskog, djela neosporne vrijednosti, pronađu mjesto u povijesti i postanu prepoznatljive široj javnosti. Koncert Riječkoga simfonijskog orkestra, koji je održan pod dirigentskom palicom šefa dirigenta Valentina Egela, sniman je za njemačku diskografsku kuću CPO, koja je tijekom prošloga desetljeća posvetila značajnu pozornost hrvatskim skladateljima poput Dore Pejačević, Jakova Gotovca, Luke Sorkočevića, Marka Tajčevića i Borisa Papandopula.

Koncert je pružio iznimnu priliku za senzibiliziranje javnosti o hrvatskoj glazbenoj baštini i našoj želji da je predstavimo u međunarodnom kontekstu / Izvor HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

Iako se Vatroslav Lisinski, autor prve hrvatske opere i „jedan od osnivača hrvatske moderne orkestralne glazbe“ (K. Kos), smatra skladateljem čiju vrijednost u povijesti naše glazbe nije potrebno posebno obrazlagati, ostaje osjećaj kako se njegov opus nedovoljno izvodi, istražuje i valorizira. Naposljetku, tek je 2016, 170 godina nakon praizvedbe, Hrvatska radiotelevizija objavila prvi cjeloviti nosač zvuka prve hrvatske opere Ljubav i zloba. Prva integralna snimka Porina uslijedila je potom tek 2020. godine. A što je s ostatkom opusa koji broji gotovo 150 skladbi? Inicijativa Riječkog simfonijskog orkestra i maestra Egela, da se njegova orkestralna djela izvedu i potom objave, daje jedan mogući odgovor.

Josip Mandić nalazi se u još nepovoljnijoj situaciji, unatoč činjenici da je pohađao gimnaziju u Rijeci a dobar dio života proveo u Trstu, gradu koji je geografski i kulturno blizak riječkoj sredini. Njegovo ime i opus ostali su nepoznanica čak i u sredini koja bi trebala biti prirodni čuvar njegova nasljeđa i sjećanja na njega, barem u jednom dijelu. Zaborav skladatelja čija su orkestralna djela izvodili neki od najuglednijih dirigenata poput Nikolaja Malka, Georgea Szella, Fritza Buscha i Václava Talicha s orkestrima poput Češke filharmonije, Drezdenske državne kapele ili Kraljevske škotske filharmonije, kao i čuveni ansambli Češki gudački kvartet, Češki nonet i Praški puhački kvintet, velikim je dijelom posljedica tragične sudbine njegove ostavštine. Naime, nakon Mandićeve smrti 1959. u Pragu gdje je živio, veći dio njegovih djela netragom je nestao. Nakon godina potrage, čini se da su neka važna djela i zauvijek izgubljena.

Na koncertu Lisinski i Mandić izvedena su orkestralna djela Vatroslava Lisinskog, uvertire br. 1, 2, 3 i 4, potom Grande Polonaise, Velika koncertna uvertira br. 7, te tonska slika Večer. Posebno se istaknula Uvertira br. 4, poznata kao Jugoslavenka, skladana 1848. godine. To djelo, ugledajući se na talijansku tradiciju uvertire, odiše nacionalnim duhom i simbolizira težnje tadašnje Hrvatske prema umjetničkoj i kulturnoj samostalnosti.

Tri balade za sopran i orkestar Josipa Mandića nadahnute su zbirkom poezije Lirika ljubavi i života češkoga pjesnika Antonína Sove. „Skladba osvaja bogatim kasnoromantičnim jezikom s odbljescima impresionizma, prekrasnim ugođajima i dubljim, psihološkim pokušajima karakterizacije glazbom simbolističkih Sovinih stihova i majstorskom orkestracijom“, stoji u notnom izdanju koje je 2015. objavio Muzički informativni centar, koje je omogućilo suvremene izvedbe tog djela, pa i tako i ovu. Prvi put izvela ga je Češka filharmonija pod ravnanjem Jíříja Scheidlera u interpretaciji Marije Šponarove u Pragu 1932. godine. Sada smo ga imali priliku čuti i u našoj sredini, a uskoro će se, po svemu sudeći, moći čuti i šire. Zbog bolesti solistice, umjesto Kristine Kolar, Mandićeve Tri balade izvela je Gabrijela Deglin, članica ansambla HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Koncert je pružio iznimnu priliku za senzibiliziranje javnosti o hrvatskoj glazbenoj baštini i našoj želji da je predstavimo u međunarodnom kontekstu. Osim toga, bila je to prigoda i za poticanje prepoznavanja Josipa Mandića kao skladatelja koji zaslužuje svoje mjesto u riječkoj, ali i hrvatskoj glazbenoj povijesti. Samo kroz stalno upoznavanje i razumijevanje naše glazbene baštine možemo prepoznati istinsku kulturnu vrijednost i tako oblikovati budućnost koja odražava bogatstvo i važnost našega glazbenog identiteta. Koncert Lisinski i Mandić mogao bi biti jedan korak na tom putu.